Pod nogama škripi ugaženi snijeg. Noć je tamna, tek poneki svijetleći metak
raspe se u njenoj tmini. Penjemo se uskom stazom uz planinski prevoj koji
je zaobilaznica do slobodne teritorije.
- Možeš li, - pitam je tiho.
- Moram.
- Daj sad malo meni.
Zastajemo. Daje mi uže svezano za sanke na kojima vučemo poveću vreću
krompira. Dobro će nam doći tamo gdje idemo. Otac je ostao sa djedom koji
po cijenu života ne želi da napusti kućni prag. Brat je u jednom od rovova iz
kojih se pruža posljednji otpor grada koji samo što nije pao. Za mamu i mene
bilo je suviše rizično ostati. Uspon na prevoju se sve više povećava. Pod
teretom vreće krompira na sankama, koljena mi podrhtavaju. Osjećam kako
mi uže utiskuje svoje tragove na dlan ruke. Pokušavam da promijenim ruku
kojom vučem sanke. Nespretno se okliznem. Sanke se prevrnuše. Vreća
krompira završi u snijegu.
- Jesi li se udarila?
- Dobro sam. Daj da vratimo vreću, - tiho govorim.
Snijeg je mokar. Lijepi se za vreću. Nekako uspijevamo da je stavimo ponovo
na sanke. Nastavljamo put. Ovaj put uže je u maminim rukama.
Odjednom noćnu tišinu propara zvižduk, a ubrzo zatim nedaleko od nas prolomi
se strašna eksplozija.
- Lezi, - čujem mamin glas.
- A krompir?
- Pusti sad to.
Ležimo priljubljene uz stazu. Osjećam kako mi se studen uvlači ispod već
vlažne jakne. Osluškujemo. Sve je ponovo mirno. Nastavljamo.
Put traje cijelu vječnost. Napokon smo se popele na vrh prevoja. Pred nama
se ukazaše svjetla slobodne teritorije u dolini.
- Uspjele smo, - grlim mamu slobodnom rukom, dok mi je u drugoj uže kojim
vučem krompir.
Bilo je negdje pred samu zoru kad smo stigli kod rođaka koji nas je smjestio
u malu sobicu u prizemlju kuće. Rođakova žena je donijela tople pidžame,
a potom iz starog ormara izvadila jastuke i ćebad i stavila ih na starinski krevet.
- Sutra ću nam napraviti pitu od krompira, - ispod toplog ćebeta proviruje
mamino nasmiješeno lice osvjetljeno blagom svjetlošću vatre koja pucketa
iz male peći.
- Ja bih radije pržene krompiriće, - govorim već u slatkom polusnu.
Ni pitu od krompira niti pržene krompiriće nismo pojeli ni sutra ni sljedećih dana.
Vreća krompira za koju smo se toliko borile bila je neupotrebljiva jer je na putu
do slobodne teritorije sav krompir smrznuo.
RiadaT.
raspe se u njenoj tmini. Penjemo se uskom stazom uz planinski prevoj koji
je zaobilaznica do slobodne teritorije.
- Možeš li, - pitam je tiho.
- Moram.
- Daj sad malo meni.
Zastajemo. Daje mi uže svezano za sanke na kojima vučemo poveću vreću
krompira. Dobro će nam doći tamo gdje idemo. Otac je ostao sa djedom koji
po cijenu života ne želi da napusti kućni prag. Brat je u jednom od rovova iz
kojih se pruža posljednji otpor grada koji samo što nije pao. Za mamu i mene
bilo je suviše rizično ostati. Uspon na prevoju se sve više povećava. Pod
teretom vreće krompira na sankama, koljena mi podrhtavaju. Osjećam kako
mi uže utiskuje svoje tragove na dlan ruke. Pokušavam da promijenim ruku
kojom vučem sanke. Nespretno se okliznem. Sanke se prevrnuše. Vreća
krompira završi u snijegu.
- Jesi li se udarila?
- Dobro sam. Daj da vratimo vreću, - tiho govorim.
Snijeg je mokar. Lijepi se za vreću. Nekako uspijevamo da je stavimo ponovo
na sanke. Nastavljamo put. Ovaj put uže je u maminim rukama.
Odjednom noćnu tišinu propara zvižduk, a ubrzo zatim nedaleko od nas prolomi
se strašna eksplozija.
- Lezi, - čujem mamin glas.
- A krompir?
- Pusti sad to.
Ležimo priljubljene uz stazu. Osjećam kako mi se studen uvlači ispod već
vlažne jakne. Osluškujemo. Sve je ponovo mirno. Nastavljamo.
Put traje cijelu vječnost. Napokon smo se popele na vrh prevoja. Pred nama
se ukazaše svjetla slobodne teritorije u dolini.
- Uspjele smo, - grlim mamu slobodnom rukom, dok mi je u drugoj uže kojim
vučem krompir.
Bilo je negdje pred samu zoru kad smo stigli kod rođaka koji nas je smjestio
u malu sobicu u prizemlju kuće. Rođakova žena je donijela tople pidžame,
a potom iz starog ormara izvadila jastuke i ćebad i stavila ih na starinski krevet.
- Sutra ću nam napraviti pitu od krompira, - ispod toplog ćebeta proviruje
mamino nasmiješeno lice osvjetljeno blagom svjetlošću vatre koja pucketa
iz male peći.
- Ja bih radije pržene krompiriće, - govorim već u slatkom polusnu.
Ni pitu od krompira niti pržene krompiriće nismo pojeli ni sutra ni sljedećih dana.
Vreća krompira za koju smo se toliko borile bila je neupotrebljiva jer je na putu
do slobodne teritorije sav krompir smrznuo.
RiadaT.
