Klizi po sinama i njegova mi muzika ulazi u dusu.Moja tackica je sve bliza najdrazoj tackici mom Ravnom Selu usred Backe ravnice.
Muzika putovanja siri se mojim tijelom i ono uziva.Na klackanju sjedim oci sklopljene putujem paralelno .Vec sad prije voza stigla sam i listam uspomene .
Jedna mi drugu prestize biram ih po milini koju ce da mi pruze .Jednog lijepog septembarskog dana usred pocetka skolske godine na casu profesora Milana Nedeljkova usla je moja sestra uz izvinjenje da zamoli moje odsustvo sa casa .Razlog veseo vozom iz Beograda stize nasa buduca snaha .Sestra pokupila svu djecu sto iz vrtica sto iz skole .Profesor cestita i poziva me da napustim cas.Prva moja reakcija pogled na sto licim i je li mi odjeca prikladna prilici .Ako bude naknadnog odijevanja i ako majka preuzme tu odgovornost necu biti bas srecna.Zuri mi se hiljadu pitanja u koracima sestra me gleda sve sam ih okupila nema presvljcenja imaces priliku da se sredis na svadbi ne brini .
Ljubi me i hrabri a to mi je i bilo potrebno .
U svojoj radosti sve oko mene je drugacije . Sve pjeva i sve je obojeno duginim bojama .Sunce nije zubato za taj dio godine .
Lijepi znaci ljepota svuda ljepota u meni i oko mene .
Zurim, prva sam i ne drzim nikog za ruku nikome ne moze zaustaviti sad mi vise nije vazno ko ce koga da cuva i ko je za koga zaduzen.
Inace toj sam djecurliji bila uciteljica .
Kad god bi dosli gosti i djeca su se morala drzati pod kontrolom bila sam zato zaduzena.
Uciteljica u mom liku se snalazila na razne nacine da im odrzi kocentraciju slusanja .
Cesto sam pricala razne price konplet ih izmisljajuci samo da slusaju .
Ucenje se nije svodilo samo na price sve sto sam znala oblacila sam u prigodu ucila ih da broje, lijevo desno, gore dolje , strane svijeta.
Mjesece u godini dane u nedjelji , godisnja doba i sto vec sve ne.Malene glavice i sad ih vidim cak i kad ih okupim kao odrasle ljude koji imaju svoju djecu .
Sve su u horu ponavljali za mnom .Ucili su maleni kroz igru . Cesto se prisjecaju tih sretnih dana .Cesto mi ta muzika glasova dodje u sjecanja.
Oci mi zasuze kad udjem u to dvoriste i vidim, a ne bi, da moja djecica to vise nisu, da ih pola nema zivih sto njih a sto njihovih roditela, tetaka, strina, striceva.
Kad smo baba Veliku pitali koliko ima godina odgovarala bi ...Trista sine trista svaku .Meni se nekad ucini isto .Uvijek tada cujem njen glas .
Da se vratim snahi .Ime joj je Sabina mi cemo je zvati Bina. Dolazi iz Beograda rodom je iz Capline.
Hercegovka, njena me ijekavica odusevljavala od prvog dana naseg susreta .
Ne glas samo, vec sve sto je bila ona .Visoka, crnokosa uredne frizure u kaputu ponco stila jarke crvene boje .
Ruke sam odma skenirala nokti lakirani meso bojom nekako spretne ruke koje govore .
Sve nas je grlila u cucecem stavu u dubokom zagrljaju pri tom nas darivala sirokim osmijehom koji bi i led otopio .
Mene je obgrlila jednom rukom i tu me zadrzala ko da mi je govorila mi smo sad drugarice .Moje srece .Radost koju nikom ne bi dala i nisacim je mijenjala .
Njen korak kao i sva ona bio je odlucan uskladjen sa nasim ko da nas oduvijek poznaje sve je nase strahove za tili cas odagnala .Pa ko je ne bi zavolio.
Svi smo se obradovali i svi smo se slicno osjecali tog dana njenog dolaska.
Moj zaljubljeni brat je ocito bio jako ponosan na svoju izabranicu a ona toga duboko svjesna zracila je posebnim sjajem .
Takva je usla u nasu porodicu. Takvu je i danas vidim i ako mi se vajkala Duskice ostarile smo obe a imale smo i od cega ne samo od predjenih godina zivota.
Kuca u kojoj smo je doveli je davno prodata .Ta kuca je dio mojeg ranog djetinjstva .Tu sam provela dio svog zivota prije prvog razreda osnovne skole Branko Radicevic.
U tom dvoristu je bilo puno cvijeca bozuri si bili prelijepi .Brala sam ih za moju uciteljicu . Bozure za Nadu Banjac slatku omalenu damu moju ikonu sve do petog razreda i mojeg bolnog razdvajanja kao vjecitog raskida koji to nikad nije bio .
Sabina i njena prica je roman za sebe .Necu sad o tome suvise boli i ako nije moralo tako biti .
Ziva je i sama u Novom Sadu trosi svoje penzionerske dane .
Moja kcerka i njen sin sa svojim porodicama zive u dalekoj Kanadi i kad mi spavamo oni rade zive i uzivaju a kad oni spavaju mi radimo skoro isto.
.
Muzika putovanja siri se mojim tijelom i ono uziva.Na klackanju sjedim oci sklopljene putujem paralelno .Vec sad prije voza stigla sam i listam uspomene .
Jedna mi drugu prestize biram ih po milini koju ce da mi pruze .Jednog lijepog septembarskog dana usred pocetka skolske godine na casu profesora Milana Nedeljkova usla je moja sestra uz izvinjenje da zamoli moje odsustvo sa casa .Razlog veseo vozom iz Beograda stize nasa buduca snaha .Sestra pokupila svu djecu sto iz vrtica sto iz skole .Profesor cestita i poziva me da napustim cas.Prva moja reakcija pogled na sto licim i je li mi odjeca prikladna prilici .Ako bude naknadnog odijevanja i ako majka preuzme tu odgovornost necu biti bas srecna.Zuri mi se hiljadu pitanja u koracima sestra me gleda sve sam ih okupila nema presvljcenja imaces priliku da se sredis na svadbi ne brini .
Ljubi me i hrabri a to mi je i bilo potrebno .
U svojoj radosti sve oko mene je drugacije . Sve pjeva i sve je obojeno duginim bojama .Sunce nije zubato za taj dio godine .
Lijepi znaci ljepota svuda ljepota u meni i oko mene .
Zurim, prva sam i ne drzim nikog za ruku nikome ne moze zaustaviti sad mi vise nije vazno ko ce koga da cuva i ko je za koga zaduzen.
Inace toj sam djecurliji bila uciteljica .
Kad god bi dosli gosti i djeca su se morala drzati pod kontrolom bila sam zato zaduzena.
Uciteljica u mom liku se snalazila na razne nacine da im odrzi kocentraciju slusanja .
Cesto sam pricala razne price konplet ih izmisljajuci samo da slusaju .
Ucenje se nije svodilo samo na price sve sto sam znala oblacila sam u prigodu ucila ih da broje, lijevo desno, gore dolje , strane svijeta.
Mjesece u godini dane u nedjelji , godisnja doba i sto vec sve ne.Malene glavice i sad ih vidim cak i kad ih okupim kao odrasle ljude koji imaju svoju djecu .
Sve su u horu ponavljali za mnom .Ucili su maleni kroz igru . Cesto se prisjecaju tih sretnih dana .Cesto mi ta muzika glasova dodje u sjecanja.
Oci mi zasuze kad udjem u to dvoriste i vidim, a ne bi, da moja djecica to vise nisu, da ih pola nema zivih sto njih a sto njihovih roditela, tetaka, strina, striceva.
Kad smo baba Veliku pitali koliko ima godina odgovarala bi ...Trista sine trista svaku .Meni se nekad ucini isto .Uvijek tada cujem njen glas .
Da se vratim snahi .Ime joj je Sabina mi cemo je zvati Bina. Dolazi iz Beograda rodom je iz Capline.
Hercegovka, njena me ijekavica odusevljavala od prvog dana naseg susreta .
Ne glas samo, vec sve sto je bila ona .Visoka, crnokosa uredne frizure u kaputu ponco stila jarke crvene boje .
Ruke sam odma skenirala nokti lakirani meso bojom nekako spretne ruke koje govore .
Sve nas je grlila u cucecem stavu u dubokom zagrljaju pri tom nas darivala sirokim osmijehom koji bi i led otopio .
Mene je obgrlila jednom rukom i tu me zadrzala ko da mi je govorila mi smo sad drugarice .Moje srece .Radost koju nikom ne bi dala i nisacim je mijenjala .
Njen korak kao i sva ona bio je odlucan uskladjen sa nasim ko da nas oduvijek poznaje sve je nase strahove za tili cas odagnala .Pa ko je ne bi zavolio.
Svi smo se obradovali i svi smo se slicno osjecali tog dana njenog dolaska.
Moj zaljubljeni brat je ocito bio jako ponosan na svoju izabranicu a ona toga duboko svjesna zracila je posebnim sjajem .
Takva je usla u nasu porodicu. Takvu je i danas vidim i ako mi se vajkala Duskice ostarile smo obe a imale smo i od cega ne samo od predjenih godina zivota.
Kuca u kojoj smo je doveli je davno prodata .Ta kuca je dio mojeg ranog djetinjstva .Tu sam provela dio svog zivota prije prvog razreda osnovne skole Branko Radicevic.
U tom dvoristu je bilo puno cvijeca bozuri si bili prelijepi .Brala sam ih za moju uciteljicu . Bozure za Nadu Banjac slatku omalenu damu moju ikonu sve do petog razreda i mojeg bolnog razdvajanja kao vjecitog raskida koji to nikad nije bio .
Sabina i njena prica je roman za sebe .Necu sad o tome suvise boli i ako nije moralo tako biti .
Ziva je i sama u Novom Sadu trosi svoje penzionerske dane .
Moja kcerka i njen sin sa svojim porodicama zive u dalekoj Kanadi i kad mi spavamo oni rade zive i uzivaju a kad oni spavaju mi radimo skoro isto.
.
