Jara ljetnjeg dana.Prasina Panonskog nekad mora,lezi po putu sto ceka . Samo po koji kovitlac niodkud je podigne na tren.
Nigdje zive duse kao da je uhapseno cijelo selo .Oko cesme po koja kap vode i na njenom izvoru se okupile zedne ose.
Cesta se gubi u tacku horizonta.
Dudovi zedni obranog lisca za nahraniti svilene bube .Toplota svuda nigdje daska da zalejuja.
Stajao ili koracao svejedno svemu sto te okruzije.
Sa nekog perona samo moje zeljne oci svega sto pogled doseze i tihi koraci kao po nekad u snovima.
Nestvarno lijepo toplo sparno i milo koracanje .
Prolazim kapije i svake se sjecam sa malom pricom .
Udubljenog od kuce ukran prostora sa dvije - tri stepenice ukrasene razlicito osmisljeno u skladu sa cijelom kucom.
Pa vrata od drveta vecinom.Raznobojna ukrasna stakla ne za svjetlost samo za ljepotu.
Toliko velika visoka da najvisociju covjek mozeda udje ne saginjuci se. Sva zatvorena a neka se nikad i nisu otvarala.
Na nasoj kuci sam kljuc samo jednom vidjela kad je baba morala da ih otkljuca da bi se prosla nekom farbom.
Da znaju da govore sva ta vrata imala bi sto da pricaju ne brojeci uzdahe i poljupce, po koju cigaretu jos djecaka u pokusaju biti stariji nego sto zapravo jeste,i cega sve jos .
Osmijeh mi zaboravlja sparinu ljetnjeg dana, mog dana, mog dolaska.
Nema svih tih dana i noci koliko bi mi trbalo koraka da oci upiju sve sto je nekad bila svakodnevnica mog zivota u djetinjstvu.
Malo mi je uvijek i kad stignem kosara je puna a ja se rastuzim kad u tom trenu znam da cu otici .
Tiha radost na jednoj strani a na drugoj tuga otici a nikad nisi otisao .
Koracam i sve sam bliza da uletim u moje dvoriste ne otvaranjem drvenih vrata jer je baba izgubila kljuc.
Uci cu ne mala vrata uz velika postavljena a ta velika su se otvarala da konjska zaprega dovuce sijeno kukuruzovinu i klipove kukuruza.
Novi namjestaj ili nesto toliko veliko da prodje kakav kombi ili kamion .
Mi djeca bi se tada okupili brzinom svjetlosti . Dogadjaj se morao vidjeti i nije se smio propustiti.
Koracam vrata prve komsinice se otvaraju i virka jedna zenska ubradjena glava starice kojoj smo krali zelene breskve sve do jedne.
Znala nas je u dugim zimskim nocima pricom moliti da je pustima da breskve sazrenu da ih proba sazrele.
Obecavali smo motajuci glave u stranu i tiho se smijuci .
Baba Velika je cekala da se obecanje ispuni a ja ni danas ne znam jesu li breskve uspjele da sazrenu prije nego sto smo mi odrasli.
Umorne staracke oci se ozarise osmijehom odma me prepoznala ,Duska Jakova.Dje si ti sto te godina nema.
Grli me ja nju ko najrodjeniji rod savladjujem suze istio i baba Velika.Smanjila se pogurila , mirise na naftalin i kao skrinja moje bake .
Samo jos da u rukama ima zute dunje sa ormara.
Sa perona u ulici Marsala Tita broj 148 , jos ne vjerujem uzbudjena svime sto vidjeh a tek onim sto me ceka u narednim danima .
Moja samo moja Ravna cedna medna Ravnica Carobnica .
Nigdje zive duse kao da je uhapseno cijelo selo .Oko cesme po koja kap vode i na njenom izvoru se okupile zedne ose.
Cesta se gubi u tacku horizonta.
Dudovi zedni obranog lisca za nahraniti svilene bube .Toplota svuda nigdje daska da zalejuja.
Stajao ili koracao svejedno svemu sto te okruzije.
Sa nekog perona samo moje zeljne oci svega sto pogled doseze i tihi koraci kao po nekad u snovima.
Nestvarno lijepo toplo sparno i milo koracanje .
Prolazim kapije i svake se sjecam sa malom pricom .
Udubljenog od kuce ukran prostora sa dvije - tri stepenice ukrasene razlicito osmisljeno u skladu sa cijelom kucom.
Pa vrata od drveta vecinom.Raznobojna ukrasna stakla ne za svjetlost samo za ljepotu.
Toliko velika visoka da najvisociju covjek mozeda udje ne saginjuci se. Sva zatvorena a neka se nikad i nisu otvarala.
Na nasoj kuci sam kljuc samo jednom vidjela kad je baba morala da ih otkljuca da bi se prosla nekom farbom.
Da znaju da govore sva ta vrata imala bi sto da pricaju ne brojeci uzdahe i poljupce, po koju cigaretu jos djecaka u pokusaju biti stariji nego sto zapravo jeste,i cega sve jos .
Osmijeh mi zaboravlja sparinu ljetnjeg dana, mog dana, mog dolaska.
Nema svih tih dana i noci koliko bi mi trbalo koraka da oci upiju sve sto je nekad bila svakodnevnica mog zivota u djetinjstvu.
Malo mi je uvijek i kad stignem kosara je puna a ja se rastuzim kad u tom trenu znam da cu otici .
Tiha radost na jednoj strani a na drugoj tuga otici a nikad nisi otisao .
Koracam i sve sam bliza da uletim u moje dvoriste ne otvaranjem drvenih vrata jer je baba izgubila kljuc.
Uci cu ne mala vrata uz velika postavljena a ta velika su se otvarala da konjska zaprega dovuce sijeno kukuruzovinu i klipove kukuruza.
Novi namjestaj ili nesto toliko veliko da prodje kakav kombi ili kamion .
Mi djeca bi se tada okupili brzinom svjetlosti . Dogadjaj se morao vidjeti i nije se smio propustiti.
Koracam vrata prve komsinice se otvaraju i virka jedna zenska ubradjena glava starice kojoj smo krali zelene breskve sve do jedne.
Znala nas je u dugim zimskim nocima pricom moliti da je pustima da breskve sazrenu da ih proba sazrele.
Obecavali smo motajuci glave u stranu i tiho se smijuci .
Baba Velika je cekala da se obecanje ispuni a ja ni danas ne znam jesu li breskve uspjele da sazrenu prije nego sto smo mi odrasli.
Umorne staracke oci se ozarise osmijehom odma me prepoznala ,Duska Jakova.Dje si ti sto te godina nema.
Grli me ja nju ko najrodjeniji rod savladjujem suze istio i baba Velika.Smanjila se pogurila , mirise na naftalin i kao skrinja moje bake .
Samo jos da u rukama ima zute dunje sa ormara.
Sa perona u ulici Marsala Tita broj 148 , jos ne vjerujem uzbudjena svime sto vidjeh a tek onim sto me ceka u narednim danima .
Moja samo moja Ravna cedna medna Ravnica Carobnica .