Voli me...ili možda ipak ne...

Ljubav se osjeti.Dodirom,pogledom,malim sitnicama..kao i rjecju i djelom.I najveceg nevjernog Tomu moguce je ljubavlju uvjeriti i kada sumnja..a sumnja ponekad i pored svega postoji.Mislim da nije tesko prepoznati ljubav...ponekad je teze vjerovati u to sto osjetis..

Besane noći su veći košmar od svakog odsanjanog košmara.
Smišlja čovjek bezbroj načina kako da što prije prođe.
Ja sam noćas listala stare teme i potsjećala se svih napisanih (svojih) gluposti.
Naiđoh i na ovo.
Zanimljivo je pročitati sopstvene misli nakon izvjesnog vremena.
Shvatiš ono što bi inače porekao, što se okom ne vidi.
Osjetiš, vidiš i znaš...nisi isti, nisi ni blizu tog davnog trena.
Ko sam danas?
Neko ko ne bi napisao ovo iznad.
Desi se da nam lično život, nerijetko u suradnji s najbliskijim ljudima u našem životu ikad, pokaže koliko smo zaista naivni, iako u suštini to i nismo.
Desi se da se ono u što smo čvrsto vjerovali pokaže kao najveća zabluda u životu.
Osvane dan kad se lomljava razbijene iluzije čuje do neba.
Da li je to loše? I jest i nije.Ego kaže - jest, duša kaže - nije.Ipak je lakše živjeti sa istinom, nego s iluzijom.
Iluzija je ljepša.Istina lakša.Iluzija te drži u mjestu, istina ti daje šansu za korake.
Neko reče, ako se pitamo da li nekoga volimo, odavno je ta "ljubav" prstala.I to je tačno.
Ljubav, realno, nema moć, iako mi smrtnici (posebno pjesnici, romantici, sanjari) volimo da joj pripisujemo svu moć.
Samo nas čini boljim Čovjekom, to da.( i to samo ako se misli na sveopštu Ljubav, o kojoj ovdje nije riječ )
Ljubavlju ne možemo postići ništa, sem jednog - voljeti, ne pitajući se ništa.
Ljubav nije samo biti voljen, ona je više - voljeti.I to je sve što ponekad možemo.
Voljeti bez potrebe i pitanja da li ili ne, neko voli nas.Obično biva da se prestaje voljeti kad se spozna da ista nije uzvraćena.
Ne znam da li bih takvu vrstu ljubavi lično mogla uopšte nazvati imenom Ljubav.Mislim da ne bih.
Jednom voljeno, zauvijek voljeno.Nemoguće je drugačije.
Može samo da se potisne, spakuje u neki kutak unutar sebe i pokuša voljeti nekog drugog, nekog ko će voljeti nas.(to je već umjetnost...ili hrabrost, ne bih znala)
Na kraju, pitam se gdje mi je nestala ova vjera i optimizam po pitanju Ljubavi, o kojoj sam pisala prije mnogo godina...:)
Možda bih mogla mijenjati nick u "nevjerni Toma" ;)

 
:D:think:
Neostvareni moji snovi - Ladislav Peziga
Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam vjerovanja...
uz sva ta sjetna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...
Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih...
A ljubio sam htjenja...
I život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stjenja...
Zamišljah život
kakvog želim živeti i čuti...
Bjehu sve to samo želje
koje nitko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje...
Al ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...
Zamišljah te takvu...
 
Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene setve...
Upijali bezvezne reči u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzleće iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
oživljavaju dubine što te videše i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svesti...
Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one što su sve videle, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no što se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...

Iluzija - Dragana Konstantinović
 
tumblr_nkunzen9rs1srzmnlo1_1280.jpg
 

"Jedna priča, jedna Ljubav

Ljubav nema sumnju, niti se prsti Ljubavi igraju krhkim cvijetom tratinčica.
Trebalo mi je tri decenije da prihvatim da me nikad nije volio.
Žalim li zbog toga? Ne. Žalim samo što sam bila dovoljno glupa da ne sačuvam u sebi iluziju da je jedini koji me volio najviše na svijetu.
Iako ne volim iluzije, ta je imala snagu najljepše realnosti.
Kajem li se ? Ne. Voljela sam istinski, duboko, zbog toga se ne kaje.
I da, još uvijek vjerujem u onu svoju rečenicu iz zadnjeg posta na ovu temu ; "Jednom voljeno, zauvijek voljeno."
Nisu uspjeli da me ubijede da je Ljubav greška i da je bivše bivše jer nije vrijedilo.
Danas, kad imam sve odgovore, pažljivo spremljene i zaključane uspomene, mogu mirno zatvoriti "jednu priču o jednoj ljubavi".
Bez gorčine, bez kajanja ili žaljenja. Duga je to priča i preduga Ljubav. Zbog toga se ne kaje. Ne žali. Ne izvinjava.
Možda, ali samo malo možda, žalim što je sve završeno prekasno. Prekasno da se voli još jednom. Prekasno da se bude prvi put voljen.
Prekasno - mnogo ružna riječ. Mnogo ružno stanje stvari. No, kako se ono kaže - uvijek ima i može gore."



"Znaj, samo se jednom poželi Beskraj,
samo se jednom jednoj priči da
ime od Beskraja. Infinity . "
 

Back
Top