Kroz ljubav prema sebi proživljavam ljubav prema životu koji mi je dat, a u isto vreme prema Kreatoru svega vidljivog i nevidljivog, tom istom koji je stvorio i osmislio sve druge ljude oko mene, sve čega sam svesna i čega sam nesvesna...
i prema toj čudesnoj stvari koliko često mi nemoćnoj po molitvi i veri dođe "niotkud" moć da se izborim sa izazovima i poteškoćama svakodnevno;
Dakle, osećam da to nije bolesno samoljublje i samoživost, veličanje sebe u odnosu na druge, već otvorenost da druge prihvatim/razumem/volim kao samu sebe.
Da nije mene, ne bi bilo ni mojih preokupacija svetom, ljudima oko mene, životinjama, biljkama, lepim pejzažima... Ne bi bilo opijenosti životom, ma kako ponekad da se čini surovim.
Imam zamerke na sopstvenu ličnost, ali ne želim da dođem u stanje da sebe ne volim. Mislim da su za to svi vozovi ionako već prošli-nisam više zelena i naivna, nisam nezrela i podložna nasumičnim uticajima.
Da nije vas, verovatno niko još dugo ne bi otvorio ovakvu temu, a dan bi prošao tako da bar nas dvoje ljudi ne pokuša da objasni šta je to voleti sebe.
Meni je voleti sebe biti najbolja verzija sebe u svakom trenutku. Odavati svetlost, dobru ćud i lepo vaspitanje. Nema mesta za prljavštinu, očajavanje i poređenje sa drugima na osnovu bilo čega. Lepo govorim, lepo mislim, lepo želim, lepo stvaram; Pred lepotom svi imamo slična osećanja.
Održavanje sebe zdravim je takođe izraz ljubavi prema sebi. Čime hraniš svoje telo, kakvim dopuštaš da bude?
Ne možeš da jedeš i piješ "smeće" svaki dan i da očekuješ da ti bude lepo, da tvoje
sebe tebe voli, vice versa.