Voleti ili ne....

Vi u vecernjim kapijama, u sumracnim
ulicama,
Kraj sporednih izlaza, pored ograda
Od crvene opeke sa komadjem stakla,
Vi koji zagrljeni sanjate o mesecini
Upletenoj u krzno macke, iscezloj
U naborima zavese ili lavezu psa,

Vi dvoje, vi dvoje, sami u mraku, sami,
Uz poslednji stub bez svetiljke i bez sna.
Vi dvoje, negde u parku, na nekoj stazi,
Iza lisca i oblaka, izmedju dve kise,
Izmedju dva vetra na klupi vlaznoj od suza,
Bez icega za sobom sem jedne male sobe
Sa gvozdenim krevetom i knjigama na stolici
I jednim hladnim suncem iza zutih okana,
Vi sami, vi usamljeni, iako zagrljeni
Da istisnete to sivo krilo samoce
izmedju sebe,

Dok sapucete ono malo reci koje ste nasli
U ovim trenucima slucajne neznosti,
Sve reci koje su odavno rekli pre vas.
Vi dok idete gradskim ulicama koje su
Opustele posle poslednjih predstava
u bioskopima,
Vi koji zagrljeni idete
Ovom kisnom ulicom nestvarnijom od sna,
Dok su vam oci zatvorene a prsti cute,
Cujete li korak nekoga coveka iza sebe,
Cujete li rec njegovu izmedju svojih
saptanja,
Osecate li dodir njegov izmedju svojih
milovanja?
Jer uvek kada idete sami, misleci
Da nema nikoga da baci kamen svoga
glasa
U zamracenu vodu tisine izmedju vas,
Uvek budite svesni onoga koji uporno
Ide za vama i govori: Probudi se.
 
Vi u vecernjim kapijama, u sumracnim
ulicama,
Kraj sporednih izlaza, pored ograda
Od crvene opeke sa komadjem stakla,
Vi koji zagrljeni sanjate o mesecini
Upletenoj u krzno macke, iscezloj
U naborima zavese ili lavezu psa,

Vi dvoje, vi dvoje, sami u mraku, sami,
Uz poslednji stub bez svetiljke i bez sna.
Vi dvoje, negde u parku, na nekoj stazi,
Iza lisca i oblaka, izmedju dve kise,
Izmedju dva vetra na klupi vlaznoj od suza,
Bez icega za sobom sem jedne male sobe
Sa gvozdenim krevetom i knjigama na stolici
I jednim hladnim suncem iza zutih okana,
Vi sami, vi usamljeni, iako zagrljeni
Da istisnete to sivo krilo samoce
izmedju sebe,

Dok sapucete ono malo reci koje ste nasli
U ovim trenucima slucajne neznosti,
Sve reci koje su odavno rekli pre vas.
Vi dok idete gradskim ulicama koje su
Opustele posle poslednjih predstava
u bioskopima,
Vi koji zagrljeni idete
Ovom kisnom ulicom nestvarnijom od sna,
Dok su vam oci zatvorene a prsti cute,
Cujete li korak nekoga coveka iza sebe,
Cujete li rec njegovu izmedju svojih
saptanja,
Osecate li dodir njegov izmedju svojih
milovanja?
Jer uvek kada idete sami, misleci
Da nema nikoga da baci kamen svoga
glasa
U zamracenu vodu tisine izmedju vas,
Uvek budite svesni onoga koji uporno
Ide za vama i govori: Probudi se.

:klap:....:heart:
 
Usudjujem se da pricam o ljubavi, bas zato sto je neznam, ne poznajem. Zelim da volim ceo svet, jako i nesebicno...
A najblizim osobama dati sve...

Nesto predpostavljam, ali nesto znam. Ono sto znam je da ljubav vidi svuda samo pozitivno... Slepa je na greske,
a svojim sjajem ispravlja greske....
 
Usudjujem se da pricam o ljubavi, bas zato sto je neznam, ne poznajem. Zelim da volim ceo svet, jako i nesebicno...
A najblizim osobama dati sve...

Nesto predpostavljam, ali nesto znam. Ono sto znam je da ljubav vidi svuda samo pozitivno... Slepa je na greske,
a svojim sjajem ispravlja greske...
.


Da ,tako nekako bi trebalo da bude mislim i ja
:ok:
 
Hm...Moze biti upravo i suprotno u nedostatku sigurnosti u sebe. Vidimo ono cega nema,od sitnih gresaka pravimo slonovske i u svemu naziremo neveru..Jedno lose iskustvo ponekad ume sve da upropasti. To bi se valjda zvalo ljubomora..I na kraju sve upropastimo jer nismo umeli prepoznati ljubav!
 
Hm...Moze biti upravo i suprotno u nedostatku sigurnosti u sebe. Vidimo ono cega nema,od sitnih gresaka pravimo slonovske i u svemu naziremo neveru..Jedno lose iskustvo ponekad ume sve da upropasti. To bi se valjda zvalo ljubomora..I na kraju sve upropastimo jer nismo umeli prepoznati ljubav!


Pazite na svoje misli,
one postaju reči.
Pazite na svoje reci,
one postaju dela.
Pazite na svoja dela,
ona postaju navike.
Pazite na svoje navike,
one postaju karakterne osobine.
Pazite na svoj karakter,
on postaje vaša sudbina.
 
Možda sam se glupo izrazila, ali radi se o tome da sam volela svog momka i zajedno smo već 3 godine, hteli smo i da se uzmemo uskoro, ali sada više nisam sigurna da li to želim.
Boljeg momka neću naći toga sam svesna...i to me malo i plaši. Ne znam šta da radim. Mislim da svaka strast nekad prođe (možda ne u svakom slučaju) i da ostaje samo poštovanje i ljubav koja se promenila i uzela neki drugi oblik..i znam da će mi se to sa svakim desiti. Ne znam šta da radim, da ga ostavim ...to bi ga jako povredilo, jer bi to bilo bukvalno od danas ka sutra. A da ostanem sa njim...opet me strah da nešto ne uradim što bi ga jako povredilo.
možda da provedeš nekoliko dana negdje bez njega - pa da vidiš koliko će ti nedostajati...
ako sam dobro shvatila, vi nemate nikakvih problema, nesuglasica, ništa slično...a to da se ljubav s vremenom mijenja je valjda i normalno u nekoj mjeri, svi koji su više godina u vezi/braku će ti to reći...
mene jedino brine ovo prošlo vrijeme koje koristiš... kad kažeš da si ga voljela :think:

samo pazi šta radiš, nemoj dopustiti da shvatiš šta si imala tek kad izgubiš!

:bye:
Ovo je odličan savet, naročito poslednja rečenica. Meni se to jednom desilo.

Treba voleti svejedno, bez ljubavi je život prazan. I u najvećoj tuzi za izgubljenim setite se lepih trenutaka. Mislite i na svoje greške, da ih ne biste ponovili. Srećno!
 
Hm...Moze biti upravo i suprotno u nedostatku sigurnosti u sebe. Vidimo ono cega nema,od sitnih gresaka pravimo slonovske i u svemu naziremo neveru..Jedno lose iskustvo ponekad ume sve da upropasti. To bi se valjda zvalo ljubomora..I na kraju sve upropastimo jer nismo umeli prepoznati ljubav!

To ne mora uvek da se odnosi na ljubomoru...cak smatram da se cesce radi o nesigurnosti i strahu... Da,upravo iz straha da nekoga ne izgubimo,gubimo...na zalost...
 
Ne znas ti kako je imati pa nemati
Ne znas ti kako je ljubiti pa gubiti
Ne znas ti kako je normalan biti pa poluditi
NE znas ti i nikad neces saznati

Ne znas ti kako je normalan biti pa poludeti
Ne znas ti a sve to zbog ljubavi
:heart:


 
ljubav je sve na ovom svetu..
jedino dobro u ovom svetu zla...
pa ako bezimo od toga sta nam onda preostaje...
pa i ako je izgubis....ostaju ti uspomene...
secanje na najlepse momente,a to nista ne moze da zameni...
 
A ako nikad nisi voleo, da li onda nikad i ne razmisljas o temi - ljubav, pa i nemas pojma da li si ili nisi nesto, zbog tog, neznanja izgubio ?

Covek u zivotu ucini neke stvari zbog kojih se kasnije i pokaje................Ali kada se sudbina umesa,a ti iz prevelike ljubavi pustis nekoga do koga ti je stalo,jer postujes i cenis tu osobu...............Ako nekoga volis treba da postujes i njegove stavove,a ne da cinis da uvek bude samo po tvome............Ja ako volim nekoga to radim bez pokusaj da potcinim tu osobu...........Smatram da je uspesna veza ona u kojoj ste oboje ravnopravni,i bez uslovljavanja...................Ali to je moje razmisljanje...............Briga me sta drugi cine...........
 

Back
Top