Vladan Desnica

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
106.151
VLADAN DESNICA
(Zadar, 17.09.1905 — Zagreb, 04.03.1967)

Vladan Desnica rođen je u Zadru 17. septembra 1905. godine u porodici uglednog advokata dr Uroša Desnice. Djed Vladana Desnice, Vladimir Desnica bio je veoma ugledan čovjek, veleposjednik i predsjednik opštine u Obrovcu. Da je pisac Vladan Desnica bio potomak slavnih predaka svjedoči i činjenica da je njegov djed Vladimir 30 godina stajao na čelu obrovačke opštine, bio član Carevinskog vijeća u Beču, vitez Reda Franje Josifa jednom riječju ugledna ličnost svoga vremena. Veoma se zalagao za srpski narod u Dalmaciji. U političkom životu toga vremena učestvovao je i otac Vladana Desnice, dr Uroš Desnica koji je sastavio tekst Zadarske rezolucije. S druge strane Vladan Desnica bio je povezan sa čuvenom porodicom Janković. Olga Janković, kći grofa Ilije Jankovića bila je baka književnika Vladana Desnice po očevoj lozi. Majka Vladana Desnice, Fani, rođena Luković rodila se u bokeljskom gradiću Prčnju i rođaka je poznatog bokeljskog istoričara don Nika Lukovića.

To su kratki podaci o porodici iz koje je poticao književnik Vladan Desnica.

Osnovnu školu Vladan Desnica je učio u Zadru sa srpsko-hrvatskim kao nastavnim jezikom. Dvije godine Prvog svjetskog rata proveo je u Grčkoj, gdje mu se otac sklonio s porodicom. Gimnaziju je počeo da pohađa u Zadru, a kad je taj grad pripao Italiji, nastavlja gimnaziju u Splitu i Šibeniku. Maturirao je u Šibeniku 1924. godine u klasičnom odjeljenju tamošnje gimnazije. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Parizu. Diplomirao je 1930. godine u Zagrebu. U Parizu je slušao predavanja iz filozofije, pa je tako zadovoljavao svoja interesovanja za filozofske teme, koje će kod njega biti prisutne tokom cijelog života. Poslije završenih pravnih nauka zaposlio se u Državnom pravobranilaštvu u Splitu, gdje je ostao do početka rata.Godine 1941. italijanske okupacione vlasti odvele su ga u Zadar za prevodioca na usaglašavanju zakonskih propisa. Iz Zadra se sklonio 1943. u Islam Grčki, a odatle prešao na oslobođenu teritoriju 1944.,i sa ZAVNOH-om došao u Zagreb 1945. godine. U Zagrebu radi o pravnom odjeljenju Ministarstva finansija dn 1950., a od tada bio je profesionalni pisac sve do smrti. Umro je u Zagrebu 4. marta, a sahrnjen u porodičnoj grobnici u Islamu Grčkom.

Književnošću i muzikom Vladan Desnica se počeo baviti još u gimnazijskim danima. Studiozno je čitao domaće pisce, ali i francuske, italijanske, ruske, grčke i rimske. Od domaćih pisaca najviše je cijenio Lazu K. Lazarevića kao harmoničnog pripovjedača. Veoma je cijenio Njegoša i njegovo djelo "Luča mikrokozma". Napisao je esej o Dositeju Obradoviću ističući pjesničke i lične crte vellikog srpskog putnika i radoznalica.

Od stranih pisaca izuzetno je poštovao Stendala i Flobera. Za Tolstoja je govorio da je pisac koji unosi život u svoja djela. Desnica je cijenio i Turgenjeva zbog toga što je nalazio kod ovog pisca blizinu stvarnom životu i zbog harmonične kompozicije njegovih dijela.

O ocu italijanske književnosti, Danteu, Desnica je skicirao esej, koji, na žalost, nije dovršen.

Već u gimnaziji upoznao je dijela važnijih grčkih i rimskih pisaca, pa se nekima od njih vraćao cijeloga života. Izuzetno je volio Eshilovog "Okovanog Prometeja". Desnica je čitao filozofska djela, dolazio na diskusije filozofskog društva u Zagrebu,htio je da bude u stalnom i živom kontaktu sa vitalnim idejama koje pokreću čovjekovu težnju da kuca na sva vrata svijeta kako bi se približio ljepoti, istini i suštini.

Vladan Desnica imao je široko obrazovanje: pored poznavanja književnosti, filozofije, estetičkih teorija, znao je italijanski, francuski, ruski, a služio se latinskim i grčkim jezikom. Bio je bez sumnje jedan od najkompletnijih intelektualaca svog vremena.

Najpoznatija su mu djela: roman "Zimsko ljetovanje" (1950) u Zagrebu; zbirka pripovjedaka: "Olupine na suncu" (1952) u Zagrebu; filmski scenario "Koncert" (1954) u Zagrebu; zbirka pripovjedaka "Proljeće u Bodrovcu" (1955), objavljena u Beogradu; zbirka pjesama "Slijepac na žalu" (1956) u Zagrebu; roman "Proljeća Ivana Galeba" (1957) u Sarajevu; zbirka pripovjedaka "Fratar sa zelenom bradom" (1959) u Zagrebu; "Izbor pripovjedaka" (1966) u Zagrebu.

Sopstvenu porodicu Vladan Desnica zasniva 28. aprila 1934. godine brakom sa Ksenijom Carić. Iz toga braka imao je kćer Olgu rođenu 1936., kćer Jelenu rođenu 1937., kćer Nataliju rođenu 1941. i sina Uroša rođenog 1944.godine.

Vladan Desnica nije bio samo književnik koji je stvarao izuzetna djela, on je bio mnogo više od toga — sjajan poznavalac života i životnih istina i veoma sposoban da sve to utka u svoja djela.

riznicasrpska.net
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
106.151
PROLJEĆE IVANA GALEBA

U ovom romanu stari muzičar Ivan Galeb, naizgled beznadežno prikovan za bolesničku postelju, boreći se između života i smrti, evocira čitav svoj život dok oko njega promiču lekari, bolničari, medicinske sestre. Ivanova sećanja se, prirodno, najčešće vezuju za trenutke intenzivnijeg života, mladost posvećenu umetnosti, za proleće života. Suočen sa činjenicom da mu se smrt u nekoliko navrata opasno približila, Ivan je počeo da svodi životne račune. U konačnom bilansu njegova slika života bila je prilično sumorna. Iako već pomiren sa smrću i činjenicom da u životu nije sve kako treba, Ivan ozdravljuje i izlazi iz bolnice u jedno novo proleće.

Pisac je delo gradio revokativnim slikama umetnikove mladosti, bez ikakvog fabulisanja čak i onih događaja koji su nudili živu i zanimljivu radnju, pa se vrednost romana traži upravo u meditacijama i refleksijama iskusnog umetnika. Roman Proljeće Ivana Galeba se bavi različitim problemima teorije umetnosti, filosofije, psihologije, estetike, etike, itd. Razmišljanja, analize, hipoteze, sudovi i zaključci o brojnim oblastima čovekovog života i njegovog stvaralaštva iskazani su isključivo kao meditacija glavnog junaka romana. Ipak, ti iskazi, s obzirom na specifičnost značenjske strukture romana, imaju dvostruku funkciju. S jedne strane, oni su elementi metodološkog postupka u psihološkom projektovanju ličnosti. Tim iskazima pisac je portretisao, razvijao i obogaćivao lik centralnog junaka, Ivana Galeba, kao i niz manje-više sporednih likova, npr. Ivanovog dedu, župnika, apotekara Ivana, revolucionara Radivoja... Međutim, u ovakvom tipu romana, meditativni iskazi i refleksije junaka "imaju i relativnu smisaonu samostalnost". Ti se iskazi moraju shvatiti i kao piščeva viđenja problema koji se u romanu tretiraju. Tako glavnog Desničinog junaka treba shvatiti, u najbukvalnijem smislu, kao piščevog protagonistu, dok se za ostale likove to ne može reći.

Ovo zanimljivo delo Vladana Desnice bavi se čitavim nizom opšteljudskih problema kao što su: suština i svrha ženske lepote, suština i svrha umetničkog stvaralaštva, umetničko stvaranje kao vid psihičke kompenzacije, kakva mentalna struktura ličnosti odgovara našem vremenu, itd. Tri centralna lika, Ivan Galeb, apotekar Ivan i revolucionar Radivoje, čine i u metodološkom smislu osmišljeno postavljen trougao, u čijem se okviru rešavaju postavljeni problemi. Postupak umetničke analize pisac rešava tako što apotekara Ivana i Radivoja stavlja u karakteristične aktivne situacije ili ih dovodi u neposredne kolokvijalne dispute sa Galebom. Njihovo ponašanje i stavovi izrečeni u raspravama Ivanu Galebu služe kao osnova za uopštavanje i zaključivanja.

Po Galebovom, a to znači i po piščevom shvatanju, čovek je u svojoj suštini protivrečno, kontradiktorno biće. "Smiješno je" — kaže Galeb — "kako su kasno ljudi došli do toga da je prosto nemoguće zamisliti dvije tako disparantne, tako suprotne crte, a da se ne bi mogle naći udružene u koži jednog živog čovjeka... Da sam pisac, nikad ne bih strahovao da ne upadnem u kontradikciju: tek kontradikcija je ono što liku daje krepčinu i reljef". Čovek nije jednosmerno i pravolinijsko, ni strogo racionalno biće; on je složen iz niza protivrečnosti.

Galeb je u suštini pesimista i skeptik, ali njegova misao nije do kraja crna. On smatra da je život jedinke uslovljen, determinisan nizom komponenata koje svaku ličnost čine osobenom. "Svako od nas" — misli Galeb — "nosi u sebi namotano klupko svog životopisa, repetorijum svojih mogućnosti. Pa i svoj osoben način skončanja." Odstupanja od ovih principa javljaju se samo u izuzetnim prilikama kakve su ratovi i revolucije. Dve oprečne crte ljudske prirode, i ljudske sudbine, jesu i cinizam i moralizam. One žive u svakoj ličnosti. Galeb ih vidi do te mere sjedinjene da mu se na "mahove priviđaju kao sinonimi". Sem toga, Galeb smatra da jedno biće nikad nije u stanju da shvati drugo biće, i da baš ta prirodna zakonitost goni na društveni i porodični način života, jer su i porodica i društvo vidovi ispoljavanja prirodne polarizovanosti oprečnih dejstava u jedinstvenom obliku. Galeb čak i snagu jakih ljudi, vidi u polarizaciji oprečnih dejstava. Jak je, po njemu, samo onaj koji, kad ustreba može biti slab i ume da se pokori i potčini. Želja za moć odlika je slabih, jer samo slabi ne mogu da se potčine.

Apotekar Ivan je zamišljen kao neka vrsta Galebovog oponenta. Dajući mu neke izrazito negativne crte, pisac potencira distancu između apotekara i muzičara; primetna je i distanca između muzičara i revolucionara, mada je manje naglašena. Apotekareva tragična dvostrukost posledica je lošeg sklopa osobina. On se potajno bavi pisanjem pesama, ali, na drugoj strani, u stanju je i da denuncira. Pisac smatra da je ovako nesrećan spoj oprečnih polova čovekove dvostrukosti rezultat nezadovoljstva sopstvenom ličnošću. Ličnost apotekara Ivana pisac odbacuje kao stalno štetnu i latentno opasnu za čovečanstvo jer se u njemu, i pored toga što je intelektualac, stalno krije potencijalni zločinac; to je motivisano podsvesnim kompleksom inferiornosti zbog neostvarenih ambicija, koji, opet, tera čoveka da se kao ličnost potvrdi na negativan način.

Osnovni ton celokupne slike života koju sugeriše roman Proljeće Ivana Galeba, siv je; piščev protagonista kao zaključak nudi "jednu tragičnu i sumornu viziju sveta", roman zrači "izvesnom gorčinom i pesimizmom". Međutim, konačan zaključak ipak nije obeshrabrujući. Pisac se, kao čovek i umetnik, čitavim romanom strasno zalagao za "šire viđenje stvarnosti od idealističkih apsolutizacija". Roman predstavlja "mudru poruku čoveku da izađe iz uskih okvira jednostranog posmatranja života, da nađe punoću svoje ličnosti i ispunjenje svog života".

riznicasrpska.net
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
106.151

Mehanika bola​


Poznajem glad djeteta, i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću

Doista, umoran sam, duboko umoran. Umoran iz dubine duše. Možda već predugo živim. Već tako dugo da pomalo shvatam dobrostivost smrti.

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Izlažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa — prosjak što u ljetnje podne pod maslinom smireno žvaće ukupljene korice hljeba. Sve je već tako daleko da u dnu sjećanja jedva još tinja. Sve je već tako daleko i mrtvo da više nije ni dobro ni loše.
Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i slutim glas iz dubine: zaista, sve je tišina.
Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razočaranje. Poznajem glad djeteta, i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću.
*
Danas je nebo oblačno.
Doista, umoran sam, duboko umoran. Umoran iz dubine duše.
Možda već predugo živim. Već tako dugo da pomalo shvatam dobrostivost smrti.
Da, dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zraku svijesti: toliko da se njome može iskusiti dobrota ništavila.
*
Samo ne više patnje!
Probudim se u noći i skrušeno šapućem: samo ne više patnje!
Tako sam srođen s njom da joj već dobro poznajem zakone, mjere i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava lijeće, crna preklana ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije čelom o hladni prag beznađa.

Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama. Poznam spečenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena gvalja. Poznam klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove kad je duša prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu. A onda, u dnu bunara, zagrgolji opet vrutak crnih voda.

O, dobro poznam mehaniku bola!
Tako sam sviko na patnju da joj već dobro znadem svaku boru na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.
*
Samoća, i pučina noći preda mnom. Ničega nema. Ni ljeskanja varljivog svijetla u daljini ni lepeta kakvog bijelog krila. Ničega, do ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći preda mnom. Hrana je mome uhu disanje tišine, hrana je mome oku nijema bjelina zida, hrana je mome srcu samoća.
Svemu sam dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osjetio sam miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom srcu kamena. Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu. U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene. Da mi se išta iz dubine noći vrati u krilo!
Ali nikoga i ničega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele praznine.
Gola duša u dahu bivstvovanja — harfa u dahu vjetra.


*Iz romana "Proljeća Ivana Galeba"
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.