Dan je bio savršen – barem tako je izgledalo. Sunce je milovalo stakla prozora
stare bosanske kuće, a svjetlost se slijevala niz cvjetne zavjese. Obred vjenčanja
trebao se obaviti u velikoj sobi koja se nalazila na spratu, koja je bila u potpunosti
uređena u tradicionalnom bosanskom stilu. Masivni i teški ćilimi sa veselim šarama
su zastirali starinske podove, a odmah ispod prozora dužinom cijelog zida bila je
dugačka sećija, zastrta prostirkom sličnoj serdžadama, ispunjena veselim licima
rodbine i gostiju.
Na sredini sobe stajao je masivni drveni sto mahagoni boje za kojim su sjedili mlada
i mladoženja sa jedne, a kumovi i efendija sa druge strane. Mlada je bila odjevena
po vjerskim propisima, u bijeloj elegantnoj haljini čija je dužina dopirala do stopala,
dok joj je na glavi bio bijeli tanki šal koji je padao po ramenima. Na licu joj se
ocrtavalo uzbuđenje i radost, ali i blaga nervoza.
Ceremonija je protekla besprijekorno. Efendija je s osmijehom proglasio brak
sklopljenim, kumovi su potpisali. Mlada je osjetila toplinu oko srca dok je gledala
muža – bio je oličenje njezinih snova. Obećao joj je ljubav i poštovanje, obećao da
će
biti uz nju kroz sve prepreke. Ništa nije moglo pokvariti ovaj trenutak.
Onda je sa sećije ustala starija žena, odjevena u plavi skupocjeni kat, lica
uokvirenog dugačkim bijelim šalom sa kojeg je odisala neobična toplina i polahko
prišla mladencima. Bila je to majka mladoženje. Kada je stigla do mladenaca, nježno
je pružila ruku svom sinu, mladoženji, čestitajući mu uz blagi osmijeh. Uzela je potom
mladu zaruku, a onda zajedno s njom krenula u drugi kraj sobe. Svojim staračkim
rukama koje su osjetno drhtale uzela je mladinu i drugu ruku u svoju.
-Kćeri, Allaha ti, nemoj da dođe do razvoda, – tiho je prošaptala molećivo upirući
pogled u nju.
Mlada ju je zbunjeno posmatrala, čitajući u njenim očima neizrecivu molbu. Atmosfera
je bila natopljena emocijama koje je bilo teško izreći riječima.
-Neće majko, – mlada se napokon pribrala.
Dok su njihove ruke bile spojene i pogledi isprepleteni, mlada je odjednom osjetila
kaoda je upala u neku čudnovatu zamku. Predosjećala je da ove majčine riječi ne
slute na dobro. Potom se majka okrenula i krenula nazad prema sećiji. Sa druge
strane velike sobe ispunjene gostima, mladoženja se žurnim korakom približavao
supruzi.
-Sve je u redu, - rekao je tihim glasom, vidjevši nemir u njenim tamnim očima, no ona
je osjetila napetost u njegovom dodiru.
-Moja majka zna pretjerati. Pođi sa mnom, moram ti nešto pokazati, - povukao ju
je prema uskom hodniku, prema sobi na sasvim drugom kraju kuće, daleko od buke.
Njena ruka u njegovoj bila je vlažna od nervoze. Nije razumjela zašto, ali osjetila je
da se nešto sprema. Kad su ušli u sobu, svijet se naglo zaustavio. Na starom kauču,
s glavom na mekanom jastuku, mirno je spavala djevojčica. Mogla je imati oko pet,
možda šest godina. Plava kosa joj je bila rasuta preko ramena, a nježna ručica pod
obrazom. Mlada je zastala, osjećajući kako joj dah zastaje u grlu.
-Šta… šta ovo znači?- upitala je, a glas joj je bio ispunjen nevjericom i strahom.
-Ovo… ovo je moja kćerka, - mladoženja je duboko udahnuo.
Njene oči su se raširile, a tlo se počelo ljuljati.
-Tvoja… kćerka?- ponovila je, kao da nije mogla vjerovati da te riječi dolaze iz
njegovih usta.
-Da,- rekao je, boreći se da zadrži kontrolu. - Htio sam ti reći, stvarno jesam. Ali…
nisam znao kako. Nisam znao kada je pravo vrijeme.
Bila je šokirana. Ugrizla se za usnu, osjećajući kako joj srce puca na hiljadu
komadića.
-Nisi znao kada? Zar si mislio da je pravo vrijeme poslije vjenčanja?!
Glas joj je drhtao, oči su joj se punile suzama.
-Sve ovo vrijeme si mi lagao? Kako si mogao?!
-Nisam htio da te izgubim. Plašio sam se da bi… da bi otišla, - pogledao je u pod,
ne usuđujući se da je pogleda u oči.
-Otišla?- ponovila je s gorkim osmijehom, osjećajući kako joj se bijes miješa s tugom.
Mladoženja je konačno podigao pogled, očajnički tražeći oprost u njenim očima.
-Volim te. Nisam znao kako da ti kažem… Znam da sam pogriješio, ali… molim te,
pokušaj da razumiješ.
-Razumijem? Kako da razumijem?- glas joj je bio pun suza, koje su sada slobodno
tekle niz njeno lice. - Sakrio si cijeli dio svog života od mene! Ova djevojčica…,-
pogledala je u mirno usnulo lice djevojčice, nesvjesne svega što se dešavalo oko
nje. - Ona nije kriva, ali kako si mogao da mi to ne kažeš prije nego što smo se
vjenčali? Prije nego što sam ti obećala ostatak svog života?
Mladoženja je spustio glavu, nemoćan pred njenim bolom.
-Znam… bio sam kukavica. Bojao sam se da ćeš otići ako saznaš. Nema izgovora
za to.
Stajala je gledajući ga kao stranca. Čovjek za koga je mislila da ga poznaje bio je
potpuno drugačiji od onoga što je vjerovala. Njihov brak, njihova ljubav – sve je bilo
zasnovano na laži.
Svijet joj se srušio. Suze su joj se skupljale u očima dok je gledala u njega, ne
prepoznajući čovjeka kojeg je mislila da voli.
Njegove riječi bile su jedva čujne, oči su mu bile pune očaja.
-Molim te… Volim te. Nisam htio da te izgubim. Pogriješio sam, ali… nemoj nas
napustiti.
-A majka? Šta je sa majkom djevojčice? – upitala je hladno, dok je u njoj bjesnio orkan.
N-jegovo lice postalo je još ozbiljnije, kao da se bori s još većim teretom.
Nema je,- rekao je, jedva izgovarajući. “Otišla je… davno. U Americi je. Odustala je
od nje, i od mene. Odgajala ju je moja majka.
Odahnula je na tren, a onda su suze ponovo počele teći niz njeno lice. U srcu joj
borila tuga s bijesom, zbunjenost s ljubavlju. Vjenčanje, njegova laž, ta mala djevojčica,
majka djevojčice koja je davno otišla – sve je bilo tu, ispred nje. Nije znala kako da
reaguje.
-Sve ovo vrijeme… nisi mi rekao. Pravili smo planove, govorili o našoj budućnosti,
a ti si skrivao tako važan dio svog života,” rekla je drhtavim glasom, a pogled joj je
bio usmjeren ka djevojčici. - Kako da ti vjerujem nakon ovoga?
On je stajao ispred nje, moleći je pogledom. - Znam da je teško… Znam da sam te
povrijedio. Ali pokušaj, molim te, da shvatiš. Nema više tajni. Ti si žena mog života, i
želim da budemo porodica. Da svi budemo porodica.
Njena ruka je na trenutak zastala na kvaki vrata, ali onda se okrenula i pogledala
djevojčicu koja je izgledala tako nevino, nesvjesna svega što se događalo. Ona nije
bila kriva, i nije zaslužila da postane žrtva situacije.
Duboko je udahnula, osjećajući težinu odluke pred kojom se našla. Mogla je otići,
ostaviti sve iza sebe, ali s druge strane, ona je sada bila dio ove priče, ove porodice.
Njihova sudbina bila je u njenim rukama. Nakon trenutka tišine, napokon je progovorila.
-Ne znam kako da ti oprostim - rekla je iskreno, - ali zbog nje…zbog malene
pokušat ću. Ali to ne znači da ti odmah vjerujem. Biće potrebno vrijeme.
On je tiho uzdahnuo, kao da je sav teret koji je nosio pao s njegovih ramena.
-Hvala ti,- rekao je, uhvativši je za ruku. -Znam da neće biti lako. Ali volim te i boriću
se za nas.
Iako je u srcu još uvijek osjećala gorčinu, odlučila je dati mu još jednu priliku. Znala je
da će put pred njima biti težak, ali možda, samo možda, ljubav može izliječiti rane.
Riada
stare bosanske kuće, a svjetlost se slijevala niz cvjetne zavjese. Obred vjenčanja
trebao se obaviti u velikoj sobi koja se nalazila na spratu, koja je bila u potpunosti
uređena u tradicionalnom bosanskom stilu. Masivni i teški ćilimi sa veselim šarama
su zastirali starinske podove, a odmah ispod prozora dužinom cijelog zida bila je
dugačka sećija, zastrta prostirkom sličnoj serdžadama, ispunjena veselim licima
rodbine i gostiju.
Na sredini sobe stajao je masivni drveni sto mahagoni boje za kojim su sjedili mlada
i mladoženja sa jedne, a kumovi i efendija sa druge strane. Mlada je bila odjevena
po vjerskim propisima, u bijeloj elegantnoj haljini čija je dužina dopirala do stopala,
dok joj je na glavi bio bijeli tanki šal koji je padao po ramenima. Na licu joj se
ocrtavalo uzbuđenje i radost, ali i blaga nervoza.
Ceremonija je protekla besprijekorno. Efendija je s osmijehom proglasio brak
sklopljenim, kumovi su potpisali. Mlada je osjetila toplinu oko srca dok je gledala
muža – bio je oličenje njezinih snova. Obećao joj je ljubav i poštovanje, obećao da
će
biti uz nju kroz sve prepreke. Ništa nije moglo pokvariti ovaj trenutak.
Onda je sa sećije ustala starija žena, odjevena u plavi skupocjeni kat, lica
uokvirenog dugačkim bijelim šalom sa kojeg je odisala neobična toplina i polahko
prišla mladencima. Bila je to majka mladoženje. Kada je stigla do mladenaca, nježno
je pružila ruku svom sinu, mladoženji, čestitajući mu uz blagi osmijeh. Uzela je potom
mladu zaruku, a onda zajedno s njom krenula u drugi kraj sobe. Svojim staračkim
rukama koje su osjetno drhtale uzela je mladinu i drugu ruku u svoju.
-Kćeri, Allaha ti, nemoj da dođe do razvoda, – tiho je prošaptala molećivo upirući
pogled u nju.
Mlada ju je zbunjeno posmatrala, čitajući u njenim očima neizrecivu molbu. Atmosfera
je bila natopljena emocijama koje je bilo teško izreći riječima.
-Neće majko, – mlada se napokon pribrala.
Dok su njihove ruke bile spojene i pogledi isprepleteni, mlada je odjednom osjetila
kaoda je upala u neku čudnovatu zamku. Predosjećala je da ove majčine riječi ne
slute na dobro. Potom se majka okrenula i krenula nazad prema sećiji. Sa druge
strane velike sobe ispunjene gostima, mladoženja se žurnim korakom približavao
supruzi.
-Sve je u redu, - rekao je tihim glasom, vidjevši nemir u njenim tamnim očima, no ona
je osjetila napetost u njegovom dodiru.
-Moja majka zna pretjerati. Pođi sa mnom, moram ti nešto pokazati, - povukao ju
je prema uskom hodniku, prema sobi na sasvim drugom kraju kuće, daleko od buke.
Njena ruka u njegovoj bila je vlažna od nervoze. Nije razumjela zašto, ali osjetila je
da se nešto sprema. Kad su ušli u sobu, svijet se naglo zaustavio. Na starom kauču,
s glavom na mekanom jastuku, mirno je spavala djevojčica. Mogla je imati oko pet,
možda šest godina. Plava kosa joj je bila rasuta preko ramena, a nježna ručica pod
obrazom. Mlada je zastala, osjećajući kako joj dah zastaje u grlu.
-Šta… šta ovo znači?- upitala je, a glas joj je bio ispunjen nevjericom i strahom.
-Ovo… ovo je moja kćerka, - mladoženja je duboko udahnuo.
Njene oči su se raširile, a tlo se počelo ljuljati.
-Tvoja… kćerka?- ponovila je, kao da nije mogla vjerovati da te riječi dolaze iz
njegovih usta.
-Da,- rekao je, boreći se da zadrži kontrolu. - Htio sam ti reći, stvarno jesam. Ali…
nisam znao kako. Nisam znao kada je pravo vrijeme.
Bila je šokirana. Ugrizla se za usnu, osjećajući kako joj srce puca na hiljadu
komadića.
-Nisi znao kada? Zar si mislio da je pravo vrijeme poslije vjenčanja?!
Glas joj je drhtao, oči su joj se punile suzama.
-Sve ovo vrijeme si mi lagao? Kako si mogao?!
-Nisam htio da te izgubim. Plašio sam se da bi… da bi otišla, - pogledao je u pod,
ne usuđujući se da je pogleda u oči.
-Otišla?- ponovila je s gorkim osmijehom, osjećajući kako joj se bijes miješa s tugom.
Mladoženja je konačno podigao pogled, očajnički tražeći oprost u njenim očima.
-Volim te. Nisam znao kako da ti kažem… Znam da sam pogriješio, ali… molim te,
pokušaj da razumiješ.
-Razumijem? Kako da razumijem?- glas joj je bio pun suza, koje su sada slobodno
tekle niz njeno lice. - Sakrio si cijeli dio svog života od mene! Ova djevojčica…,-
pogledala je u mirno usnulo lice djevojčice, nesvjesne svega što se dešavalo oko
nje. - Ona nije kriva, ali kako si mogao da mi to ne kažeš prije nego što smo se
vjenčali? Prije nego što sam ti obećala ostatak svog života?
Mladoženja je spustio glavu, nemoćan pred njenim bolom.
-Znam… bio sam kukavica. Bojao sam se da ćeš otići ako saznaš. Nema izgovora
za to.
Stajala je gledajući ga kao stranca. Čovjek za koga je mislila da ga poznaje bio je
potpuno drugačiji od onoga što je vjerovala. Njihov brak, njihova ljubav – sve je bilo
zasnovano na laži.
Svijet joj se srušio. Suze su joj se skupljale u očima dok je gledala u njega, ne
prepoznajući čovjeka kojeg je mislila da voli.
Njegove riječi bile su jedva čujne, oči su mu bile pune očaja.
-Molim te… Volim te. Nisam htio da te izgubim. Pogriješio sam, ali… nemoj nas
napustiti.
-A majka? Šta je sa majkom djevojčice? – upitala je hladno, dok je u njoj bjesnio orkan.
N-jegovo lice postalo je još ozbiljnije, kao da se bori s još većim teretom.
Nema je,- rekao je, jedva izgovarajući. “Otišla je… davno. U Americi je. Odustala je
od nje, i od mene. Odgajala ju je moja majka.
Odahnula je na tren, a onda su suze ponovo počele teći niz njeno lice. U srcu joj
borila tuga s bijesom, zbunjenost s ljubavlju. Vjenčanje, njegova laž, ta mala djevojčica,
majka djevojčice koja je davno otišla – sve je bilo tu, ispred nje. Nije znala kako da
reaguje.
-Sve ovo vrijeme… nisi mi rekao. Pravili smo planove, govorili o našoj budućnosti,
a ti si skrivao tako važan dio svog života,” rekla je drhtavim glasom, a pogled joj je
bio usmjeren ka djevojčici. - Kako da ti vjerujem nakon ovoga?
On je stajao ispred nje, moleći je pogledom. - Znam da je teško… Znam da sam te
povrijedio. Ali pokušaj, molim te, da shvatiš. Nema više tajni. Ti si žena mog života, i
želim da budemo porodica. Da svi budemo porodica.
Njena ruka je na trenutak zastala na kvaki vrata, ali onda se okrenula i pogledala
djevojčicu koja je izgledala tako nevino, nesvjesna svega što se događalo. Ona nije
bila kriva, i nije zaslužila da postane žrtva situacije.
Duboko je udahnula, osjećajući težinu odluke pred kojom se našla. Mogla je otići,
ostaviti sve iza sebe, ali s druge strane, ona je sada bila dio ove priče, ove porodice.
Njihova sudbina bila je u njenim rukama. Nakon trenutka tišine, napokon je progovorila.
-Ne znam kako da ti oprostim - rekla je iskreno, - ali zbog nje…zbog malene
pokušat ću. Ali to ne znači da ti odmah vjerujem. Biće potrebno vrijeme.
On je tiho uzdahnuo, kao da je sav teret koji je nosio pao s njegovih ramena.
-Hvala ti,- rekao je, uhvativši je za ruku. -Znam da neće biti lako. Ali volim te i boriću
se za nas.
Iako je u srcu još uvijek osjećala gorčinu, odlučila je dati mu još jednu priliku. Znala je
da će put pred njima biti težak, ali možda, samo možda, ljubav može izliječiti rane.
Riada
