Flodor Mihajlovic DOSTOJEVSKI...
http://2.***************/_foU4hzmJAVc/SqJtwb9UpLI/AAAAAAAAAyk/GJc_ADJ6yIw/s320/headerpic.jpg
Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. godine u porodici prilično siromašnog čovjeka. Njegov otac bio je vojni ljekar plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman tako da je porodica Dostojevski živjela u malom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima...
Poslije oceve smrti bice sa bratom odveden u jedno moskovsko sirotiste.
Tamo, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a to njegovo cutanje uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđim sazaljenjem . Kad je kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Novčanom oskudica ga je natjerala da ode u vojsku, ali ni tamo nije našao prijatelje. Uslijedile su tupe mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom prikrajku, sanjareći i razmišljajući. 1844., u doba od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila.
Najednom oko četiri sata ujutro neko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.
Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav promijenio.
"Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića. Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovim novinama. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.
Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva inostranih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko evropskih drzava, u Rusiji je došlo do snazne reakcije, vlasti su bile uznemirene i preduzimale su drastične mjere prema svim protivnicima.
Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, pa su osudeni na smrt vješanjem.
Rečeno im je da će biti pogubljeni, odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stubove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru.
Taj tako stresan , strasan dan ostavio je dubok trag na dusi Dostojevskog..
Nikad ga nije sasvim prebolijo i nikad ga nije zaboravio.
http://2.***************/_foU4hzmJAVc/SqJtwb9UpLI/AAAAAAAAAyk/GJc_ADJ6yIw/s320/headerpic.jpg
Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. godine u porodici prilično siromašnog čovjeka. Njegov otac bio je vojni ljekar plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman tako da je porodica Dostojevski živjela u malom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima...
Poslije oceve smrti bice sa bratom odveden u jedno moskovsko sirotiste.
Tamo, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a to njegovo cutanje uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđim sazaljenjem . Kad je kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Novčanom oskudica ga je natjerala da ode u vojsku, ali ni tamo nije našao prijatelje. Uslijedile su tupe mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom prikrajku, sanjareći i razmišljajući. 1844., u doba od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila.
Najednom oko četiri sata ujutro neko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.
Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav promijenio.
"Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića. Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovim novinama. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.
Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva inostranih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko evropskih drzava, u Rusiji je došlo do snazne reakcije, vlasti su bile uznemirene i preduzimale su drastične mjere prema svim protivnicima.
Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, pa su osudeni na smrt vješanjem.
Rečeno im je da će biti pogubljeni, odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stubove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru.
Taj tako stresan , strasan dan ostavio je dubok trag na dusi Dostojevskog..
Nikad ga nije sasvim prebolijo i nikad ga nije zaboravio.