Bacam, Zendeli... mora neko.
Moj muž sve čuva a dete je na oca.
Redja lego kutije (prazne!) po zidovima...sve ih imamo, to je za moj pojam uzas jedan ali kada mu vidim oca bude mi jasno.
Tu su slušalice dobijene za 18-i rodjendan, starke sa fakulteta (stavljene preko mojih sandala), evo juče sam išla kroz kuću i skupljala. Uzmem kesu i samo mi fali ono drvo sa iglom da bodem i ubacujem u kesu kao đubretar.
Sama kupujem malo i da mi se složi sa onim što imam. Imam omiljene radnje i tražim dugo dok mi se ne svidi a kada mi se svidi izvadim mu dušu u stilu "u zdravlju da nosiš, pocepas i kupis novo".
Kada se iznosi zamenim i ne žalim.
Imam dva laka za nokte i dva karmina, eto, toliki sam minimalista. Kroz neseser mi duva promaja.
Jedino imamo dosta knjiga, od malog su se isto nakupile pa razmisljam da mu uzmem onu biblioteku do plafona, da vremenom sebi popunjava. Njih mi je zao da bacim. Ima nečeg u knjigama.