VIROVI MOJI
Ledeno jutro......udara vetar i savija borove terajući zelene grane da plešu, a njima se baš i ne igra. Znam da im nije do lepote pokreta ovog jutra.....osećam više nego što znam.....grane su njihove kao kosti moje.....ovog kišnoledenog praskozorja bole pri svakom pokretu.....sigurno i borovi osećaju bol. Prozorska okna plaču.....slivaju se suze dok ih hladni vetar ledi.....liče na malene duše koje odrastaju.......postaju čvrste i jake.....a kada malo otopli raskraviće se i elegantno skliznuti na sims......nestaće zauvek.....kad bi bar reči, slike, osećanja i sećanja bile kao ove kapi kiše.....da ostanu malo, pa kad se duša nasmeje odu dalje ne vraćajući se.....Ali, nije tako....uopšte nije tako.....
Čitam........i čitam........i opet čitam......
I mira nemam, vuče me nešto
Vrtim se u krug kao na ringišpilu
Virovi moji kovitlaju i bole
Davi me voda mutna i tamna
Vukući misli na dno svoje.
Teško je odupreti se snazi toj
Teško i kada lagana sam k’o pero.
Danas....jutros, lakoća moja ode
Nesta u tami virovite vode.
Ko gladno pseto duša moja
Jedva dočeka do priča da dodje,
Do stiha koji tugom je obliven
Ko prozor jutros kišom sakriven.
Pročitah već ko zna koliko puta sve tužne priče i pesme .......i opet idem da čitam.......šibaju reči kao grane bora i jure slike što drhtanjem tela se hrane.....nikada neće ostariti.....već trideset sedam godina me prate.....umreće sa mnom......mladost mi moja pomože da preživim.....godine donose sve stravičnija obličja .....prija mi osama i sklanjam se.....
U reči tonem, aždaje što vrište,
Užasima i mrtvim nadama se poje
I bole, bole.....
Nagrnule kao guje otrovne
Oko nogu mi se svile
Kao robijaš što kuglu doveka vuče
Rešile opet živu da me muče.
Otrovom svojim mozak mi truju
Zbacih sa sebe tu ljutu guju
Prestah da čitam ....I dodje svetlost
Al, evo jutros opet svrati tama
Izdržaću i ovo sama......
PS virovi moji........samo su moji......ne dam ih nikom....al' ipak hrabrosti imam da ih napišem...mada mi nije lakše