Požuda u obliku čudne lepote
Juri te bespotrebno, jer i ne bežiš.
Sve je bilo i Sve prođe,
ali su trenuci divljenja retki.
Reče mi drvo da nisam ubica,
Da sam alatka viših sila sa neba.
Da ne mogu da pretvorim sve u ništa,
da je moj udarac u jedinku preslab.
A klesano posle mi maše notama,
Topi ti srce,tu santu leda.
Ne, ne treba mi savršenstvo, niti popravka.
I ono prodje dok otiče pesak..
dok beži ka dnu..
Ja se gubim u žici što drhti,
Šalje signale divljenja vredne.
Od lepote te note se tresu prsti.
U more padaju duševne reke..
i daju lepotu vodi.