Veza bez vikanja

Imam odredjenim problema u komunikaciji sa ljudima.
Nisam u stanju da odreagujem u momentu kada mi nesto zasmeta. Treba vremena da dogadjaj odlezi, da bih mogla o njemu razgovarati. Cak i tada, ukoliko je tema meni bolna a sagovornik tezi svadji, ja placem. Ne placem da bih manipulisala... odlozila svadju, izvukla se bez grdnje i slicno, vec ne znam zaustaviti tu reakciju. A godinama to pokusavam nauciti i prevazici.
Mislim da je to jedan od razloga zasto niti vicem, niti se svadjam.

Ozbiljnost kritike pokazujem promjenom u glasu i stavom. I cesto me ne shvate ozbiljno.
Desavalo se da mjesecima skrecem paznju na odredjen problem, i da mi muskarac tokom raskida kaze kako mu nikada nisam ozbiljno prigovorila.
Nismo se svadjali oko necega i on nije registrovao to kao problem. Znaci, svaki put kada bih nesto zeljela, ja bih trebalo da viknem... a to podsjeca na komunikaciju sa razmazenim djetetom.
 
Danasnje drustvo ima jednu podrazumevanu stavku.
Da je psihicko maltretiranje nevazno ili manje zlo od fizickog.

E ovo sto kaze patak..

Ja se nikad nisam plasila da ce muskarac fizicki da me maltretira. Ali me je strah od psihickog nasilja. Ne zato sto mislim da imam "mentalitet zrtve" kako to ljudi vole da kazu, vec sto sam vec bila u toj prici.. 2u1, agresivac i zrtva - not my cup of tea..
I sad prepoznajem agresiju dok je jos agresijica i secem je u korenu. A strah je otuda sto ne naizlazim na razumevanje.. jer drugi (a pre svega emitent) to isto ne prepoznaju kao bitno i kao korak ka gorem i pocetak spirale.. mada je meni i u tom "minimalnom" obimu previse i nedopustivo..
Ne trudim se vise ni da objasnjavam, samo da bih cula "neces valjda sad da se inatis" ili kako sam hladna i iskljuciva, kako nemam razumevanja.. nego sve drzim u sebi i trudim se da se oslobodim na moj nacin - hodam.. kako se to ne bi (toliko) odrazilio na moje psihicko i fizicko zdravlje (pre fizicko jer psihicko mogu bolje da zastitim.. barem jedan deo, jer imam utisak da dosta strada emotivno).
 

Back
Top