Savet bezbednosti UN odbio je predlog USA da se uvedu sankcije Zimbabveu, gde je lokalni, dugogodišnji tiranin pre izbora pobio osamdesetak pristalica opozicije i popalio nekoliko stotina kuća. Ranjavanja i silovanja se u ovakvim afričkim wonderlandima ne računaju kao ozbiljni incidenti, pa njihov broj nije ni registrovan.
Vođa opozicije je odustao od izbora, pokušavajući da sačuva svoje pristalice od linča, a tiranin je, naravno, zabranivši pristup stranim posmatračima, trijumfovao u ovom afričkom bušu, sve po ustavu i zakonu - džungle, naravno. I ništa tu ne bi bilo čudno ili drastično drugačije nego što se dešava u dobrom delu afričkih država, da se ovako krupnim kršenjima ljudskih prava nije pozabavio i savet bezbednosti UN.
Dokazi o lažiranim izborima, progonu političkih protivnika, i masakrima nad istima, bili su toliko jasni i jaki da je uvođenje sankcija bila samo formalnost. Tako su bar neki mislili. Ali, avaj! Čuvari međunarodnog prava, gardijani potlačenih i borci za pravdu, Kina i Rusija, srpska tetka i mama, stavile su veto na ovaj predlog.
Zašto bi dve tako moćne države sprečile sankcije tiraninu koji na najbrutalniji način sakati i muči, ubija i zatvara svakoga ko se usudi da ne misli kao on? Sumnjalo se da Kina snabdeva oružjem taj režim, a ovaj veto je toliko proziran, jadan i smešan pokušaj da se preko nekoliko hiljada zarđalih kalaša kineske proizvodnje, ostvari uticaj u tom delu sveta preko bolesnog diktatora. Pa zar Kina? Miroljubivi budući “vladar sveta”, koji se “nikada nije mešao u poslove drugih zemalja”? Kakvo razočarenje za kinologe… ili nije? Kinolozi i rusofili su poznati po fanatičnom podržavanju svakog sranja koje bilo koja od tih zemalja izazove: ako je iz Moskve ili Pekinga, mora da je dobro.
Ruski motiv je, kako se pretpostavlja, čisto inaćenje i durenje uvređenog debelog klinca kojem mangupi lupaju šamare, a on ne zna kako da se suprostavi pa će iskoristiti svaku glupu mogućnost da im napakosti. Veto je, prosto, revanš za ideju o postavljanju štita u Českoj, i Ruse zabole kazačok što će sledećih godina nekoliko hiljada dece i nejači osakatiti ili pobiti režim Mobutua. Oni se i dalje trude da ne naruše imidž koji su gradili oduvek, a to je imidž države koju boli za patnje celog sveta, pa i svojih građana, sve dok nekada komunistička, a danas finansijska oligarhija, može da štiti svoje pozicije.
I tako, srBske uzdanice, bastioni pravdoljublja, Rusija i Kina, mama i tetka male Srbije, pokazaše se kao obične karakondžule, sebične baba-jage, kojima ničija patnja ne znači ništa, sve dok se komunističke klike - negde reformisane, negde ne - i dalje basnoslovno bogate na leđima robova (da, robova). Ili Srbija nije ni mogla drugačija da bude, pored takve mame i takve tetke?
Vođa opozicije je odustao od izbora, pokušavajući da sačuva svoje pristalice od linča, a tiranin je, naravno, zabranivši pristup stranim posmatračima, trijumfovao u ovom afričkom bušu, sve po ustavu i zakonu - džungle, naravno. I ništa tu ne bi bilo čudno ili drastično drugačije nego što se dešava u dobrom delu afričkih država, da se ovako krupnim kršenjima ljudskih prava nije pozabavio i savet bezbednosti UN.
Dokazi o lažiranim izborima, progonu političkih protivnika, i masakrima nad istima, bili su toliko jasni i jaki da je uvođenje sankcija bila samo formalnost. Tako su bar neki mislili. Ali, avaj! Čuvari međunarodnog prava, gardijani potlačenih i borci za pravdu, Kina i Rusija, srpska tetka i mama, stavile su veto na ovaj predlog.
Zašto bi dve tako moćne države sprečile sankcije tiraninu koji na najbrutalniji način sakati i muči, ubija i zatvara svakoga ko se usudi da ne misli kao on? Sumnjalo se da Kina snabdeva oružjem taj režim, a ovaj veto je toliko proziran, jadan i smešan pokušaj da se preko nekoliko hiljada zarđalih kalaša kineske proizvodnje, ostvari uticaj u tom delu sveta preko bolesnog diktatora. Pa zar Kina? Miroljubivi budući “vladar sveta”, koji se “nikada nije mešao u poslove drugih zemalja”? Kakvo razočarenje za kinologe… ili nije? Kinolozi i rusofili su poznati po fanatičnom podržavanju svakog sranja koje bilo koja od tih zemalja izazove: ako je iz Moskve ili Pekinga, mora da je dobro.
Ruski motiv je, kako se pretpostavlja, čisto inaćenje i durenje uvređenog debelog klinca kojem mangupi lupaju šamare, a on ne zna kako da se suprostavi pa će iskoristiti svaku glupu mogućnost da im napakosti. Veto je, prosto, revanš za ideju o postavljanju štita u Českoj, i Ruse zabole kazačok što će sledećih godina nekoliko hiljada dece i nejači osakatiti ili pobiti režim Mobutua. Oni se i dalje trude da ne naruše imidž koji su gradili oduvek, a to je imidž države koju boli za patnje celog sveta, pa i svojih građana, sve dok nekada komunistička, a danas finansijska oligarhija, može da štiti svoje pozicije.
I tako, srBske uzdanice, bastioni pravdoljublja, Rusija i Kina, mama i tetka male Srbije, pokazaše se kao obične karakondžule, sebične baba-jage, kojima ničija patnja ne znači ništa, sve dok se komunističke klike - negde reformisane, negde ne - i dalje basnoslovno bogate na leđima robova (da, robova). Ili Srbija nije ni mogla drugačija da bude, pored takve mame i takve tetke?