Vesna Parun

  • Začetnik teme Začetnik teme Mika
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Mika

dream catcher
Poruka
24.291
O sebi i svoju tešku životnu priču je rekla:

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja,
žena nerodilja, ali ne i žena nemajka.
Ljubavnica, ali ne i preljubnica.
Žena otpor i žena prijekor...

Vesna-Parun-548x336.jpg


Vesna Parun je bila hrvatska pesnikinja i dečji pisac. Važi za jednu od najistaknutijih ličnosti hrvatske poezije i književnosti za decu u drugoj polovini XX veka. Bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je od nje i za nju živela.

Rođena je 10. aprila 1922. godine na Zlarinu, ostrvu koje pripada Šibeniku, a preminula je 25. oktobra 2010. godine u domu u Stubičkim Toplicama.

Vesna je imala majku Anticu, oca Anta i troje braće i sestara. Otac je bio opštinski činovnik koji je često premeštan pa je detinjstvo provela na relaciji Split-Biograd na Moru-Šibenik. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju u Šibeniku i Splitu gde je 1940. godine maturirala. Iste godine je upisala studije romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je pobegla u Split zbog rata. Pošto je živela u teškim uslovima, već od 14. godine je samu sebe izdržavala podučavanjem druge dece.

Sa 10 godina je napisala svoju prvu pesmu pod nazivom „Pramaljeće“ i ona je objavljena u listu „Anđeo čuvar“.

1942. godine se vratila u Zagreb gde je nastavila da studira filozofiju.
Vesnin brat je otišao u partizane i ubrzo je poginuo.

1947. godine je obolela od tifusa i tugovala je zbog nesrećne ljubavi koja je počela devet godina ranije. Zbog svega ovoga je pravila pauze tokom studiranja. Bila je veoma lepa žena, a kada je obolela od tumora štitne žlezde, odbila je da se operiše jer je osećala da tu leži njena kreativnost.

1962. godine se preselila u Bugarsku gde se udala. Vesna i njen suprug su skromno živeli i ona je o njemu uvek lepo govorila. Bila je žrtva političkih manipulacija, a u ljubavi je bila jako nesrećna.

1967. godine se vratila u Zagreb i radila je kao slobodan književnik.

2000. godine je zbog, zdravstvenih problema, napustila dom koji se nalazio u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi. Otišla je u dom u Stubličkim Toplicama.

U 85-oj godini života se učlanila u Demokratsku stranku žena i podržala ju je na izborima 2007. godine.

Od 1947. godine je bila član DHK (Društva hrvatskih književnika), ali je 2010. godine poslala pismo u kome je obrazložila zašto ih napušta. Iste godine je preminula. Počela je da piše autobiografiju, ali je nije završila.

Izvor: https://www.biografija.org/knjizevnost/vesna-parun/
 
Poslednja izmena:
Vesna je dobitnica brojnih nagrada i priznanja za svoj rad. Neke od njih su:

Nagrada Matice hrvatske za zbirku „Pjesme“ (1948. godine),
Nagrada grada Zagreba za zbirku „Crna maslina“ (1955. godine),
Nagrada Vladimir Nazor (1959. godine),
Nagrada Grigor Vitez za dečji roman „Mačak Džingiskan i Miki Trasi“ (1968. godine),
Diploma za poeziju koja joj je uručena u Parizu (1970. godine),
Zmajeva Nagrada Matice srpske u Novom Sadu za najuspešnijeg dečjeg pisca (1972. godine),
Nagrada Vladimir Nazor za životno delo (1982. godine),
povelja Visoka žuta žita na Pesničkim susretima u Drenovcima (2002. godine),
Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta „Suze putuju“ (2003. godine),
Velika zlatna plaketa UBIUDR Podravka (2006. godine),
Evropska književna nagrada od opštine Vršac (2010. godine).

Njene pesme su prevođene na mnoge strane jezike. Osim pisanjem, bavila se slikarstvom i prevođenjem sa slovenskog, nemačkog, bugarskog i francuskog jezika. Prevodila je Geteova, Hajneova i Rilkeova dela.

Izvor: https://www.biografija.org/knjizevnost/vesna-parun/
 
Dela


Poezija
:

Zore i vihori, 1947.
Pjesme, 1948.
Crna maslina, 1955.
Vidrama vjerna, 1957.
Ropstvo, 1957.
Pusti da otpočinem, 1958.
Ti i nikad, 1959.
Koralj vraćen moru, 1959.
Konjanik, 1961.
Jao jutro, 1963.
Bila sam dječak, 1963.
Vjetar Trakije, 1964.
Pjesme, 1964.
Gong, 1966.
Otvorena vrata, 1968.
Ukleti dažd, 1969.
Tragom Magde Isanos, 1971.
Sto soneta, 1972.
I prolazim životom, 1972.
Stid me je umrijeti, 1974.
Olovni golub, 1975.
Apokaliptičke basne, 1976.
Ljubav bijela kost, 1978.
Čitač snova, 1978.
Izabrane pjesme, 1979.
Mapa Magdica, 1979.
Šum krila, šum vode, 1981.
Salto mortale, 1981.
Izabrana djela, 1982.
Grad na Durmitoru, 1988.
Kasfalpirova zemlja, 1989.
Indigo grad, 1990.
Sonetni vijenci, 1991.
Tronožac koji hoda, 1993.
Začarana čarobnica, 1993.
Izbor iz djela, 1995.
Ptica vremena, 1996.
Smijeh od smrti jači, 1997.
Pelin basne, 1998.
Spužvica i spužva, 1999.
Političko Valentinovo, 2000.
Grijeh smrti, 2000.


Proza:

Pod muškim kišobranom, 1987.
Krv svjedok, 1988.
Hrvatska kraljica, 1999.
Noć za pakost – moj život u 40 vreća, 2001.

Dečja poezija:

Patka Zlatka, 1957.
Tuga i radost šume, 1958.
Zec mudrijan, 1958.
Kornjačin oklop, 1958.
Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968.
Mačak na mjesecu, 1969.
Miki Trasi i baka Pim Bako, 1968.
Miki slavni kapetan, 1970.
Karneval u Kukljici, 1974.
Poznanstvo s danima malog Maksima, 1974.
Igre pred oluju, 1979.
Dvanaest slikovnica o psima, 1983.
Hoću ljutić, neću mak, 1983.
Roda u školi, 1988.
Pokraj Kupe kad se vrapci skupe, 1989.
Moj prijatelj šišmiš, 1990.
Uspavanka za poljubac, 1995.
Kroz prozorčić zime, 1995.
Pčela, duga i mlin, 1997.
Tri morske pustolovke, 2000.
Morska kočijica, 2001.


Dramska dela (izvedena):


Marija i mornar
Apsirt
Magareći otok, oliti homo homini asinus
Škola za skitnice



Izvor: https://www.biografija.org/knjizevnost/vesna-parun/
 
Jedna, meni najdraža...



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.
 
Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
Zapuštenih predjela mašte
Nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
I s nama rastao je strah naš
Od divljih kopita koja će nas pregaziti
I od kamena međašnih koji će razdvojiti
Našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
U kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
I ranjavao naša čela
Zveketom svojih ubojitih istina
I bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
Kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.
 
Ne pitaj više


Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.
 
Elegija

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.
 
ZAVJET


Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju n žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamnoj da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem celo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
 
STABLO

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I ne usudih se
zatreperiti lišćem.

Rekao si: budi vjerna
I ja čekah.

Onda si ušutio.
A stablo je još tu.

I ne usudi se
zatreperiti lišćem.
 
Да си близу


Да си близу, наслонила бих чело на твој штап и,
насмијешена свила бих руке око твојих кољена.
Али ниси близу, и моја љубав за тобом неспокојна
не може да усне ни у ноћној трави
ни на валу морском, ни на љиљанима.

Да си близу. Да си барем тако
нестално близу као кишни облак
над изгубљеном кућом у долини.
као над морем сурим крик галеба што одлијеће
пред долазак олује у вечер пуну брига.

О да си барем тако тужно близу
као цвијет што спава затворених очију
под бијелим кровом снијега у тишини
камених шума, чекајући прољеће.

Да си близу, о мој хладни цвијете.
Само једном кретњом да си близу
невеселим вртовима мојим
што већ сахну клонути од бдијења.

Али ноћ је, и свијет је далеко.
А ја не знам мир твој. Птице твоје
с мојих су грана сашле. И сјај зоре
из мојих зјена одлази заувијек
у увријеђену земљу заборава
у којој је незнано име љубави.
 

Back
Top