piciginx
Legenda
- Poruka
- 54.347
Veliko istraživanje beogradskog psihologa dr. Nebojše Petrovića provedeno na 4824 mladih ljudi - uglavnom studenata - iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine potvrdilo je da na spremnost za etničko pomirenje utječu brojni socijalni, društveni i psihološki faktori.
Pokazalo se da najviše rezultate na Skali spremnosti za pomirenje imaju ispitanici iz miješanih brakova, potom Hrvati, pa Srbi, i na kraju Bošnjaci. Činjenicu da su Hrvati iz uzorka spremniji na pomirenje od Srba i Bošnjaka autor istraživanja tumači time što je polovina hrvatskog uzorka ispitivana u Rijeci, gdje studiraju osobe iz Istre i okolice Rijeke, regije koja je i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji slovila kao jedna od najliberalnijih i najtolerantnijih. Najmanju spremnost Bošnjaka, pak, objašnjava time što je među ispitanicima iz bosanskog uzorka bilo dosta izravnih žrtava rata, barem u smislu da su izgubili imovinu, kuće i imanja.
Ispitanicima je potom ponuđeno 20-ak društvenih ciljeva, od jake privrede i borbe protiv kriminala do europskih integracija i povećanja nataliteta, a oni su trebali izabrati one ciljeve koji su njima osobno najvažniji. Pokazalo se da najmanju spremnost za pomirenje u sva tri naroda iskazuju oni kojima su najvažniji društveni ciljevi jačanje obrambenih snaga, izgradnja jake nacionalne države i rast nataliteta.
Pokazalo se, također, da razlike među ispitanicima u najvećem broju osobina puno više ovise o odnosu prema pomirenju nego o nacionalnoj pripadnosti. Drugim riječima, ljudi iz sva tri naroda koji su skloniji pomirenju istodobno su međusobno vrlo bliski po vrijednostima za koje se zauzimaju, po uvjerenjima, stavovima i pogledu na život, pa autor zaključuje da „prije oni čine homogenu grupu nego svi pripadnici iste nacije“.
Što je još zanimljivije, i protivnici pomirenja – iako „drugu stranu“ vide kao najveće protivnike i vječite neprijatelje – po mnogočemu su slični upravo takvim istim ljudima s druge strane, mnogo sličniji nego svojim sunarodnjacima drukčijih svjetonazora (i drukčijeg odnosa prema pomirenju). Kako ističe dr. Petrović, “to ne treba previše čuditi ako imamo u vidu da su najzapaljiviji ‘branitelji srpstva od balija’ sve vrijeme slušali pretežno islamsku muziku, ili da danas najveći nacionalistički ekstremisti u Hrvatskoj uživaju slušajući prije svega srpske turbofolk pjevačice“.
Dr. Petrovića je zanimalo i kakve stereotipe Hrvati, Srbi i Bošnjaci imaju jedni prema drugima.
Pokazalo se da Srbi najčešće vide Hrvate kao nacionaliste, podle, hladne, nadmene i dvolične, ali i kulturne i rodoljubive.
Hrvati najčešće vide Srbe kao ratoborne, nacionaliste i agresivne, ali i rodoljubive.
Srbi najčešće vide Bošnjake kao religiozne, fanatične, fundamentaliste i nazadne, ali i gostoljubive.
Bošnjaci najčešće vide Srbe kao okrutne, ratoborne, nacionaliste, nasilne i agresivne, ali i ponosne. Posebno ističu okrutnost Srba.
Bošnjaci najčešće vide Hrvate kao dvolične, podle, lukave, nacionaliste i neiskrene, ali i kulturne.
Hrvati najčešće vide Bošnjake kao religiozne, a potom kao gostoljubive, pa kao konzervativne, duhovite, tradicionaliste i vesele.
Autor istraživanja zaključuje da Srbi i Hrvati jedni druge vide identično, i ta slika je donekle, ali ne pretjerano negativna. Bošnjaci u toj nijansi vide i Hrvate, dok Hrvati Bošnjake vide nešto manje negativno, gotovo na granici neutralnosti. Opći stereotipi su najnegativniji između Srba i Bošnjaka, a posebno je negativna slika Srba u očima Bošnjaka, što je i razumljivo imajući u vidu da se najsuroviji rat vodio u BiH, te da je bošnjački narod najviše stradao.
http://www.slobodnadalmacija.hr/Spe...ype/ArticleView/articleId/189694/Default.aspx