Ovde govorimo o tri velika jezika ( naslov topika je Zapad, a sad gde Zapad pocinje , a gde prestaje nema veze, za mene je licno Ural neka granica pa tako mozemo
i ruski kao cetvrti veliki jezik da uvrstimo) u vreme kada su ti veliki knjizevnici pisali Nemacka konkretno uopste nije ni postojala. Samo je jezik vezivao ljude,
cak ni religija nije igrala nikakvu ulogu jer su i Jevreji pisali na nemackom.
Francuska je imala svoju Revoluciju, crkva vise nije igrala nikakvu ulgu, a oslabadjanje od nametnute religije , osobadja i duh.
Treba imati na umu i pismenost ljudi a i mogucnost opismenjavanja.
Uglavnom se duh oslobadja sa Martinom Luterom i pocinje vreme nauke i knjizevnosti ( da ne zaboravimo slikarstvo i muziku).
Ako se u viteškim romanima srednjeg veka ljubav tretirala kao posledica magijskih čini (pri čemu ljubavni par greškom ispija neki čarobni napitak što ih vodi do telesne, grešne ljubavi), renesansa na ljubav gleda kao na blagoslov.
Tako je prvo Frančesko Petrarka učinio da se ljubav među osobama suprotnog pola slavi kao božji dar. Doduše, to je učinio oprezno, veličajući platonsku ljubav, ali u njoj provejavaju telesne žudnje na koje crkva ne gleda blagonaklono.
Kao da je svet samo takvog pesnika čekao, takvu osobu koja će slobodno progovoriti o prirodi ljubavnog zanosa. On je bio inicijator čitavog pokreta poznatog kao petrarkizam. To je bio prvo oslobađanje čoveka od stega hrišćanske misli.
Petrarkin savremenik, Đovani Bokačo, ide dalje u obradi ljubavnih motiva, pa u svom pripovednom remek delu "Dekameron" ne samo da piše o telesnoj ljubavi, već upire prstom na bahatost sveštenstva, osvetljava problem bračne zajednice u kojoj su najdominantnije veze između starih, bogatih trgovaca i mladih devojaka koje se nisu ni pitale pristaju li na takav brak. Bokačo piše o brakolomstvu, o sumnjivom moralu monahinja i sveštenika. Napominjem da su u to vreme mnoge od devojaka koje nisu imale miraz, što je bio uslov za udaju, okončavale svoj vek u manastirima jer su u roditeljskim domu tretirane kao jedna gladna usta više. Bokačo na sve žene, bile one grešne ili ne, gleda sa razumevanjem i naglašava njihov nezavidan položaj često ilustrujući primere okrutnosti očeva, braće, muževa, pa i čitavog društva koje pojedincu nameće ograničenja.