Velike zapadne književnosti

Urvan Hroboatos

Urvan Hroboatos

Veoma poznat
Banovan
Poruka
13.833
I prije sam nešto o tom znao napisati, parcijalno, no sad bih obuhvatnije- no kratko, bez davljenja...
Naveo bih samo one koje imaju kontinuitet velikoga stvaralaštva (dakle ne, recimo, norvešku), a i ne bih o popularnoj književnosti koja je priča za sebe.

Talijanski jezik

Nedvojbeno, Talijani su najjači od humanizma do baroka. Oni su osnivači moderne europkse visoke kulture.
Od Dantea do Tassa teče rijeka velikoga stvaralaštav, a meni- subjketivan sam- veliki i čitki ostaju tri glavna Firentinca, zatim
nešto pozniji Cellini s autobiografijom, te Vasari kao biograf. Veliki epovi su pomalo opali.

Talijani su se nešto probudili iz polusna u 19. st. s Leopardijem, no priznajem da mi to nije nešto. Verizam i poslije dali su vrlo jaka dijela u Verge,
kasnije kod Lampeduse, dok postmodernisti kao Calvino izmiču mom čitateljskom interesu.

Autori koje sam čitao i volio su Dante, Boccaccio, Cellini, Vasari, Casanova (dobro, to je na francuskom), Leopardi, Verga, Italo Svevo i još koji.
Ariosto i Tasso su mi nekako "zdošli", Alfierija nisam mogao čitati, a Goldoni je li-la.

Talijani imaju uspon od 14-16. st., pa onda pauza, pa nejednako preko 20. st.
Naravno, to je samo moje stajalište ...
 
Književnost francuskoga jezika je možda najraširenija i najpriznatija u svijetu.
Ona je vjerojatno manje istaknuta od engleske u području poezije; nema takve titanske pisce kao ruska književnost (u koju iznimku), no
najuniverzalnija je po dosegu i ujednačenom hodu kroz vrijeme.

Da se ne zamaramo s ranim radovima, niz univerzalnih, svugdje čitanih autora - i visoko vrjednovanih- teško da ima premca
u drugim jezicima: Villon, Rabelais, Montaigne, Moliere, Voltaire, Balzac, Hugo, Stendhal, Flaubert, Baudelaire, Rimbaud, Zola, Proust, Camus, ...
da ne spominjemo legiju manje poznatih- ili poznatih, a sad manje čitanih- kao što su Anatole France, Jules Renard, Prosper Merimee, Mallarme, Valery,
Martin Du Gard, La Rochefoucauld, Maupassant, Saint Simon, ....

Frankofona književnost ima tu specifičnost što nema središnje figure. Za englesku-Shakespeare, španjolsku-Cervantes, njemačku-Goethe, talijansku-Dante,
rusku- Puškin (tu postoje dvojbe jer su Tolstoj i Dostojevski nedvoumno utjecajniji autori). Za Francuze se pokušalo s Proustom, no on je prije summa francuske književnosti, nego
središnja pojava. Dodamo li književna djela na rubnim žanrovima, poput Faureove povijesti umjetnosti ili Malrauxovih meditacija o kulturi i umjetnosti, vidimo da je tu doista velik korpus.

Osobne su mi preferencije Villon, Montaigne, Diderot, Voltaire, Flaubert, Proust, ..pa i Camus (koji nije autor prvoga ranga).
 
Наутилус:
Ниси навео два најутицајнија француска имена: Ромена Ролана и Жида.
Kliknite za proširenje...

Nisam spomenuo mnogo velikih pisaca- tko bi to i mogao, francuska je književnost izuzetno široka i duboka.
I Gide, i Jules Romains, i Racine, i Corneille, i Chateaubriand, i Sartre, i Michaux, i Lamartine, i Constant, i Abbe Prevost, i ...

Ono načm insistiram je da frakofona književnost ima više univerzalnih, općepoznatih i općečitanih autora, i to prilično više od "konkurentskih".
Naveo bih samo nekoliko: Montaigne, Moliere, Voltaire, Hugo, Balzac, Flaubert, Baudelaire, Zola, Proust, Camus...

Nu, da se osvrnem na imaginativnu literaturu engleskoga jezika.

Po svemu, za tu veliku tradiciju vrijedi niz specifičnosti koje ju udaljavaju i individualiziraju.

Prvo- jedino je hispanofona književnost, uz anglofonu, došla u poziciju da su bivše kolonije u moderno doba čak i produktivnije.
Ostali ili nisu imali kolonija, ili su iste ostale nekako u zapećku.

Drugo- engleska je književnost "dugo trajuća". Jedino je talijanska starija od nje, dok je francuska bliska, no Chaucer, uz neke poteškoće, spada
u ipak čitanu englesku književnost, dok njegovi francuski suvremenici- teško.

Treće- kritični i samokritični je duh Engleza davno primijetio da je engleska književnost tematski i stilski unekoliko odvojena
od kontinentalnih. Ona nije samodostatna, no, da uporabim pojam samih Engleza- detaširana je, odvojena. Englezi su često bili pioniri
u nizu žanrova i stilskih postupaka, no njihova inovativnost je počesto zaboravljana. Valja reći da i Englezi nerijetko sami sebe kude i prenaglašavaju
da njihova literature nema toliki broj univerzalnih djela u poredbi s francuskom ili ruskom (osim Shakespearea).

Četvrto- legendarna je engleska otočnost djelovala različito u pojedinim periodima, nekad plodno, nekad osiromašujuće.

Vrijedi li i dalje Orweloova zamjedba da je engleska književnost na kontinentu nepoznata, osim Shakespearea i Byrona (koji je više
kultna figura), te Wildea kog drže žrtvom engleskoga licmjerja ?

Osobno mislim da to više ne vrijedi, i da je anglofona literatura čitana po cijelom svijetu, te da su velik utjecaj imale ekranizacije književnih djela
(npr. Jane Austen i George Elliot). Odlike su anglofone (Britanija, SAD, Kanada,..) literature društvena kritičnost, humornost i satiričnost, često
miješanje razina i stilova, izmjena razdoblja u kojim engleski pisci pišu kao da Kontinent i ne postoji s onima kad postoji živo strujanje između Europe i anglofonoga svijeta.
Također, to je živo risanje karaktera, dok je interiorizacija svijesti i "duše" nešto u čem su više uspjeha imale druge književnosti, bar do 20. st.
(opet, Shakespeare je iznimka).

Među univerzalne anglofone pisce, vrhunske i velike, ubrojio bih: Shakespeare, Milton, Dickens, Twain, Whitman, Austen i Elliot (zahvaljujući ekranizacijama), Conrad, Faulkner, Lawrence, Joyce, možda Yeats, ...
Tu je potrebno nešto dodati: anglofona književnost ima niz pjesničkih velikana (Donne, Marlow, Spenser, Pope, Wordsworth, Blake, Shelley, Coleridge, Browning, Hopkins, Eliot,..), no oni nisu toliko ušli u opću europsku književnu svijest. Blake i Wordsworth su jači pjesnici od Puškina ili Hugoa, no poezija je nešto teško za prevođenje.
Zatim, autori koji su doslovno "izumili" roman (Defoe, Fielding, Richardson, Smolett..te nastavljači u Thackerayju, sestrama Bronte, Trollopeu, Hardyju, Meredithu, te meštru Henryju Jamesu- nisu ušli u kanon univerzalnih klasika, ne zbog slabe vrijednosti, nego zbog specifičnih anglo-saskih značajki koje su Europljanima, a i dobrom dijelu svijeta, unekoliko strane).

Kad se sve zbroji i oduzme, mislimda je engleska književnost bogatija od francuske, no to "nešto" zbog čeg su Francuzi šire prihvaćeni, anglojezična književnost ima u manjoj mjeri- bar što se tiče vrhunskih i velikih pisaca. Henry James je nasljednik Flauberta, u nečem vjerojatno i življi, no Flaubertov širok raspon, od realizma do eksperimenta, od Bovary do Salammbo, Anglo-Sasu je stran.

Ne treba zaboraviti ni dominaciju anglofone popularne književnosti, vjerojatno najjače u zapadnom svietu: Conan Doyle, Agatha Christie, Tolkien, Wells, te praktički cijelo područje znanstvene fantastike.
 
The Good-Morrow
BY JOHN DONNE

I wonder, by my troth, what thou and I
Did, till we loved? Were we not weaned till then?
But sucked on country pleasures, childishly?
Or snorted we in the Seven Sleepers’ den?
’Twas so; but this, all pleasures fancies be.
If ever any beauty I did see,
Which I desired, and got, ’twas but a dream of thee.

And now good-morrow to our waking souls,
Which watch not one another out of fear;
For love, all love of other sights controls,
And makes one little room an everywhere.
Let sea-discoverers to new worlds have gone,
Let maps to other, worlds on worlds have shown,
Let us possess one world, each hath one, and is one.

My face in thine eye, thine in mine appears,
And true plain hearts do in the faces rest;
Where can we find two better hemispheres,
Without sharp north, without declining west?
Whatever dies, was not mixed equally;
If our two loves be one, or, thou and I
Love so alike, that none do slacken, none can die.
 
Među velikim književnostima poseban problem predstavlja ruska. Nju je lako podcijeniti i precijeniti.
Promašaj u precjenjivanju je lako razumljiv- dva titanska pisca, Tolstoj i Dostojevski, dominiraju ruskom književnošću i stoje kao ravnopravni
priznatim stupovima zaapdne književnosti (Homer, Dante, Shakespeare, Cervantes, Goethe,..). Uz možebitnu iznimku Prousta, nema nijednoga
kasnijega autora koji bi ušao u najuži krug najvećih pisca.
Kog zanima, može pročitati izvrsnu i još vrijednu studiju Georgea Steinera "Tolstoy or Dostoevsky ?".

Što se podcjenjivanja tiče- isto je razumljivo. Osim najvećih pisaca, jedino su Turgenjev i Čehov univerzalno prihvaćeni klasici, a uz njih možda
još Gogolj i neki manji autori. To je premalo za tako raspisane i utjecajne literature kao što su francuska ili engleska.

Rusko je čudo to što se jezik kodificirao kasno, tek s Puškinom- a to je bar 300-500 godina nakon ostalih velikih zapadnih literatura, i
u kratkom razdoblju koje pokriva Tolstojev život (1828-1910) nastala je većina ruskih klasičnih djela- Puškin, Ljermontov, Gogolj, Tolstoj, Dostojevski, Ljeskov,Gončarov, Hercen, Turgenjev, Čehov, ... U dvadesetom stoljeću, ruska književnost- najviše zbog društvenih potresa i represije- nije dala ni približno koliko u 19. st. Može se razumijeti što se nisu pojavili novi titani- to nije realno- no ipak je pad vidljiv, posebno gleda li se anglofona i germanofona književnost.
 
AristotelSRB:
Proust?
How yes no. :sad2:
Kliknite za proširenje...

To je moje mišljenje (i ne samo moje). Naravno- nitko se ne mora složiti s tim.

Ugledni kritik Edmund Wilson je, u "Akselovu zamku", stavio Prousta jednakim Tolstoju i Wagneru.
Graham Greene je napisao kao što je Tolstoj bio najveći romanopisac 19., tako je Proust najveći 20. st.
E.M. Forster je kao najveće romanopisce (u "The Aspects of Novel") naveo Tolstoja, Dostojevskog i Prousta,
Gaetan Picon drži da je "Traganje.." vrhunac francuske književnosti, a Proust klasik ravan Danteu, Shakespeareu i Goetheu.
...
Moglo bi se više i dalje, no ne znam za ozbiljnoga autora ili povjesnika koji bi Prousta stavlajo bitno niže.
U najgoru ruku (za njega), Proust je jedan od 3-5 najvećih pisaca 20. st. Kod mnogih je pak najuspješniji analitik moderne svijesti
i po ostvarenju uz najvažnije pisce svih vremena.
 
Urvan Hroboatos:
To je moje mišljenje (i ne samo moje). Naravno- nitko se ne mora složiti s tim.

Ugledni kritik Edmund Wilson je, u "Akselovu zamku", stavio Prousta jednakim Tolstoju i Wagneru.
Graham Greene je napisao kao što je Tolstoj bio najveći romanopisac 19., tako je Proust najveći 20. st.
E.M. Forster je kao najveće romanopisce (u "The Aspects of Novel") naveo Tolstoja, Dostojevskog i Prousta,
Gaetan Picon drži da je "Traganje.." vrhunac francuske književnosti, a Proust klasik ravan Danteu, Shakespeareu i Goetheu.
...
Moglo bi se više i dalje, no ne znam za ozbiljnoga autora ili povjesnika koji bi Prousta stavlajo bitno niže.
U najgoru ruku (za njega), Proust je jedan od 3-5 najvećih pisaca 20. st. Kod mnogih je pak najuspješniji analitik moderne svijesti
i po ostvarenju uz najvažnije pisce svih vremena.
Kliknite za proširenje...

Zivot je kratak, a Prust je mnogo pisao, nije potrebno procitati bas celo delo od 4000 stranica da bi citalac shvatio da se radi zaista o jednom
genijalnom autoru.
Bilo kako bilo, svaka je knjizevnost iz naslova ( a tu je i carska Rusija) imala u nekim periodima svoje genijalne knjizevnike, kod Rusa
je to bilo zaista nekako "nabudzeno", nekako su svi u isto vreme pisali, a sto naravno ne umanjuje njihovu genijalnost, ali bi recimo na Zapadu
u to vreme pandan Manu i Kafki bio zapravo samo Prust.
Vreme posle WWII vreme je Amerikanaca ( Juznih; Srednjih i Severnih), malo spanski malo engleski, moze i obrnuto, a moze i od samog pocetka
dvadesetog veka.
 
Urvan Hroboatos:
Ugledni kritik Edmund Wilson je, u "Akselovu zamku", stavio Prousta jednakim Tolstoju i Wagneru.
Kliknite za proširenje...
Да, он каже: (...) ми за Пруста морамо ипак признати, чини ми се, да је један од највећих умова и машти нашег времена, који безусловно може у наше време да се упореди, како снагом тако и утицајем, са Ничеима, Толстојима, Вагнерима и Ибзенима из претходне генерације. Он је свет романа обновио стављајући га на терен релативности, он је први дао књижевности у пуном обиму еквиваленат нове теорије модерне физике.
Акселов замак или о симболизму
Међутим, ја тог писца уопште не могу да читам.
 
Наутилус:
Да, он каже: (...) ми за Пруста морамо ипак признати, чини ми се, да је један од највећих умова и машти нашег времена, који безусловно може у наше време да се упореди, како снагом тако и утицајем, са Ничеима, Толстојима, Вагнерима и Ибзенима из претходне генерације. Он је свет романа обновио стављајући га на терен релативности, он је први дао књижевности у пуном обиму еквиваленат нове теорије модерне физике.
Акселов замак или о симболизму
Међутим, ја тог писца уопште не могу да читам.
Kliknite za proširenje...
Ja sam vec valjda 17 x puta pisala ( dozlogrdila sam i Bogu i ljudima) o misljenju i stavu, ukusu jednog nemackog kriticara ( Ranitzki) cije je misljenje
o knjigama za mene neka vrsta Biblije, zakona, a koji takodje kaze da Prusta ne moze ( nije mogao, sada je poc.) da cita, citao ga je nasumice,
a tako ga i ja citam ( ne zbog Ranitzkog nego mi je tako citanje njegovog opusa OK), ali on ( Ranitzki) kaze da je svejedno gde i sta i koju stranu citas
jer shvatas i kod stote ali i na tristotoj da se radi o genijalnom coveku.

Ja Prusta citam vec godinama, ali pedesetak stranica godisnje i to kada sam u nekom stanju transcendentalne meditacije ili na srpski receno
kad sam u qrtzu.
 
Rayela:
Ja sam vec valjda 17 x puta pisala ( dozlogrdila sam i Bogu i ljudima) o misljenju i stavu, ukusu jednog nemackog kriticara ( Ranitzki) cije je misljenje
o knjigama za mene neka vrsta Biblije, zakona, a koji takodje kaze da Prusta ne moze ( nije mogao, sada je poc.) da cita, citao ga je nasumice,
a tako ga i ja citam ( ne zbog Ranitzkog nego mi je tako citanje njegovog opusa OK), ali on ( Ranitzki) kaze da je svejedno gde i sta i koju stranu citas
jer shvatas i kod stote ali i na tristotoj da se radi o genijalnom coveku.

Ja Prusta citam vec godinama, ali pedesetak stranica godisnje i to kada sam u nekom stanju transcendentalne meditacije ili na srpski receno
kad sam u qrtzu.
Kliknite za proširenje...

Stvar je to temperamenta i pristupa. Pokušat ću napisati nešto ne preopširno:
Proust je autor ciklusa od 7 romana. Meni je prvi, uvodni roman (Put k Swannu) bio dosadan, pa iako se kratki roman "Jedna Swannova ljubav" može pročitati nazavisno, prvo sam pročitao 2. roman, "U sjeni procvalih djevojaka". Ta neusporediva evokacija mladosti, pisana gusto, mudro, a opet čarobno, djeluje kao očaravajuća fantazija, poput kvazistvarnosti u koju sam uronio.
Već treći roman je posve drugačiji, "Vojvotkinja de Guermantes". Tu smo bačeni u živi mondeni život, a nezaboravni dio o umiranju bake je preludij
u Charlusov nastup, kad ovaj dobija upravo divovske dimanzije u čitateljevu duhu. Toliko životnih, multidimenzionalnih likova kao u Prousta nisam našao ni kod kog romanopisca. "Sodoma i Gomora" je još divljiji cirkus o homoseksualcima (uz mnoštvo drugih tema), a "Zatočenica" i "Bjeginica" su najmoćnije analitize ljubavi, ljubomore i rasta ravnodušnosti što uopće postoje. Tu je i epifanija o zaboravu Albertine, kad se autor suočava s vlastitom indiferentnošću spram bivše ljubavnice koja mu je postala neinteresantnom. "Pronađeno vrijeme" je zastrašujuća koda- vidimo, nakon oko 20 godina, sve glavne likova upravo unakažene starošću, sa stalnim reminiscencijama autora
o smrti i umiranju.

No dobro, koje bi bile moje opaske, u čem se slažem ili ne s drugima ?

Proust je stvorio svu silu nezaboravnih ličnosti, preko 40 (uz zabavne epizodne likove) uz koje i najdojmljiviji likovi klasika 20. st. djeluju pomalo plošno i ukočeno; Proustove beskrajne analize imaju jedan snažan učinak- pomno čitanje kao da širi svijest ozbiljnoga čitatelja, i čovjek nije
isti nakon što je pročitao to djelo (slično mi se dogodilo, a na druge načine, s Dostojevskim i Whitmanom); teško mi je shvatiti to univerzalno jadanje nad Proustovom "težinom".
Meni je "Traganje" bio čitalački urnebes, ja sam uživao, jedva sam čekao da ide dalje... Iznimku činim za prvu knjigu, "Put k Swannu", koja mi je bila i ostala- dosadnom (iako je u njoj ekspozicija svih daljnjih zapleta i raspleta).

Osim homoseksualnosti, što je manjinska stvar, Proustove su teme univerzalne: ljubav, ljubomora, snobizam, ambicije, narav umjetnosti, politika, obiteljski odnosi, prijateljstvo, zlo i prijevara, ljudska besćutnost, ovisnost o tijelu koje raste ali se i razbolijeva, ...U romanu je i nešto što sam primijetio sam, no bilo mi je drago kad sam naišao to kod kasnijih kritika: Proustov je senzibilitet "istočnjački", i on piše o svijesti kao o evolutivnom entitetu, što je odlika hinduističke i dijela budističke misli. Pripovjedač evoluira kroz pripovijest,da bi na kraju romana postao veliki mudri um kojeg ne nalazimo u literaturi- neki su zato i opisali "Traganje" kao skidanje tamasa, tamne inertne tvari koja nas veže uz svakodnevnicu, a što je jedna od disciplina koje preporučuje Krišna u "Bhagavad Giti". Iako to može zvučati ekstravagantno, upravo to je bio moj doživljaj na koncu romana: pročišćena i zrela svijest koja je kroz muke života došla do spoznaje i mudrosti, izvorna Đnana joga za zapadnjaka Prousta.

Ne čudi što je Proust cijenjen i čitan u Japanu.

Koje su njegove slabosti ?

Osim tehničkih (previše detaljiziranja o slikama, muzici,..), pravi je prigovor da negativni ton koji dominira cijelim djelom- uza sav često razorni humor- nije ništa do projekcija autorove bolećivosti (astma) i morbidne osjetilnosti. U konačnici, sve ispada loše. Vrijeme pojede sve, ljudski odnosi bivaju razoreni, samo biće naratora rastače se u bujici sjećanja koje uviru u vremenski vrtlog. To je cijena morbidne senzibilnosti.

George Elliott je bila mudrosni romanopisac- To je bio i Proust.
Ona je bila majstor analize. Proust je bio i veći.
Njezini romani ostavljaju dojam nečeg zdravoga, dok kod Prousta pretjerana analiza uništava život, a opći stav- koji nije lako primjetljiv zbog njegova majstorstva- djeluje zarazno na čitatelja kao suptilna indoktrinacija pogledom na svijet koji je esencijano sumoran, ranjiv, bolećiv i u kom nema mjesta za heroizam, snagu, strast, slobodu. Proust je genijalan,no on nije zdrav. Mislio sam da je to zato što se nije ženio ni imao djecu, no
sad bih rekao da je to zbog astme i općega pesimizma kojim je natopio svoj imaginarni svijet, a u kom vrijeme djeluje kao univerzalna solna kiselina.

Dobar pisac za usporedbu je Solženjicin. On je značajan autor, no, naravno nije ranga najvećih. No, njegova dva romana (Odjel za rak; U prvom krugu) djeluju optimistično i snažno; to nije šuplja patetika, nego vidimo ljude koje progone moralne, ljudske dileme, koji se bore da ostvare svoj život, i koji su suočeni s izravnim teškim prijetnjama ili mukama. Solženjicin je u usporedbi s Proustom nezgrapan pisac.
No njegova dva romana (i neka druga djela) daju više zadovoljstva, to je prikaz punijeg, većeg i šireg života nego kod Prousta.

Moglo bi se reći da je glavni "grijeh" Proustov, uza sve genijalne dosege, to što su mu ličnosti, glavne, lezilebovići i paraziti koji
se ne suočavaju s mnoštvom stvarnih životnih problema, od novčanih do zdravstvenih do međuljudskih (kod Prousta nema ni prave zdrave ljubavi, ni među normalnima, a kamoli među homoseksualcima).

Uza sve rečeno, Proust ostaje majstor- galerija punokrvnih ličnosti; bitno proširenje osjećajnosti i mudrosti; epifanija za epifanijom kroz rasčlanu osjećaja-i humor koji je, uz obilje koje karakterizira to djelo-obilje likova, pokreta, uvida, spoznaja, iznenađenja...čini to djelo vrhunskim. "Obilje je ljepota", rekao je Ruskin, jedan od Proustovih gurua, i mislim da je bio u pravu.
 
Poslednja izmena:
Da za velike Ruse navedem neke ključne Steinerove postavke (ne bih prevodio s engleskoga):
........................

Such are some of the values I would bring to bear on this study of Tolstoy and Dostoevsky. They are the two greatest of novelists (all criticism is, in its moments of truth, dogmatic; the old criticism reserves the right of being so openly, and of using superlatives). "No English novelist," wrote E. M. Forster, "is as great as Tolstoy—that is to say has given so complete a picture of man's life, both on its domestic and heroic side. No English novelist has explored man's soul as deeply as Dostoevsky." 3 Forster's judgment need not be restricted to English literature. It defines the relationship of Tolstoy and Dostoevsky to the art of the novel as a whole. By its very nature, however, such a proposition cannot be demonstrated. It is, in a curious but definite sense, a matter of "ear." The tone we use when referring to Homer or Shakespeare rings true when applied to Tolstoy and Dostoevsky. We can speak in one breath of the Iliad and War and Peace, of King Lear and The Brothers Karamazov. It is as simple and as complex as that. But I say again that such a statement is not subject to rational proof. There is no conceivable way of demonstrating that someone who places Madame Bovary above Anna Karenina or considers The Ambassadors comparable in authority and magnitude to The Possessed is mistaken—that he has no "ear" for certain essential tonalities. But such "tone-deafness" can never be overcome by consequent argument (who could have persuaded Nietzsche, one of the keenest minds ever to deal with music, that he was perversely in error when he regarded Bizet as superior to Wagner? ). There is, moreover, no use lamenting the "non-demonstrability" of critical judgments. Perhaps because they have made life difficult for artists, critics are destined to share something of the fate of Cassandra. Even when they see most clearly, they have no way of proving that they are right and they may not be believed. But Cassandra was right.

Let me, therefore, affirm my unrepentant conviction that Tolstoy and Dostoevsky stand foremost among novelists. They excel in comprehensiveness of vision and force of execution. Longinus would, quite properly, have spoken of "sublimity." They possessed the power to construct through language "realities" which are sensuous and concrete, yet pervaded by the life and mystery of the spirit. It is this power that marks Matthew Arnold's "supreme poets of the world." But although they stand apart through sheer dimension—consider the sum of life gathered in War and Peace, Anna Karenina, Resurrection, Crime and Punishment, The Idiot, The Possessed, and The Brothers Karamazov—Tolstoy and Dostoevsky were integral to the flowering of the Russian novel in the nineteenth century. That flowering, whose circumstances I shall consider in this opening chapter, would seem to represent one of the three principal moments of triumph in the history of western literature, the other two being the time of the Athenian dramatists and Plato and the age of Shakespeare. In all three the western mind leapt forward into darkness by means of poetic intuition; in them was assembled much of the light that we possess on the nature of man.
...................................
The more we consider the two novelists, the more we come to realize that they and their works were hewn to the same scale.

Tolstoy's gigantic vitality, his bearish strength and feats of nervous endurance, the excess in him of every life-force are notorious. His contemporaries, such as Gorky, pictured him as a titan roaming the earth in antique majesty. There was something fantastical and obscurely blasphemous about his old age. He passed into his ninth decade every inch a king. He laboured to the end, unbent, pugnacious, rejoicing in his autocracy. Tolstoy's energies were such that he could neither imagine nor create in small dimensions. Whenever he entered into a room or a literary form he conveyed the impression of a giant stooping under a door built for ordinary men. One of his plays has six acts.
........
Dostoevsky is often cited in contrast, being singled out by critics and biographers as the arch-instance of creative neurosis. This view is reinforced by the images most commonly associated with his career: incarceration in Siberia, epilepsy, bitter destitution, and the thread of personal agony which appears to run through all his works and days. It is given authority by a misreading of Thomas Mann's distinction between the Olympian health of Goethe and Tolstoy and the sickness of Nietzsche and Dostoevsky.

In actual fact, Dostoevsky was endowed with exceptional strength and powers of endurance, with tremendous resilience and animal toughness. These sustained him through the purgatory of his personal life and the imagined hell of his creations. John Cowper Powys notes as central to Dostoevsky's nature a "mysterious and profoundly feminine enjoyment of life even while suffering from life." ' He points to that "brimming over of the life force" which enabled the novelist to maintain the furious pace of his creation while in the utmost of material want or physical discomfort. As Powys finely distinguishes, the joy which Dostoevsky attained even in moments of anguish was not masochistic (although there was masochism in his temper). It sprang, rather, from the primal, cunning pleasure that a mind will take in its own tenacity. The man lived at white heat.

He survived the agonizing experience of mock execution in front of a firing squad; indeed, he transformed the remembrance of that dread hour into a talisman of endurance and a persistent source of inspiration. He survived the Siberian katorga and the period of service in a penal regiment. He wrote his voluminous novels, tales, and polemic essays under financial and psychological exactions which would have worn down anyone of lesser vitality. Dostoevsky said of himself that he had the sinuous tenacity of a cat. He spent most of the days in his nine lives working at full strength—whether or not he had passed the night gambling, fighting off illness, or begging for a loan.

...............
But it is a defence founded on retrenchment. In the great atlas of the experienced or dreamt-of world there are chasms of which we can take no soundings and altitudes beyond direct ascent. To use once again the instance of the Paradiso: at the limits of vision we find light in blindness, not in further exploration. But the Divine Comedy and the literature on which Rivière founded his principles of logic reflect different conceptions. The distinction lies in the inclusion or absence of the religious element—taking "religious" in its most spacious connotations. In the absence of it, certain reaches of poetic achievement would appear to be unattainable. We define these reaches by virtue of Greek and Elizabethan tragedy, of the lineage of the serious epic, and, I submit, in reference to the novels of Tolstoy and Dostoevsky. Where European fiction falls short of the notion of supremacy which we associate with War and Peace, Anna Karenina, The Idiot, The Possessed, and The Brothers Karamazov, it does so in the range and inclusiveness of its mythologies.

The craft of the novel, as practised by Balzac, Stendhal, Flaubert, and James, bears on the middle part of the spectrum of reality. Beyond it, on either hand, lie great depths and elevations. That this middle domain, primarily the social order of things, can, through force of scrutiny, comprise rich and mature portrayals of life is shown in the case of Proust. A la recherche du temps perdu bears witness to the longest recorded flight of the secular imagination. A temporal world view could yield no more complex or inclusive imitation of life. Substantiality of technique nearly makes up for thinness of metaphysics. But in the final analysis, the work sets its own limits within a narrower scope than either Tolstoy or Dostoevsky. The betraying instance is the sullied and reduced manner in which Proust dismisses from the scene his noblest figure, Robert de Saint-Loup (his military cross is found lying on the floor of a maison de passe). In their tragic hours Proust's characters, like Emma Bovary before them, stoop a little as if the ceilings were too low. Even in dirty socks—a particularly harsh symbol of abasement—Dimitri Karamazov stands before us with contrasting grandeur; even then he directs our imaginings to the thought that God may, after all, have created man in His own image.
 
Urvan Hroboatos:
Uza sve rečeno, Proust ostaje majstor- galerija punokrvnih ličnosti; bitno proširenje osjećajnosti i mudrosti; epifanija za epifanijom kroz rasčlanu osjećaja-i humor koji je, uz obilje koje karakterizira to djelo-obilje likova, pokreta, uvida, spoznaja, iznenađenja...čini to djelo vrhunskim. "Obilje je ljepota", rekao je Ruskin, jedan od Proustovih gurua, i mislim da je bio u pravu.
Kliknite za proširenje...

Prustovo je delo orgija lepote, svejedno da li je po sredi neki zbun koji cveta ili mlada devojka ( o decacima i da ne govorim;)) koja se zaljubljuje,
negovi opisi ( autobiografski) detinjstva i decashtva, njegovo remek delo je secanje, uspomene, niko nije umeo tako kao on.
Beli cvetovi gloga, tornjevi crkve, spargle koje se jedu mesecima u svim mogucim varijantama, kuvarica koje juri petla ( ili kokosku ) po
kuhinji, jutarnja kafa sa madlen kolacicima koji se utapaju u kafu, sve je to umeo da opise na 300 stranjica knjige Combray.
Prust je mozda zeznut za citanje jer je jako komplikovan za prevodjenje, na jednoj stranici knjige ima samo dve recenice, a to nije
bas jednostavno prevoditi.
 
Njemačka književnost (ili ona toga jezika) ima niz zasebnosti.

Iako je Luther esencijalno standardizirao njemački oko 1520., i iako je bilo pojedinih djela i prije i kasnije,
njemačka literature ozbiljno počinje krajem 18. st. sa Schillerom, Goetheom, Lessingom, Hammanom, Herderom,...
Tu se vidi i bitna razlikovna značajka njemačke književnosti- u njoj dominira um, misaonost, refleksija,...
u puno većoj mjeri od ostalih.

Dva su velika perioda njemačke literature od 1770-ih do 1840-ih: Goethe, Lessing, Schiller,
Hölderlin, Novalis, Kleist, Büchner, Hoffman, Grimmovi, ....
Drugi je period od 1890- 1960, okvirno, s imenima Schnitzlera, Mannovih, Rilkea, Musila, Brechta, Krausa, Hauptmanna, Brocha, Kafke,
Rotha, Döblina, Hessea, Trakla, ..a mogu se dodati i Freud, Jung, Spengler,..kao mislioci.

Schopenhauer i Nietzsche su tu, kao literarni mislioci, kojih Nijemci imaju za izvoz i prije- Lichtenberg, Stirner, ...

Njemačka književnost nema tako upečatljive ličnosti kao neke druge; nema, generalno, ni dinamiku poput američke i ruske-
no ima takav mentalni sadržaj prema komu ostale književnosti djeluju pomalo nedoraslo.
 
Stičem utisak da se ovde govori o nacionalnim književnostima kao o tvorevinama koje ponaosob imaju lične karakteristike. Kao da su se pisci jedne nacije uortačili i imaju sopstveni, jedinstveni stil. U prilog takvog viđenja teme naveo bih poslednju rečenicu Urvanovog posta.
 
Don Hose Fuentas:
Stičem utisak da se ovde govori o nacionalnim književnostima kao o tvorevinama koje ponaosob imaju lične karakteristike. Kao da su se pisci jedne nacije uortačili i imaju sopstveni, jedinstveni stil. U prilog takvog viđenja teme naveo bih poslednju rečenicu Urvanovog posta.
Kliknite za proširenje...
Fino si ovo primetio, ali jeste tako. Verovatno da i jezik, samo podneblje, topografija ( mislim na klimu, ali ne samo atmosfersku nego i socijalnu) ima presudnog uticaja na
delo jednog knjizevnika.
"Veliki jezici" kao sto su engleski, francuski, nemacki pa i ruski imaju i velike knjizevnike;)
Spanski ( na primer) je postao veliki knjizevni jezik zahvaljujuci spanskim ( bivsim) kolonijama.
Niko od nas ne zna spansku knjizevnost ( ako izuzmemo Sevantesa koga niko nije ni citao).
 
Sada ispade da jezik stavljaš iznad kulture, iznad ekonomske, političke, društvene, uopšte iznad civilizacijske razvijenosti jedne nacije.
Sa razvojem kulture jedne nacije, razvija se i jezik, a ne obrnuto.
Sa druge strane,velike nacije (mislim na broj pripadnika nacije) pre će dati velika imena, genijalne ljude, nego brojčano mali narodi.

Ako postoji neka tipiziranost u pogledu umetničkog stvaralaštva neke nacije, voleo bih da je naglasite.
Evo Urvan reče šta je zajedničko za Nemce.
Kakvi su onda Englezi, šta je sa Francuzima i Rusima, ako govorimo o mentalitetu i prirodi jezika koji isijavaju kroz kolektivnu književnu tvorevinu nacije?
 
Don Hose Fuentas:
Stičem utisak da se ovde govori o nacionalnim književnostima kao o tvorevinama koje ponaosob imaju lične karakteristike. Kao da su se pisci jedne nacije uortačili i imaju sopstveni, jedinstveni stil. U prilog takvog viđenja teme naveo bih poslednju rečenicu Urvanovog posta.
Kliknite za proširenje...

Kad to na neki način jest.

Da razjasnimo (no, bez opširnih pisanija...).

Ne bih na teoretski način o fenomenu nacije i nacionalnoga- koga interesira, može pogledati djela vodećeg autora o tom pitanju, Anthonyja Smitha, nego uzmimo
literarno umovanje Orwellovo.

U eseju o nacionalizmu (zanimljivo, ima ga i na srpskom:http://orwell.ru/library/essays/nationalism/english/e_nat , http://orwell.ru/library/essays/nationalism/serbian/s_nat ) Orwell kritizira gledišta po kom se nacije klasificiraju kao mega-pojedinci, kao na slici Hobbesova Levijatana, gdje monarh u sebi sadrži bezbroj malih individua koje tvore narod).
Naravno, autor je u pravu kad naglašava da su takve taksonomije apsurdne, u ekstremima. No, sam je Orwell sebe zanijekao kad je napisao velik i sjajan esej o socijalizmu i engleskom duhu, u kom upravo tako promatra englesku naciju: http://orwell.ru/library/essays/lion/english/ ).

Trivijalno: krajnje shematiziranje je promašaj, no zamjedba mentaliteta i nacionalnih karakteristika je životna realnost. Npr. Englezi su pokazali sklonost ljepoti prirode i uređivanju vrtova; Talijani su muzikalni i stvorili su operu, a i na popularnoj razini "puno pjevaju", da tako kažemo. Kinezi su skloni kockanju i praznovjenom okultizmu. Solženjicin, sjećam se, u "Arhipelagu Gulag", pišući o progonu povolških Nijemaca, primjećuje kako su Nijemci u Rusiji- došli u doba Katarine Velike- imali uređena sela, razvijenu poljoprivredu i sve ostalo (u skladu s poslovicom: Jedan Nijemac- pivopija. Dva Nijemca- industrija. Tri Nijemca- armija). Kad je to došlo u ruke Rusa, ta imanja su bitno zaostala i zavladao je ruski kaos i ekstremizam- opet, ruski nacionalni karakter.

Jednostrano je sve svesti na neke, uglavnom loše odlike nacije ili nacionalne kulture. No zdravorazumski je primijetiti da se nacije (i regije, i mikrokulture,..) razlikuju u nizu svojstava. To se vidi i u književnosti - i ostalim umjetnostima, i ne samo umjetnostima. To što u njemačkoj literaturi broj tragedija nadmašuje broj komedija u odnosu 5 prema 1, to govori nešto o "njemačkom duhu", što god to značilo.
 
Don Hose Fuentas:
Sada ispade da jezik stavljaš iznad kulture, iznad ekonomske, političke, društvene, uopšte iznad civilizacijske razvijenosti jedne nacije.
Sa razvojem kulture jedne nacije, razvija se i jezik, a ne obrnuto.
Sa druge strane,velike nacije (mislim na broj pripadnika nacije) pre će dati velika imena, genijalne ljude, nego brojčano mali narodi.

Ako postoji neka tipiziranost u pogledu umetničkog stvaralaštva neke nacije, voleo bih da je naglasite.
Evo Urvan reče šta je zajedničko za Nemce.
Kakvi su onda Englezi, šta je sa Francuzima i Rusima, ako govorimo o mentalitetu i prirodi jezika koji isijavaju kroz kolektivnu književnu tvorevinu nacije?
Kliknite za proširenje...




Ovde govorimo o tri velika jezika ( naslov topika je Zapad, a sad gde Zapad pocinje , a gde prestaje nema veze, za mene je licno Ural neka granica pa tako mozemo
i ruski kao cetvrti veliki jezik da uvrstimo) u vreme kada su ti veliki knjizevnici pisali Nemacka konkretno uopste nije ni postojala. Samo je jezik vezivao ljude,
cak ni religija nije igrala nikakvu ulogu jer su i Jevreji pisali na nemackom.

Francuska je imala svoju Revoluciju, crkva vise nije igrala nikakvu ulgu, a oslabadjanje od nametnute religije , osobadja i duh.
Treba imati na umu i pismenost ljudi a i mogucnost opismenjavanja.

Uglavnom se duh oslobadja sa Martinom Luterom i pocinje vreme nauke i knjizevnosti ( da ne zaboravimo slikarstvo i muziku).
 
Rayela:
Ovde govorimo o tri velika jezika ( naslov topika je Zapad, a sad gde Zapad pocinje , a gde prestaje nema veze, za mene je licno Ural neka granica pa tako mozemo
i ruski kao cetvrti veliki jezik da uvrstimo) u vreme kada su ti veliki knjizevnici pisali Nemacka konkretno uopste nije ni postojala. Samo je jezik vezivao ljude,
cak ni religija nije igrala nikakvu ulogu jer su i Jevreji pisali na nemackom.

Francuska je imala svoju Revoluciju, crkva vise nije igrala nikakvu ulgu, a oslabadjanje od nametnute religije , osobadja i duh.
Treba imati na umu i pismenost ljudi a i mogucnost opismenjavanja.

Uglavnom se duh oslobadja sa Martinom Luterom i pocinje vreme nauke i knjizevnosti ( da ne zaboravimo slikarstvo i muziku).
Kliknite za proširenje...


Hteo sam pre neki dan na temi o Ani Karenjini da ti napišem da je emancipacija počela sa Luterom, a ne industrijskom revolucijom i komunizmom, ali sluteći da neće izaći na dobro odustao sam. Međutim videvši da i ti razmišljaš tako, nemam druge nego da se složim sa tobom.:lol:
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top