Bila je vesela, uvek se mojim detinjarijama smejala,
ponekad plakala... ponekad... samo ponekad... ej...
dok smo šetali gradskim trgovima, prstom mi je sve kao dete pokazivala,
a onda se onom klovnu u "knezu" radovala, smejala i po koju reč razmenila...
pravo veliko dete, sto puta sam joj tako govorio... govorio sam dok je igrala na kiši,
dok je gazila po baricama i veselo me prskala tom sivom-mutnom vodom,
zatim je brisala sa mene, kao da to samo tako može, kao da može...
U crkvu sam sa njom odlazio, "Ružicu" je najviše volela,
sveće za zdravlje sa njom sam palio i kako je govorila,
jednu veliku, za našu ljubav veliku-najveću...
ona vernica, a ja...
Eh, kad se setim te njene kose, tih očiju njenih... pa te usne...
te usne, mmm... kao zrele jagode na mladom jutarnjem suncu,
a grudi, grudi... ne smem da pomenem, jer i danas... i danas bih tako rado...
Samo kada bih smeo da napišem njeno ime, da ga glasno pred svima izgovorim,
da svi znaju za nas,
o... večita radosti moja...