Večeras se preispitujem

Već par sati tamo čeprkam po glavi, pokušavam da shvatim druge i šta žele od mene. I onda naiđem negde, među gomilom prašnjavih sećanja, na onu staru, mudru izreku:"Svetu se ne može ugoditi."

I sada je, tako, došao red na mene. Šta sam ja i šta želim od drugih? Međutim, protiv sebe i vremena se ne može. Ne znam šta hoću. Ali moje preispitivanje nije bilo uzaludno.

Sumirala sam poslednje 4 godine u pogledu ljudi koje sam sretala. Sretala sam uglavnom ljude koji su bili (naravno, figurativno) slomljeni i pokvareni, a onda su naišli na mene (budalu) koja ih je sve sklopila i podigla iz g*vana i sada, kada se okrenem... Gde su svi ti ljudi? Pa otišli svojim putem, našli nešto bolje.

Znam da to nije normalno, ali ja ću da se pravim da jeste, čisto da se utešim, jer sebe da popravim ne mogu, a da opet potežem priču kako treba da se menjam i da budem bolji čovek, ne mogu. Spava mi se.
 
čestitam...dobro došla u moj klub..samo je malo stariji od tvojeg...7-8 godina....i jedino što sam iz svega naučila....ti ljudi su sami pokazali tko su i što su....i otišli svojim putem....dakle gomila briga manje na mojim leđima...tko je čovjek a tko nije...to znamo ti i ja...ima još jedna stara narodna...POMOZI SIROTU NA SVOJU SRAMOTU...i svijet se i dalje vrti.....kao da sam sama napisala te rečenice....hvala ti....
 

Back
Top