Veče...
Veče...
Šetam ulicama
a u duši znam,
ovo nije moj grad.
Svetiljke svetle poruku,
sutra će novi dan,
a ja znam,
to nije dan za mene.
Veče...
Očekujem
pesmu zrikavca,
iz gradskih parkova,
očekujem svetlo iza oblaka.
Tako je već bilo nekad,
u zemlji gde sam se rodila.
Umesto pesme,
čujem kloparanje šina
i škripu tramvajskih kočnica...
Veče...
Ovo veče nije prošarano,
rumenim prugama,
već nebom zastrtim
sivim tepihom,
izatkanim od niti
bola, tuge i nostalgije
nas tudjina.
Veče...
Samo na tren zasvetluca,
kao zvezda mala,
suza moja,
u obliku kristala,
što se u nebo,
ko ukras utkala.
Veče,
tako sivo i samotno,
tugom i nostalgijom,
dušu moju obavilo.
Veče, celo telo
čežnjom prestravilo,
a volju, maštu i nadu,
mrakom zaustavilo.
Veče...
Obično veče u tuđini...
Veče pred noć...
Latinka Đorđević
Veče...
Šetam ulicama
a u duši znam,
ovo nije moj grad.
Svetiljke svetle poruku,
sutra će novi dan,
a ja znam,
to nije dan za mene.
Veče...
Očekujem
pesmu zrikavca,
iz gradskih parkova,
očekujem svetlo iza oblaka.
Tako je već bilo nekad,
u zemlji gde sam se rodila.
Umesto pesme,
čujem kloparanje šina
i škripu tramvajskih kočnica...
Veče...
Ovo veče nije prošarano,
rumenim prugama,
već nebom zastrtim

sivim tepihom,
izatkanim od niti
bola, tuge i nostalgije
nas tudjina.
Veče...
Samo na tren zasvetluca,
kao zvezda mala,
suza moja,
u obliku kristala,
što se u nebo,
ko ukras utkala.
Veče,
tako sivo i samotno,
tugom i nostalgijom,
dušu moju obavilo.
Veče, celo telo
čežnjom prestravilo,
a volju, maštu i nadu,
mrakom zaustavilo.
Veče...
Obično veče u tuđini...
Veče pred noć...
Latinka Đorđević
