Deca pružaju veliko zadovoljstvo i daju smisao životu. Ipak, jednom kada odlučite da postanete roditelji, morate biti svesni da je vaspitavanje dece najodgovorniji posao kome osoba može da se posveti. To je posao od koga nema odmora iako može da bude vrlo iscrpljujući. Ne postoji univerzalni recept koji možete da primenite u vaspitavanju svoje dece zbog toga što je svako dete individua sa jedinstvenim karakteristikama a, sa druge strane, postoji više stadijuma razvoja od kojih svaki podrazumeva specifične razvojne potrebe deteta. Ipak, postoji jedna veoma važna stvar koju uvek morate da imate na umu i koju će vam naglašavati svaki stručnjak koji se na ovaj ili onaj način bavi razvojem dece i koja važi uvek i za svakoga bez obzira na osobine, pol ili uzrast. To je doslednost. Doslednost (u logici) znači da ne postoje kontradikcije. Doslednost u vaspitanju znači da će roditelji biti dosledni u svom ponašanju i u svojim zahtevima prema deci. Na primer, ono što najviše nervira tinejdžere kod njihovih roditelja, su kontradiktorne poruke tipa: „Mogao bi sam da središ svoju sobu – dovoljno si veliki.“; i već istog dana „Još si mali da bi ostajao u gradu posle ponoći.“. Ono što u takvim situacijama ljuti dete su poruke koje zbunjuju. Ustvari, istina je da je dete u tinejdžerskom periodu za neke stvari zaista još uvek nezrelo a za neke druge stvari dovoljno veliko. To bi trebalo na taj način i objasniti detetu umesto samo davati izjave koje podrazumevaju ovo objašnjenje. Treba upamtiti da mnoga pravila koja roditelji podrazumevaju nisu jasna deci. Bez obzira na to što su „samo deca“ potrebno ih je uvažavati i poštovati kao ličnosti uz stalno podsećanje da je naša (prvo roditelji a onda i svih odraslih) obaveza da im objasnimo pravila ponašanja jer, setimo se, nismo ih ni mi uvek znali. Dakle, objasnite svom detetu (adolescentu) da još uvek raste i razvija se, dajte primer toga šta nije umeo/la da uradi pre npr. dve godine, a sada može, dajte primer nečega što vi niste umeli ili mogli da uradite pre npr. pet godina a sada ste naučili. Obrazložite vaše argumente za svaki zahtev ili zabranu. Na taj način ćete pokazati detetu da ga uvažavate kao ličnost, da vam je važno kako se razvija i šta radi i da razmišljate o tome, a ne da samo proizvoljno i usput izmišljate šta je dozvoljeno a šta nije. I opet, ono što nije prihvatljivo ponašanje mora u svakoj situaciji da bude tako, a ono što jednom postane prihvatljivo – ostaje prihvatljivo. To znači doslednost. Velika greška koju roditelji prave je kada “pokušaju sve i ništa ne daje rezultate”. Ako roditelj ovako razmišlja i izjavljuje, znači da je prekršio osnovno pravilo o doslednosti u vaspitanju. Deci je potrebno da znaju da slede jednake posledice za jednako ponašanje. Na primer: ako dobijem dobru ocenu – roditelji će biti zadovoljni i pohvaliće me; neću moći da se igram sve dok ne završim domaći zadatak, itd. Naravno, biće trenutaka kada je potrebna fleksibilnost i kada se napravi izuzetak, što opet treba objasniti detetu. Međutim, ukoliko se često dešavaju promene u posledicama određenog ponašanja, dete će shvatiti da uopšte i ne postoji pravilo vezano za to ponašanje, a iz perspektive roditelja, koji uporno pokušavaju da ‘nateraju’ dete da poštuje pravilo na različite načine – dete je neposlušno.
Da zaključimo, razmislite dobro o pravilima ponašanja koja bi trebalo da se poštuju u vašem domu, jasno ih definišite i stalno ih iznova i iznova objašnjavajte i ponavljajte svojoj deci. Budite dosledni u postavljanju zahteva deci i istrajni u tome.
Izvor,Psiholog