Bila je to obična šetnja prirodom. Bar sam tako mislio dok nisam video kako se mali
svemirski brod tiho spušta na čistinu ispred mene. Nije bilo dramatičnih svetlosnih
efekata, ni glasnog huka motora. Samo blago sletanje, kao da to radi svaki dan.
Vrata broda su se otvorila i iz njega je izašla osoba nalik na čoveka. Bio je visok
otprilike kao ja, sa dve ruke, dve noge i glavom na pravom mestu. Ali nešto je ipak
bilo drugačije. Možda način na koji se kretao, kao da mu gravitacija nije bila sasvim
prirodna, ili način na koji je zurio u svoje uređaje, vidno zbunjen. Očigledno se izgubio.
Nisam bio iznenađen. Ja sam pisac naučne fantastike, ako neko zna da reaguje
smireno na susret s vanzemaljcem, onda sam to ja. Prišao sam mu bez oklevanja.
-Hej, druže! Izgledaš kao da si se malo pogubio. GPS ti ne radi?
On je podigao pogled s nekog holografskog ekrana i prvi put me primetio. Oči su
mu bile malo dublje nego ljudske, kao da upijaju više svetlosti. Nije odgovorio, samo
me je gledao.
Odlučujem da nastavim. Počeo sam da mašem rukama, da prikazujem brojeve, da
pravim krugove u vazduhu. Pokazujem jedan prst i pravim jedan korak. Pet prstiju,
pet koraka. Crtam zamišljene trouglove prstima. On i dalje ćuti.
-Dobro, ajde, ako ne kontaš geometriju, probajmo ovako... Ja sam čovek. Čo-vek.
Pokazujem na sebe naglašavajući reči. - Ti si… vanzemaljac? Ti si… izgubljen?
On trepne par puta i konačno progovori.
-Ne, samo te testiram koliko si uporan i kakve imaš ideje.
Zastajem. Treba mi sekund da obradim šta sam upravo čuo. Savršeno tečan jezik,
bez naglaska. Kao da mi neko sapleo misli.
-Čekaj, sve vreme si me razumeo?
-Naravno. Imam takav uređaj.
-I pustio si me da ovde skakućem i crtam vazdušne trouglove i pravim od sebe
budalu samo da vidiš koliko ću izdržati?
-Da.
Nekoliko sekundi samo ga gledam, a onda se nasmejem.
-Dobro, prijatelju, ako igramo tu igru, sada je red na mene.
On nagne glavu blago u stranu.
-Znači, hoćeš da vidiš kakve ideje imam? Onda slušaj ovo. Znaš li šta kaže foton
kad ulazi u hotel?
-Ne.
-Nemam prtljag, ja putujem svetlosnom brzinom!
On zatrepće. Očigledno procesira informaciju. Pogled mu odluta na trenutak, kao
da računa.
-Razumem. To je šala. Reči imaju dvostruko značenje.
-Tako je, druže. A sad da vidimo koliko brzo možeš da naučiš humor. Pazi sad:
Zašto vanzemaljci ne igraju karte?
On me pogleda sa blagom ozbiljnošću.
-Ne znam.
-Jer se plaše da će ih neko prozreti.
Ovog puta on momentalno reaguje.
-To je dobar vic. Dvosmislenost u vezi sa telepatijom i čitanjem karata.
-Bravo! Eto vidiš, kad se potrudiš, shvatiš. A sad, reci mi, kako ti je žena, kako deca?
On me pogleda, a onda se široko osmehne.
-Svi su dobro. Hvala na pitanju.
-Ima li tvoja žena sestru?
-Sestru? - zamislio se, a onda kao da se nečeg setio.
-Znaš, ja ustvari imam dve žene. I nisam se izgubio. Obećao sam ženama dobar
provod pa sam tražio lokaciju pored potoka da bi se one sunčale. Međutim potok
je presušio pa ću morati naći drugo rešenje
-Da li mogu nekako da ti pomognem? - Zaključio sam da su njegove žene zahtevne.
-U stvari možeš. Ti dobro poznaješ ovaj kraj pa bi im mogao predložiti nešto zanimljivo.
Bio bih ti veoma zahvalan.
-Stojim ti na usluzi.
Pozvao me u brod na šta sam ja sa znatiželjom pristao. Odmah nakon što smo ušli
čuo sam zatvaranje vrata na brodu a uskoro i laganu vibraciju, što je značilo da smo
poleteli. Tražio sam objašnjenje. Ćutke me doveo do prostrane kabine u kojoj su
bile dve žene. Moj bože, to nisu bile žene, to su bile boginje. Muški zemaljski san.
Ostao sam bez daha. Bilo bi bolje da su bile gole nego ovakve. Potpuno providna
odeća je isticala njihove obline. Bezuspešno sam pokušao da budem smiren ali to
nisam uspevao.
-Znaš, mi smo sada u mom brodu gde vladaju zakoni moje planete. Pored toga ti si
i moj prijatelj. Nisi zarobljenik. Kad prijatelj dođe u goste njemu se ponudi ono
najvrednije što imaš, takav je običaj. Velika je uvreda to odbiti. Moje žene su spremne
i radosne da te bolje upoznaju. Važno je znati da žene na mojoj planeti imaju glavnu
reč i odlučuju o svemu. Ako im se dopadneš nisam siguran šta će one odlučiti. Ako
im se ne dopadneš, ja ću te vratiti na isto mesto odakle smo krenuli.
Izbor mi se nije dopao. Ako pokažem muškost kakvu smatram da imam, meni
spasa nema. Ukoliko budem glumio mlakonju time ću kupiti svoju slobodu.
Šta bi mi vi savetovali?
Vanzemaljac - drugi deo
Nakon što sam shvatio da sam, zapravo, u rukama dve vanzemaljske lepotice koje
imaju glavnu reč, odlučio sam da prihvatim izazov i da se prepustim trenutku. Na kraju
krajeva, ko bi odbio priliku da bude "testiran" od strane bića koja su očigledno
superiorna u svakom smislu? Koliko ljudi može da kaže da su imali avanturu sa dve
vanzemaljske lepotice? Iako sam očekivao da će biti izazovno, nisam bio spreman za
to koliko će to zapravo biti... zabavno ali i naporno.
Međutim, brzo mi je postalo jasno da su vanzemaljske lepotice malo... prezahtevne.
Njihovo "upoznavanje" uključivalo je niz rituala koji su zahtevali fizičku izdržljivost,
mentalnu agilnost i sposobnost da se smejem na njihove šale koje su bile toliko napredne
da su mi trebali sati da ih shvatim. Na kraju sam bio iscrpljen, ali ponosan što sam preživeo.
Njihov pristup bio je, da kažemo, nekonvencionalan. Koristile su tehniku koja je
činila sve osećaje deset puta intenzivnijim, a njihova sposobnost da čitaju moje želje
i očekivanja bila je i zastrašujuća i uzbudljiva. Bilo je to kao da su poznavale svaku
moju erogenu zonu pre nego što sam ja to shvatio. Priznajem, nisam ni znao da
imam takve mogućnosti.
Na jednom momentu, jedna od njih je rekla:
-Znaš, na našoj planeti, mi volimo da kažemo da je ljubav kao kvantna fizika – sve
je moguće dok ne dobiješ rezultat."
Nisam bio siguran da li je to bila šala ili duboka filozofska izjava, ali sam se nasmejao.
Kad je sve bilo gotovo, osećao sam se kao da sam preživeo maraton, ali sa osmehom
od uva do uva. Vanzemaljac me je pogledao sa blagim podsmehom.
-Pa, kako je bilo? - upitao je, a ja sam samo klimnuo glavom, bez reči. - Prijatelju,
izgleda da si položio test. Moje žene su s tobom veoma zadovoljne u ova dva tri
dana koliko su provele s tobom.
Ja sam imao potrebu da mu nešto priznam, - znaš, tvoje žene i ja… mi se nismo štitili.
-Sve su mi rekle, punio si ih i gore i dole, i spreda i odpozadi. To je bilo očekivano.
Samo da znaš, važno je, - vanzemaljac me ozbiljno pogleda, - ako ostanu u drugom
stanju i rode, nemoj misliti da ću ja brinuti o tvojoj deci. Moraćeš preuzeti taj deo
odgovornosti. A sa brigom o deci ide i briga o njihovim majkama. A ja? Iako volim
svoje žene, one su za mene previše zahtevne, pa se uzdam da ćeš biti moj dostojni
naslednik. Meni ipak trebaju neke skromnije, da se mogu posvetiti nauci.
Kad su me vratili na čistinu, sa uspomenama koje ću teško podeliti sa bilo kim na
Zemlji, shvatio sam da nikad nisu imali stvarnu nameru da me zarobe. Isti su kao
ljudi, bilo im je do druženja i zabave. Bar sam naučio jednu stvar: vanzemaljci imaju
smisla za humor. Iako je to humor koji te može ostaviti bez daha – i snage. Osetio
sam blagu melankoliju. Bio sam slobodan, ali sam se osećao kao da sam izgubio
nešto što nikad neću moći ponovo da doživim.
I onda sam se setio njegovih reči:
-Ako ikad poželiš da nam se vratiš, samo pomisli na nas.
domatrios
svemirski brod tiho spušta na čistinu ispred mene. Nije bilo dramatičnih svetlosnih
efekata, ni glasnog huka motora. Samo blago sletanje, kao da to radi svaki dan.
Vrata broda su se otvorila i iz njega je izašla osoba nalik na čoveka. Bio je visok
otprilike kao ja, sa dve ruke, dve noge i glavom na pravom mestu. Ali nešto je ipak
bilo drugačije. Možda način na koji se kretao, kao da mu gravitacija nije bila sasvim
prirodna, ili način na koji je zurio u svoje uređaje, vidno zbunjen. Očigledno se izgubio.
Nisam bio iznenađen. Ja sam pisac naučne fantastike, ako neko zna da reaguje
smireno na susret s vanzemaljcem, onda sam to ja. Prišao sam mu bez oklevanja.
-Hej, druže! Izgledaš kao da si se malo pogubio. GPS ti ne radi?
On je podigao pogled s nekog holografskog ekrana i prvi put me primetio. Oči su
mu bile malo dublje nego ljudske, kao da upijaju više svetlosti. Nije odgovorio, samo
me je gledao.
Odlučujem da nastavim. Počeo sam da mašem rukama, da prikazujem brojeve, da
pravim krugove u vazduhu. Pokazujem jedan prst i pravim jedan korak. Pet prstiju,
pet koraka. Crtam zamišljene trouglove prstima. On i dalje ćuti.
-Dobro, ajde, ako ne kontaš geometriju, probajmo ovako... Ja sam čovek. Čo-vek.
Pokazujem na sebe naglašavajući reči. - Ti si… vanzemaljac? Ti si… izgubljen?
On trepne par puta i konačno progovori.
-Ne, samo te testiram koliko si uporan i kakve imaš ideje.
Zastajem. Treba mi sekund da obradim šta sam upravo čuo. Savršeno tečan jezik,
bez naglaska. Kao da mi neko sapleo misli.
-Čekaj, sve vreme si me razumeo?
-Naravno. Imam takav uređaj.
-I pustio si me da ovde skakućem i crtam vazdušne trouglove i pravim od sebe
budalu samo da vidiš koliko ću izdržati?
-Da.
Nekoliko sekundi samo ga gledam, a onda se nasmejem.
-Dobro, prijatelju, ako igramo tu igru, sada je red na mene.
On nagne glavu blago u stranu.
-Znači, hoćeš da vidiš kakve ideje imam? Onda slušaj ovo. Znaš li šta kaže foton
kad ulazi u hotel?
-Ne.
-Nemam prtljag, ja putujem svetlosnom brzinom!
On zatrepće. Očigledno procesira informaciju. Pogled mu odluta na trenutak, kao
da računa.
-Razumem. To je šala. Reči imaju dvostruko značenje.
-Tako je, druže. A sad da vidimo koliko brzo možeš da naučiš humor. Pazi sad:
Zašto vanzemaljci ne igraju karte?
On me pogleda sa blagom ozbiljnošću.
-Ne znam.
-Jer se plaše da će ih neko prozreti.
Ovog puta on momentalno reaguje.
-To je dobar vic. Dvosmislenost u vezi sa telepatijom i čitanjem karata.
-Bravo! Eto vidiš, kad se potrudiš, shvatiš. A sad, reci mi, kako ti je žena, kako deca?
On me pogleda, a onda se široko osmehne.
-Svi su dobro. Hvala na pitanju.
-Ima li tvoja žena sestru?
-Sestru? - zamislio se, a onda kao da se nečeg setio.
-Znaš, ja ustvari imam dve žene. I nisam se izgubio. Obećao sam ženama dobar
provod pa sam tražio lokaciju pored potoka da bi se one sunčale. Međutim potok
je presušio pa ću morati naći drugo rešenje
-Da li mogu nekako da ti pomognem? - Zaključio sam da su njegove žene zahtevne.
-U stvari možeš. Ti dobro poznaješ ovaj kraj pa bi im mogao predložiti nešto zanimljivo.
Bio bih ti veoma zahvalan.
-Stojim ti na usluzi.
Pozvao me u brod na šta sam ja sa znatiželjom pristao. Odmah nakon što smo ušli
čuo sam zatvaranje vrata na brodu a uskoro i laganu vibraciju, što je značilo da smo
poleteli. Tražio sam objašnjenje. Ćutke me doveo do prostrane kabine u kojoj su
bile dve žene. Moj bože, to nisu bile žene, to su bile boginje. Muški zemaljski san.
Ostao sam bez daha. Bilo bi bolje da su bile gole nego ovakve. Potpuno providna
odeća je isticala njihove obline. Bezuspešno sam pokušao da budem smiren ali to
nisam uspevao.
-Znaš, mi smo sada u mom brodu gde vladaju zakoni moje planete. Pored toga ti si
i moj prijatelj. Nisi zarobljenik. Kad prijatelj dođe u goste njemu se ponudi ono
najvrednije što imaš, takav je običaj. Velika je uvreda to odbiti. Moje žene su spremne
i radosne da te bolje upoznaju. Važno je znati da žene na mojoj planeti imaju glavnu
reč i odlučuju o svemu. Ako im se dopadneš nisam siguran šta će one odlučiti. Ako
im se ne dopadneš, ja ću te vratiti na isto mesto odakle smo krenuli.
Izbor mi se nije dopao. Ako pokažem muškost kakvu smatram da imam, meni
spasa nema. Ukoliko budem glumio mlakonju time ću kupiti svoju slobodu.
Šta bi mi vi savetovali?
Vanzemaljac - drugi deo
Nakon što sam shvatio da sam, zapravo, u rukama dve vanzemaljske lepotice koje
imaju glavnu reč, odlučio sam da prihvatim izazov i da se prepustim trenutku. Na kraju
krajeva, ko bi odbio priliku da bude "testiran" od strane bića koja su očigledno
superiorna u svakom smislu? Koliko ljudi može da kaže da su imali avanturu sa dve
vanzemaljske lepotice? Iako sam očekivao da će biti izazovno, nisam bio spreman za
to koliko će to zapravo biti... zabavno ali i naporno.
Međutim, brzo mi je postalo jasno da su vanzemaljske lepotice malo... prezahtevne.
Njihovo "upoznavanje" uključivalo je niz rituala koji su zahtevali fizičku izdržljivost,
mentalnu agilnost i sposobnost da se smejem na njihove šale koje su bile toliko napredne
da su mi trebali sati da ih shvatim. Na kraju sam bio iscrpljen, ali ponosan što sam preživeo.
Njihov pristup bio je, da kažemo, nekonvencionalan. Koristile su tehniku koja je
činila sve osećaje deset puta intenzivnijim, a njihova sposobnost da čitaju moje želje
i očekivanja bila je i zastrašujuća i uzbudljiva. Bilo je to kao da su poznavale svaku
moju erogenu zonu pre nego što sam ja to shvatio. Priznajem, nisam ni znao da
imam takve mogućnosti.
Na jednom momentu, jedna od njih je rekla:
-Znaš, na našoj planeti, mi volimo da kažemo da je ljubav kao kvantna fizika – sve
je moguće dok ne dobiješ rezultat."
Nisam bio siguran da li je to bila šala ili duboka filozofska izjava, ali sam se nasmejao.
Kad je sve bilo gotovo, osećao sam se kao da sam preživeo maraton, ali sa osmehom
od uva do uva. Vanzemaljac me je pogledao sa blagim podsmehom.
-Pa, kako je bilo? - upitao je, a ja sam samo klimnuo glavom, bez reči. - Prijatelju,
izgleda da si položio test. Moje žene su s tobom veoma zadovoljne u ova dva tri
dana koliko su provele s tobom.
Ja sam imao potrebu da mu nešto priznam, - znaš, tvoje žene i ja… mi se nismo štitili.
-Sve su mi rekle, punio si ih i gore i dole, i spreda i odpozadi. To je bilo očekivano.
Samo da znaš, važno je, - vanzemaljac me ozbiljno pogleda, - ako ostanu u drugom
stanju i rode, nemoj misliti da ću ja brinuti o tvojoj deci. Moraćeš preuzeti taj deo
odgovornosti. A sa brigom o deci ide i briga o njihovim majkama. A ja? Iako volim
svoje žene, one su za mene previše zahtevne, pa se uzdam da ćeš biti moj dostojni
naslednik. Meni ipak trebaju neke skromnije, da se mogu posvetiti nauci.
Kad su me vratili na čistinu, sa uspomenama koje ću teško podeliti sa bilo kim na
Zemlji, shvatio sam da nikad nisu imali stvarnu nameru da me zarobe. Isti su kao
ljudi, bilo im je do druženja i zabave. Bar sam naučio jednu stvar: vanzemaljci imaju
smisla za humor. Iako je to humor koji te može ostaviti bez daha – i snage. Osetio
sam blagu melankoliju. Bio sam slobodan, ali sam se osećao kao da sam izgubio
nešto što nikad neću moći ponovo da doživim.
I onda sam se setio njegovih reči:
-Ako ikad poželiš da nam se vratiš, samo pomisli na nas.
domatrios
Poslednja izmena: