Samo za moju forumsku porodicu, disfunkcionalnu ali moju 
Umorim se s vremena na vrijeme. Zaista se umorim... Umore me ljudi.
Umori me vrijeme. Umorim samu sebe. U takvim mi trenucima ponovo
odjekne u glavi ona stara istina: ma nije ovaj svijet za mene. Nit sam
ja previše za njega. Pogrešno nakalamljeni jedno na drugo. Ali opet
smo tu. Čudna brate neka kombinacija.
Ukočilo me nešto. U duši. Bilo bi bolje da je u leđima, ali ajde de.
Ovako bar znam da sam živa.
Uvijek ima onaj jedan detonator. Nedavno sam ga opet ugledala.
Uzvratio mi je ranjenim osmijehom, osmijehom straha i samoće. U tom
trenutku ugledala sam sebe u njegovim očima: onu nevinu, zbunjenu
djevojčicu koja misli da je u sat vremena osvojila cijeli svijet, a još
nije svjesna da ga samo za sekundu može izgubiti.
On je ovdje dobra osoba, pomalo sirov i nesretno predodređen da
bira loše društvo. Nije svjestan da onaj koji stvarno voli, voli u
tišini. Uvijek djelima, nikad riječima. Sveti čovjek veli: "Ljubav se
svemu nada, sve podnosi; ljubav nikad ne prestaje."
Nije da nisam već i otprije naslućivala kako to zapravo stoji s
ljudima. Ljudi su, naime, odviše različiti, strani i daleki jedni
drugima. Budući da nisam željela biti takva, umišljala sam da sam
drugačija. Cijeli sam svoj život proživjela zauzeta tuđim pitanjima i
tuđim brigama, razbijajući svoju ne baš nadarenu i ulemsku glavu tuđim
brigama. I uvijek se pojavi neko ko te natjera da se zapitaš: "Ima
li ovo uopšte smisla?"
Za napraviti neke stvari u svom ili tuđem životu, moraš biti il' budala
il' mazlum. Ili oboje. Ne pumpam svoj ego nit hranim taštinu, ali
nekad mi je loše od toga što sam u pravu.
Gospodaru, nekad bih te zaista voljela vidjeti. Ali baš ono. Ne samo kad
zadnji put izdahnem nego onda kad se osjetim izgubljenom. Kao sad, na
primjer. Pa da, iako si ti Tvorac i Gospodar, a ja obično zemno biće,
hadžijski ti priprijetim, mrko te na poprijeko pogledam i kažem: "Alo,
burazeru... Nadam se da sve ovo ima smisla!”
Umorim se s vremena na vrijeme. Zaista se umorim... Umore me ljudi.
Umori me vrijeme. Umorim samu sebe. U takvim mi trenucima ponovo
odjekne u glavi ona stara istina: ma nije ovaj svijet za mene. Nit sam
ja previše za njega. Pogrešno nakalamljeni jedno na drugo. Ali opet
smo tu. Čudna brate neka kombinacija.
Ukočilo me nešto. U duši. Bilo bi bolje da je u leđima, ali ajde de.
Ovako bar znam da sam živa.
Uvijek ima onaj jedan detonator. Nedavno sam ga opet ugledala.
Uzvratio mi je ranjenim osmijehom, osmijehom straha i samoće. U tom
trenutku ugledala sam sebe u njegovim očima: onu nevinu, zbunjenu
djevojčicu koja misli da je u sat vremena osvojila cijeli svijet, a još
nije svjesna da ga samo za sekundu može izgubiti.
On je ovdje dobra osoba, pomalo sirov i nesretno predodređen da
bira loše društvo. Nije svjestan da onaj koji stvarno voli, voli u
tišini. Uvijek djelima, nikad riječima. Sveti čovjek veli: "Ljubav se
svemu nada, sve podnosi; ljubav nikad ne prestaje."
Nije da nisam već i otprije naslućivala kako to zapravo stoji s
ljudima. Ljudi su, naime, odviše različiti, strani i daleki jedni
drugima. Budući da nisam željela biti takva, umišljala sam da sam
drugačija. Cijeli sam svoj život proživjela zauzeta tuđim pitanjima i
tuđim brigama, razbijajući svoju ne baš nadarenu i ulemsku glavu tuđim
brigama. I uvijek se pojavi neko ko te natjera da se zapitaš: "Ima
li ovo uopšte smisla?"
Za napraviti neke stvari u svom ili tuđem životu, moraš biti il' budala
il' mazlum. Ili oboje. Ne pumpam svoj ego nit hranim taštinu, ali
nekad mi je loše od toga što sam u pravu.
Gospodaru, nekad bih te zaista voljela vidjeti. Ali baš ono. Ne samo kad
zadnji put izdahnem nego onda kad se osjetim izgubljenom. Kao sad, na
primjer. Pa da, iako si ti Tvorac i Gospodar, a ja obično zemno biće,
hadžijski ti priprijetim, mrko te na poprijeko pogledam i kažem: "Alo,
burazeru... Nadam se da sve ovo ima smisla!”
i ruke...
! tj.sape..
