Alyssa Monks Shapeshifter
Lutaju gradom bez plana i u tom bezglavom hodanju primećuju uzvišicu iznad grada. Bez reči hodaju uzbrdo, više se takmiče ko brže hoda ili manje pokazuje umor, guše zadihanost. Dok odmaraju sedeći na zidu sa kojeg se prostire pogled na grad, on primećuje žičaru koja se uspinje iz samog grada. Oči mu zablistaju, eto prilike da joj pomogne da savlada strah od visine, biće zajedno, zabavljaće je. Smeje se njegovom optimizmu, ne pada joj na pamet da sedne u to.
Ubeđuje je dok se spuštaju stazom ka gradu, ona uz smeh pristaje da pogleda kako izgleda, ali ne i da se vozi. Obilaze zajedno zgradu žičare i gledaju gondole koje se vrtoglavo penju i nestaju u šumi.Već je sasvim mlako i nesigurno ubeđuje, pušta da sama odluči. Predlaže da on ide sam ona će ga čekati dole u parku dok se on vozi.Hoće i on da odustane, ne dozvoljava mu, i on naizgled veselog lica i razočaranog hoda ulazi.
Nalazi klupu na suncu, pali cigaretu i pušta muziku, propušta sunce kroz tamna stakla naočara i misli kako neće da mu ispriča.
Prošlo je preko deset godina od tog leta. Deca su joj mala i idu porodično na izlet na neko njoj nepoznato jezero. Tek kada izlaze iz auta, shvata da je jezero ispod planine, žičara sa gondolama koje klize neprekidno gore - dole dominira predelom. Deca naravno odmah traže da se voze žičarom. Pokušava da ih odvrati, ali ostali ignorišu njen strah. Sve se prebrzo dešava, nema vremena da razmisli, niti da izbegne, ne želi da pusti decu bez nje, ako idu oni onda će moći, morati i ona. Ulaze svi u zgradu poput železničke stanice. Kupuju karte.
Smeštaju se, deluje sigurno, bezbedno. Svih šest sedišta u kabini su zauzeta i kreću. Ta kutijica od stakla koja visi samo jednom kukom okačena o sajlu izlazi iz zgrade i puca pogled na provaliju ispod. Pokušava da sakrije paniku, da obuzda ruke koje traže čvrst oslonac. Pogled gore je preseca, deluje da od ljuljanja ona kuka očas može da spadne sa sajle, a onda dole ponor...
Ostali uživaju u pogledu, deca oduševljena, pomeraju se, okreću.
Pri svakom njihovom pokretu osećaj da propada, od tih potresa u utrobi počinje mučnina da je guši. Sedi skamenjena, grčevito održava ravnotežu cele gondole, bar tako misli. Otima neku igračku dečiju, neki tetris, pokušava da igra, da ne vidi gde je. Povremeno baca pogled da oceni još koliko ima do vrha i svaki put je prizor udari pesnicom u stomak, oseća hladnoću od znoja koji je obliva. Samo da izdrži do vrha da se ne onesvesti. Još malo, još malo, još malo - mantra.
Vreme stoji, ima utisak da sati prolaze dok iščekuje pad.
Olakšanje koje oseti pri izlasku je trenutno, jer svest o povratku ne dopušta opuštanje.
Deca su oduševljena, jurcaju naokolo dok ona smišlja kako će da siđe. Posmatra put kojim se spuštaju pešaci mnogi čudno obučeni i sa štapovima u rukama. Za nju nikakav problem da pešači. Da li da krene sama, stigla bi dok oni ručaju i siđu. Već je spremna i da dozvoli da se deca voze bez nje samo da ne mora ponovo u ono čudo. Niko ne obraća pažnju da ne jede, da ćuti, niko ne shvata koliko joj treba snage da ponovo preživi taj strah. Zapravo im je smešno, izgleda kao da ih zabavlja, a obuzdava histeriju samo zbog dece, ne sme da dozvoli da to vide. Jasno joj je da nemam izbora.
Kreću nazad, ona sada već zna koje mesto da zauzme da ima što bezazleniji pogled, stavlja naočare za sunce i uzima igricu. Igra sumanuto skoncentrisano, isključuje senzore u telu, za pokret, zvuk..
Kada dohvati tlo nogama, pored olakšanja, pored bola u mišićima u celom telu od grča, oseća tugu, možda bes nije sigurna. Pita se zašto nema pravo na strah, dok čavrlja normalno uz osmeh.
Dok se priseća svega shvata da je to skrivanje straha, gušenje reakcija ponovila bezbroj puta kasnije u najrazličitijim situacijama dok svi nisu poverovali da je jebena stena.
Njegov dolazak prekida joj misli. Pita da li joj je bilo dosadno, zašto nije otišla na kafu.. Priča kako je bilo, prilično neveselo. Ona zna da on misli kako je pokazala nepoverenja u njega, da mu nije dozvolila da pokuša.
Ne govori mu, ne bi shvatio, da je prvi koji joj je dao pravo na strah.