.
.
.
Brunswick Street, Melbourne, 6. aprila 2004.
Srk...
Kao po ritualu dolazim u kafe 'Idibidi'. Sjedam u ćošak bašte odakle vidim i ulicu ispred i iza sebe, i lijevo i desno. Lice, ko radar, okrećem suncu i napajam se njegovim zracima. Ovdje na ćoćku budem zaobilažen, skoro dotaknut tijelima prolaznika a ipak odvojen od njih i miran, sam sa sobom. A čim sjednem, udahnem duboko i pomislim kako obično ne znam o čemu bih pisao a onda se opustim, pogledam oko sebe i dopustim da me prva misao odatle ponese. Razmislim da to o čemu sam pomislio nije uopšte nešto nit važno nit spektakularno i onda, kao sada, počnem pisati baš o tome kao o nekoj najinteresantnijoj stvari koja mi se mogla desiti. U stvari sama činjenica da me to što je tako nevažno navodi da pišem je toliko značajna da zaslužuje stranicu ili dvije dok ispijam jednu cijelu šoljicu kafe uz to.
Srk...
Kafu pijem polako, dobro zaslađenu. Pijem je tek toliko da osjetim ukus ili da jednim gutljajem potvrdim sebi da sam završio rečenicu ili pak da sam zaključio jednu misaonu cjelinu.
Pogledah u šoljicu i shvatih da mora da sam završio bar uvod priče, jer na njenim rubovima je ostala samo pjena a nivo kafe se spustio malo dublje u nju, kao pijesak kad se pretače iz jedne u drugu komoru pješčanog sata. Vratih pogled na papir i shvatih da praznina papira i ostatak kafe u šoljici mjere proporcionalnu količinu.
Srk...progutah još jedan gutljaj. Tačno znam: Sad ću promijeniti misao...
... Leđa me još uvijek kažnjavaju bolom, jer kažu mi da ih nisam poštovao kad sam bio mlađi. A stariji su mi govorili da se čuvam. Leđa, kažu, tek osjetiš kad zađeš u godine. Ali ko bi stao pred mladog razjarenog bika? Ko bi mu rekao da njegovi zaoštreni rogovi ne mogu kroz zid?
Srk...Ja još uvijek osjećam snagu i nisam star ali danas mi leđa govore da moram da se smirim. To me uistinu više nervira nego što me boli, jer me sprečava da se igram. U duši sam dijete koje voli sitna zadovoljstva.
Srk, srk...
Moje zanimanje je zanimanje duha i to je razlog da mi opstanak utoliko teže pada. Biti iskren prema sebi je najteže u obmanutom, ošamućenom stanju razuma. Ipak, poslednjih tri mjeseca sam se posvetio sebi, u potpunosti. I danas je jedan od tih dana kada mi je sve jasno. Čovjek mora da se očisti od stvari koje ga sputavaju da bi njegov duh i njegov karakter mogao da cvjeta. To je isto kao kad baštovan mora počupati korov iz njegove bašte kako bi cvijet u njoj mogao da se hrani i raste nesmetano. Ako dobro prostudiramo prirodu ona nas takođe može naučiti kako da balansiramo naš duh i uzdignemo se u nebo kao jablanovi, uzvišeni, ponosni i zadovoljni.
Srk... srknuh i zadnji gutljaj kafe iz ove šoljice. To je znak da se i ova priča privela kraju.
.
.
.
.
.
Brunswick Street, Melbourne, 6. aprila 2004.
Srk...
Kao po ritualu dolazim u kafe 'Idibidi'. Sjedam u ćošak bašte odakle vidim i ulicu ispred i iza sebe, i lijevo i desno. Lice, ko radar, okrećem suncu i napajam se njegovim zracima. Ovdje na ćoćku budem zaobilažen, skoro dotaknut tijelima prolaznika a ipak odvojen od njih i miran, sam sa sobom. A čim sjednem, udahnem duboko i pomislim kako obično ne znam o čemu bih pisao a onda se opustim, pogledam oko sebe i dopustim da me prva misao odatle ponese. Razmislim da to o čemu sam pomislio nije uopšte nešto nit važno nit spektakularno i onda, kao sada, počnem pisati baš o tome kao o nekoj najinteresantnijoj stvari koja mi se mogla desiti. U stvari sama činjenica da me to što je tako nevažno navodi da pišem je toliko značajna da zaslužuje stranicu ili dvije dok ispijam jednu cijelu šoljicu kafe uz to.
Srk...
Kafu pijem polako, dobro zaslađenu. Pijem je tek toliko da osjetim ukus ili da jednim gutljajem potvrdim sebi da sam završio rečenicu ili pak da sam zaključio jednu misaonu cjelinu.
Pogledah u šoljicu i shvatih da mora da sam završio bar uvod priče, jer na njenim rubovima je ostala samo pjena a nivo kafe se spustio malo dublje u nju, kao pijesak kad se pretače iz jedne u drugu komoru pješčanog sata. Vratih pogled na papir i shvatih da praznina papira i ostatak kafe u šoljici mjere proporcionalnu količinu.
Srk...progutah još jedan gutljaj. Tačno znam: Sad ću promijeniti misao...
... Leđa me još uvijek kažnjavaju bolom, jer kažu mi da ih nisam poštovao kad sam bio mlađi. A stariji su mi govorili da se čuvam. Leđa, kažu, tek osjetiš kad zađeš u godine. Ali ko bi stao pred mladog razjarenog bika? Ko bi mu rekao da njegovi zaoštreni rogovi ne mogu kroz zid?
Srk...Ja još uvijek osjećam snagu i nisam star ali danas mi leđa govore da moram da se smirim. To me uistinu više nervira nego što me boli, jer me sprečava da se igram. U duši sam dijete koje voli sitna zadovoljstva.
Srk, srk...
Moje zanimanje je zanimanje duha i to je razlog da mi opstanak utoliko teže pada. Biti iskren prema sebi je najteže u obmanutom, ošamućenom stanju razuma. Ipak, poslednjih tri mjeseca sam se posvetio sebi, u potpunosti. I danas je jedan od tih dana kada mi je sve jasno. Čovjek mora da se očisti od stvari koje ga sputavaju da bi njegov duh i njegov karakter mogao da cvjeta. To je isto kao kad baštovan mora počupati korov iz njegove bašte kako bi cvijet u njoj mogao da se hrani i raste nesmetano. Ako dobro prostudiramo prirodu ona nas takođe može naučiti kako da balansiramo naš duh i uzdignemo se u nebo kao jablanovi, uzvišeni, ponosni i zadovoljni.
Srk... srknuh i zadnji gutljaj kafe iz ove šoljice. To je znak da se i ova priča privela kraju.
.
.
.
