Ja sam davno došla iz manjeg grada u Beograd, na studije, a sećam se kao da je juče bilo. Kad sam ugledala Avalski toranj (još je bio onaj stari) mogla sam da umrem od sreće i uzbuđenja. Ja sam sve to doživela kao avanturu. Jedino sam unapred našla stan - to uradi pod obavezno. Sve ostalo - pojma nisam imala. Mislim da me tetka sačekala i odvezla tamo gde sam iznajmila gajbu, bila je na Zvezdari, blizu Liona (naravno ja pojma nisam imala ni o Zvezdari, a još manje o Lionu). Sutradan je trebalo da odem do faksa, a prethodno da se nađem sa sestrom od tetke na Terazijama. Izađem, krenem ulicom i pitam prvog prolaznika kako da stignem do Terazija. Čovek mi lepo kaže kako da dođem do stanice, s koje strane ulice da čekam trolu koja vozi do Terazija. Odem ja do stanice sve po instrukcijama, uđem u trolu i skapiram da pojma nemam gde da siđem. Nisam znala gde su Terazije. I pitam u troli gospođu da mi kaže na kojoj stanici da siđem da bih se našla na Terazijama. Žena mi sve lepo objasni. I tako. Mic po mic. Na faksu sam brzo upoznala ljude, stekla prijatelje, izlazili, sve je parola "snađi se". Nema tu posebnog recepta. Jednostavno pitaš, da ne bi skitala. I posle mesec, dva naučićeš sve što ti treba. U zavisnosti od toga koliko se budeš smucala, posle godinu, dve znaćeš ceo grad. U stvari ako budeš morala da tražiš stan - moraćeš i da naučiš kako da dođeš do raznih delova grada. Beograd je veliki, ali je i dalje vrlo lep. Uprkos...mnogim nekim stvarima. I najvažnije od svega - sve što ti se bude desilo, dobro i loše, shvati kao životno iskustvo.
Eto. Dobrodošla. Nadam se da ćeš Beograd zavoleti kao ja. Kao svoj rodni grad. Možda čak i malkice više. Ovaj grad to zaslužuje i ume da uzvrati.
BRAVO!!! HVALA!! Samo nemoj pisati u zenskom rodu,musko sam
Lepo si mi sve objasnila,imas poljubac od mene.