U trenucima svojih najvecih gubitaka i bolova cim se tjesite?Postoji li nesto sto moze da ubrza zaborav a da nije neka hemija?Danima tragam za tim ali ne nalazim nacin,Mozda mi neko od vas ukaze kako preboljeti gubitak nekoga ko ti je bo neizmjerno vazan u zivotu,
...pokusaj samo da prezivis...dan po dan...i tako, iz nekog mog iskustva, godinu dana...
...postoji skriveno znacenje u svakom obicaju koji zapravo stite one koji ostaju...40 dana, sest meseci, godinu dana...nakon 40 dana energija se stisa, nakon sest meseci udari po celu realan gubitak a nakon godinu dana pocinjes da zivis ponovo bez neprestane podmisli o gubitku u svakoj misli koju izgovaras a koju drugi ne vide...
...razmisljam dosta o svetu koji sledi, objasnjavam sebi da je egoisticno misliti da smo jedini u beskrajnom kosmosu, da energija struji, da je deo preminulog u meni, deo oko mene, deo me gleda sta i kako radim te imam motivaciju da zivim najbolje sto mogu ne bih li opravdala svu ljubav, svo poverenje, svu veru u moje postojanje...jer kroz mene i moja dela zive oni koji su me najvise voleli, verujem (zaista verujem) da me gledaju, prate, komentarisu, smeju se i kritikuju...isto kao sto do poslednje celije bica znam da im je lepo i da se negde ljute kada vide koliko se brinem, koliko sam tuzna...kao da ih nervira nemoc sto ne mogu da mi sapnu kako su dobro...
...postoje neke cvorisne tacke u svim religijama sveta, bolest, mucenje, smrt i ponovno rodjenje...tako je u samanskim sredinama, tako je hriscanstvu (Isusove muke na krstu), tako je u budizmu, drevnom Egiptu, Indiji...u vremenskom rasponu od par hiljada godina ljudi koji su bili na razlicitom nivou svesti, kulture i razvoja su primetili isto...ponovo se radjamo, deo kroz druge koji nas vole, deo kroz neke nove ljude...