Milorad Dodik
Stranka: SNSD |
Svi akteri
Mesto:
Banja Luka
Sve izjave aktera (4)
Rođen je 1959. godine u Banjaluci.
U
zvaničnoj biografiji navodi da je osnovnu školu završio u Laktašima, a srednju u Banjaluci.
Napominje da se u mladosti bavio sportom. Košarkom, ali i boksom.
„S 15 godina, 1974, kad je Marijan Beneš bio evropski prvak i najpopularnija ličnost u Banjaluci, otišao sam po nagovoru drugova u Slaviju. Za selektiranje početnika bio je zadužen čuveni bokser Radovan Bisić, koji je, na žalost, prerano umro. Mene su, kao najkrupnijeg, ugurali u ring. Pokazivao mi je eskivaže uz savete: ‘Ne tako, diži ruke, ne tako’… Verovatno iznerviran mojim greškama udario me je malo jače, pa sam završio taj ‘meč’ na podu… Bio je to početak i kraj moje bokserske karijere.“
(Politika, 31. 12. 2007. godine)
Ističe da je rano počeo da radi.
„Moj otac je bio poljoprivrednik i prvi je u kraju nabavio kombi, pa kamion. Radili smo stalno. Vozili smo robu u Sisak, Zagreb, Maribor, Celje… Još kao dečak i pre završetka osnovne škole obišao sam sve te gradove sa ocem. Bio na pijacama. Pre podne smo radili u polju. Završimo oko sedam osam uveče, pa sednemo u kamion, nekada sam sedeo i iza vreća u prikolici. Morali smo biti na pijaci do dva ujutro. Tu smo raspoređivali robu i čitav dan stajali za tezgom. Prodavali smo krompir, boraniju, grašak i lubenicu. Splita se sećam po pijaci kod stadiona Hajduka.“
(Večernje novosti, 16. 10. 2016. godine)
Diplomirao je 1983. na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
„Rad sa ocem me nije sprečio da upišem Fakultet političkih nauka u Beogradu, u generaciji 1978-79, a diplomirao sam 1983. S tim da sam se na trećoj godini studija oženio i dobio dete. Uspeo sam uz podršku supruge i porodice da završim fakultet.“
(Večernje novosti, 16. 10. 2016. godine)
U biografiji navodi da je „u periodu od 1986. do 1990. godine, kao najmlađi funkcioner tadašnje SFRJ, izuzetno uspešno obavlјao više važnih funkcija u Opštini Laktaši, između ostalog funkciju predsednika Izvršnog odbora Opštine“.
„Bio sam najmlađi komunista i funkcioner u Skupštini opštine Laktaši. Ljudi su zapazili neke moje sposobnosti i, ako mogu pohvalno da govorim o sebe, zato što sam bio odličan učenik, dobar sportista i momak koji je, bez rezerve, prihvaćen u lokalnoj zajednici. Ponosan sam na to, jer su mi partijska i radna uloga dali priliku da izgradim sebe u svim sferama života. Brzo sam, sa 26 godina, izabran za predsednika Izvršnog odbora opštine. Radio sam s mladom ekipom, koja je u Laktaše unela novu praksu, novu atmosferu i ekonomsku stabilnost koja i danas traje…“
(Politika, 31. 12. 2007. godine)
Naglašava da je „u politiku ušao iz revolta“, jer „nije bio zadovoljan kako su to radili drugi“.
„Na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. godine izabran je u Parlament BiH na listi Saveza reformskih snaga. Zbog neslaganja s tadašnjom vladajućom strukturom u Narodnoj skupštini Republike Srpske, formirao je Klub nezavisnih poslanika, koji je 1996. godine bio okosnica za formiranje Stranke nezavisnih socijaldemokrata, čiji je predsjednik od osnivanja 1996. godine“, navodi u biografiji.
Dodaje da je u Narodnu skupštinu Republike Srpske kao poslanik ponovo izabran 1997. godine, a godinu dana kasnije, 1998. godine, izabran je za predsednika Vlade Republike Srpske. Ovu funkciju obavlјao je do januara 2001. godine.
„Prvi put postaje premijerom Vlade Republike Srpske 1998, u vrijeme kada su u Narodnoj skupštini Republike Srpske sjedila dva njegova poslanika (Saziv Narodne skupštine RS ima 83 poslanika) i pošto je propao koncept Mladena Ivanića o svesrpskom ujedinjenju. Ivanić, tadašnji kandidat za mandatara, vjerovao je da može preporoditi radikale, pošto ih kao jednu od tadašnjih najjačih parlamentarnih stranaka uključi u vlast. Ovaj koncept biva odbačen u međunarodnim krugovima, a Dodik, iako politički najslabiji u koaliciji Sloga i deset mjeseci pred slijedeće izbore, preuzima premijersku fotelju, u kojoj sjedi iznad svih očekivanja tri i po godine. Tadašnju vladu Dodik nije sastavljao sam; s obzirom na parlamentarnu snagu, u nju su ušli socijalisti i Plavšićkin Srpski narodni savez (SNS), a podržali su ih Bošnjaci, što je u to vrijeme bilo ravno nacionalnoj izdaji, te će biti jedan od razloga Dodikovog gubitka vlasti.“
(Vreme, 7. 6. 2007. godine)
Nedeljnik „Vreme“ podseća da je među prvim političarima Republike Srpske tražio da Karadžić i Mladić budu izručeni Hagu.
„Na početku svog političkog djelovanja nije ‘volio’ Biljanu Plavšić, nazivajući je ‘senilnom babom’ i govoreći kako je ona, odijevajući se u demokratsko ruho, i dalje ostala nacionalistkinja. Zamjerao joj je što je okružena poltronima, da bi neke od tih istih poltrona, kasnije, morao imenovati u svoj kabinet. U rekonstrukciju prvog mu kabineta upleo se i Slobodan Milošević, tražeći da u Dodikovu vladu uđu radikali i Srpska demokratska stranka (SDS), što je Dodik odbio. Tad je naivno vjerovao da će se uhvatiti u koštac sa kriminalnim radnjama prvih ljudi SDS-a. (…) Početna netrpeljivost prema Plavšićevoj u međuvremenu je prerasla u veliko poštovanje i prijateljstvo. Jedinu ženu, osuđenu za ratne zločine, Dodik je posjećivao u zatvoru, dok se politički revanšizam najprije obrušio na njegova leđa. Dodik se našao u petogodišnjem sudskom procesu, u kojem je oslobođen prošle godine, nekoliko mjeseci pred preuzimanje premijerskog mandata. Mnogi su ovaj proces označili političkim, s obzirom da se desio u vrijeme političke krize i dogovora političkih partija o formiranju vlade. Dodik se ‘teretio’ za dodjele stanova ministrima i osoblju Vlade, posebne naknade i kupovinu odijela funkcionerima.“
(Vreme, 7. 6. 2007. godine)
U to vreme, nakon rata u BiH, Dodik je, piše „Vreme“, imao misiju popravljanja lošeg imidža Republike Srpske, „koja je do njegovog dolaska na vlast bila crna rupa u BiH, koju su stranci zaobilazili u velikom luku“.
„Tad su u Banjaluku dolazili najugledniji strani zvaničnici, među njima Klaus Kinkel i Madlin Olbrajt, kako bi ga podržali. Otpočela je demokratizacija u uslovima kad se Slobodan Milošević žestoko sukobljavao sa međunarodnom zajednicom, dok se na lokalnom nivou Biljana Plavšić, uz pomoć nezaobilaznih stranaca, borila protiv Momčila Krajišnika i paljanske klike.“
(Vreme, 7. 6. 2007. godine)
Kandidovao se za predsednika RS 2000. godine, ali nije uspeo da dođe na tu funkciju.
„Osvojio je 162.154 glasa, ali mu to nije bilo dovoljno da pobijedi tadašnjeg predsjednika Srpske demokratske stranke Mirka Šarovića. Na izborima 2000. godine je dobio mandat u Općinskom odboru Laktaša, ali ga nije prihvatio, već je ostao na čelu Vlade RS-a do 2001. godine.“
(imovinapoliticara.cin.ba)
Tadašnji neprikosnoveni vladar Srbije Slobodan Milošević o Dodiku je govorio kao o poslušniku stranaca. U predizbornoj kampanji pred izbore u septembru 2000. Milošević je kao predsednik SRJ održao
miting u Beranama:
„Crnogorskom narodu je poručeno – ili ćete živeti kao sirotinja u svom smešnom snu o slobodi ili ćete imati viši standard, a svoje mitove o slobodi, nezavisnosti i junaštvu smestite u cetinjski muzej. Podrazumeva se da će kasnije zajedno sa guslama i narodnom nošnjom, biti prikazivani američkim estradnim zvezdama i engleskim usedelicama, kad dođu da se kupaju na Svetom Stefanu za džabe ili kao gosti nekog podgoričkog Dodika.“
(Glas javnosti, 21. 9. 2000. godine)
A nakon tih izbora, pred Peti oktobar, Dodik je poručio Miloševiću da mu je „vreme da ode s vlasti“.
„Vreme je da odeš Slobodane. Nikad nijedan srpski car, knjaz, kralj ili predsednik, od dolaska Srba na Balkan, nije svom narodu naneo toliko jada, pustio toliko krvi, ogradio ga od celog sveta, kao što si ti učinio. (…) Bogatu zemlju, ponosne ljude si opustošio, vezao za Aziju, naterao svoj narod da u ratu protiv celog sveta gine za spas čovečanstva od novog svetskog poretka. Vreme je da podvučeš crtu ispod svoje vladavine. Tvoj narod te više ne želi. Tu ti sila ne pomaže. Učini bar jednu uslugu Srbima – pusti ih da slobodno kažu da hoće rastanak s tobom. Tvoj interes i srpski interes ovde se razilaze. Ti idi levo, a Srbi neka idu pravo. Ako u tebi ima snage, osećaja časti, kajanja ili stida izaberi pokajanje, zatraži oproštaj od svog naroda i idi. Ima ko da vodi Srbiju tamo gde bi već bila da nije bilo tebe. Vreme je da odeš Slobodane’, zaključuje premijer RS u pismu upućenom predsedniku SRJ Slobodanu Miloševiću.“
(Glas javnosti, 28. 9. 2000. godine)
Ipak, promenio je mišljenje o Miloševiću.
„Sa ove vremenske distance, moram veoma jasno da kažem da je, s istorijske strane gledano, kad bih eliminisao sva međusobna neslaganja koja smo imali, uloga Slobodana Miloševića i Srbije sa stanovišta Srba u Republici Srpskoj bila veoma pozitivna. Ono što je postignuto u Dejtonu sa stanovišta pozicije Republike Srpske je velika stvar. Čak i mnogi, godinama uključeni u realizaciju Dejtonskog sporazuma, ne bi uspeli da postignu ono što je postignuto pod vođstvom tadašnjeg pregovaračkog tima koji je predvodio Slobodan Milošević u samom Dejtonu.“
(Politika, 7. 3. 2016. godine)
Dodik je u više navrata negirao optužbe da se u toku rata bavio švercom cigareta, ali dodao je da je bio komandir čete Vojne policije.
„Rekao je da je za vrijeme rata dobio najviše odlikovanje od tadašnjeg predsjednika RS, Radovana Karadžića, a da su tvrdnje Dragana Mektića, ministra bezbjednosti BiH, o njegovom navodnom švercu tokom rata, priče koje su više puta bile pokretane, posebno pred izbore, a uvijek se pokazalo da su neutemeljene i opovrgnute kao špekulacije. Dodao je da se ne želi baviti Mektićem niti ga bilo kako komentarisati. ‘To je nekoliko puta već reciklirano u javnosti kad god su izbori neko je pokretao vrstu te priče. Ponosan sam na sve što sam radio. Nikad o tome nisam govorio javno bio sam komandir čete Vojne policije godinu dana, na Aerodromu koji je u to vrijeme tučen i granatiran iz Hrvatske’, rekao je Dodik.“
(Nezavisne, 29. 6. 2017. godine)
Za narodnog poslanika SNSD-a ponovo je izabran 2002. godine. U periodu kada nije bio na vlasti, između prvog i drugog premijerskog mandata, kao opozicioni lider poručio je političkim protivnicima (SDS-u):