...vrate se slučajno..večeras dok miriše trava u mojoj bašči...nekako sam vjerovala da češ shvatiti moju tišinu...nisi...nekako sam vjerovala, gllupo i naivno da nečeš tako brzo odustati i otići...da, nekako sam mislila da imaš iza sebe život...iskustvo, godine...da češ znati prepoznati moje izbivanje iz svega, iz svijeta...ali, nisi...i ne zamjeram ti, nipošto..i nisam tužna...naprotiv, ja sam smirena...i jasno mi je...ja sam tuga na nebo naslonjena...a nisam čak ni uplakana..dok nebom iznad mene prolaze bijeli oblaci....
