Urbane legende Beograda

  • Začetnik teme Začetnik teme BG5
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
za velika slova se izvinjavam sefovici sa dubokim naklonom a o legendama ne znam odakle da pocnem misleci da ih svi znaju i da cu biti dosadan, ali evo pokusaja Pjer cuburski krojac, neuspeli francuski stilista i umetnik, boem koji je sio bolje i od poznatog krojaca iz mecanina s obilicevog venca. Svake subote i nedelje sedeo je pre podne u Kalenicu a popodne u Vltavi dok se radnim danima kretao u trouglu Inexa gde je s Dendijem ispijao kafu pa preko Skadarlije do Poslednje sanse(i posle toliko godina me boli dusa pri samom pomenu iste). Plaseci se da se ne raspisem zastajem ovde odlazeci u secanja
 
“En den dinu, SAVA RAKA TINU…”

Poznаti beogrаdski mаngup Sаvа je popodne provodio po uobičаjenom šаblonu: prvo bi mаlo šetаo sаrаjevskom dа vidi dа l’ se u krаju ištа dešаvа, zаtim bi otišаo do Slаvije i nа krаju do Kаlemegdаnа. Uveče se spremаo zа stаndаrdаn izlаzаk u poznаte prestoničke kаfiće, oba koja su tada bila otvorena. Ali tog presudnog dana 1980. ništa nije išlo po ustanovljenom toku. Prvo u krаju je bilа rаcijа pа je morаo dа zаpаli. Sа druge strаne, nа Slаviji se skupilа gomilа ljudi kаko bi gledаli nekog ludаkа koji svаki dаn prolаzi u belom poršeu, prаvi krugove i beži kući dok je nа Kаlemegdаnu sve vrvelo od devojаkа. Sаvršeno.

Tinа je nа prvi pogled bilа sаmo još jednа beogrаdskа lepoticа. Ali, ćerkа аmeričkog аmbаsаdorа je bilа divljа i nezаdrživа u svаkom smislu. Mnogi ugledni momci poznаtih beogrаdskih fаmilijа su pokušаvаli dа je osvoje nа rаzne nаčine, аli jednostаvno kod Tine nije bilo kompromisа. Obožаvаlа je šetnje pored kejа, spokoj i mir koji tаmo dobijа, аli večerаs se sа drugаricаmа, ćerkama francuskog atašea za štampu i britanskog predstavnika MI6 u Beogradu, odlučilа dа prošetа novu hаljinu u vrevi Kаlemegdаnа.

Niko do dаn dаnаs ne znа kаko se i štа tаčno dogodilo, аli su neki klinci prolаzeći nаjmrаčnijim delovimа Kаlišа videli nа jednoj klupi Sаvu i Tinu u strаsnom zаgrljаju. Nije trebаlo puno dа se pričа pročuje beogrаdskom čаršijom. Zа Tinu se posle govorilo dа se vrаtilа nа studije u Ameriku, а Sаvu niko više nikаdа nije video. Ipаk, u čаst Sаve, velikog šmekerа, koji je uspeo dа uhvаti neuhvаtljivu ćerku zloćudnog аmeričkog аmbаsаdorа, ostаlа je dečijа pesmicа, jer ko drugi može dа pronosi legendu bolje i lepše od sаme dece..

“En den dinu, SAVA RAKA TINU…”
 
Stevan Markovic nije bio kriminalac u Beogradu. Bio je jedan od mnogobrojnih lepih mladica "snagatora". Njegova starija sestra, Ljiljana je bila lepotica, inteligentna i vredna. Brinula se o Stevanu jer im je majka bila u zatvoru kao antikomunista. Dosla je u Pariz nadajuci se da ce da ce tu da ostvari svoj san porodici. Razocarana neuspedima bacila se pod metro i ostala paralizovana. Stevan je prebegao preko granice i
dosao u Pariz ne bili polmogao sestri. Posto je vec u Jugoslaviji, kalo lep i snazan bio statista u koprodukcionim filmovima, upoznao je mnoge francuske glumce i Delona. Delon je voleo srpske lepe mladice i uzeo ga za sofera i telohranitelja. Tako je Stevan upoznao ceo filmski svet Pariza i imao ogromne uspehe kod zena: Fransoaz Hardi,Silvi Vartan,Mari Lafore,Frans Gal i desetine drugih su bile njegove ljubavnice. Usao je i u bolesni svet seksualnih orgija gde su ucestvovali i francuski predsednik i njegova zena Klod Pompidu. Stevan je hteo da izadje iz bolesnog okruzenja
Delona i da ima nesto svoje - predstavnistvo sportskih automobila. Cekao je i cekao ali Delon nije nista uradio pa je Stevan poceo da preti da ce novinarima da
isprica sve sto zna. Francuska tajna policija ga je likvidirala, jer je htela da zastiti predsednika. Francuski mediji su odigrali ruznu ulogu, jer su Stevana predstavili u najgorem, laznom svetlu, satanizovali su ga, kao sto su kasnije to uradili i Srbiji! Jugoslovenski mediji su bili pod uticajem Udbe
pa su i oni iskoristili da napadnu takozvano "emigrantsko podzemlje"! Stariji brat Aleksandar je prihvatio tajnu nagodbu preko Remon Dima, kasnijeg ministra, i prodao je celokupni dosije koji su francuske sluzbe unistile! Licno sam poznavao i Ljiljanu i Stevana, i u Bgdu i u Parizu i zgrozen sam njihovom tuznom sudbinom! Stevan je bio fini mladic, prilicno naivan, jer je verovao u prijateljstvo u ovom uzasnom svetu. Josif Pariz

Moju znatiželju oko ove afere
najbolje je zadovoljio Milomir Marić
u ovom intervjuu

!
 
Један од београдских легенди је надалеко чувени чика Аца Деветка.
Готово да не познајем ни једног београђанина који барем једном није јео у неком од његових ресторана.

Прво на Кошутњаку у ресторану 9. по коме је и добио надимак, а затим у Хајдуку на Лиону.
 
Lejland autobus – legendarno vozilo koje stariji Beogradjani svakako pamte. Nabavljan je pocetkom sezdesetih i vozen do druge polovine sedamdesetih. Nekoliko prica se vezuje za te autobuse. Prva je da su zapravo trebali da zavrse u Africi, ali posto je Englezima taj posao propao uvalili su ih nama. Ista prica je kruzila i za cuvene tramvaje "Belgijance" koji su u Beograd stizali jos krajem cetrdesetih i pocetkom pedesetih, da bi u njemu ostali do druge polovine osamdesetih. Upravo te tramvaje sam najvise voleo. Motiv za "africku teoriju" je bio raspored bocnih prozora u 2 reda od kojih su gornji bili mali i uski, te su vise podsecali na puskarnice. Inace nije bio jedini tako dizajniran u to doba. Lejland je u originalu sem toga imao i beli krov, mada je to kasnije prefarbavano. Beli krov i mali prozori su uticali da je u ovom vozilu leti bilo manje vruce nego u potonjim kockastim Ikarusima, koje sam inace uzasno mrzeo, za razliku od onih Mercedesa koji su mi bili dragi skoro kao "Englez". Za naseg britanskog gosta se vezivala jos jedna prica koju neki takodje smatraju urbanom legendom. Navodno da zbog toga sto je projektovan za Afriku on nije mogao zimi da upali, pa sve te autobuse od novembra do marta nisu ni gasili. Licno mislim da je lose paljenje vise bilo posledica loseg stanja motora. Kako bilo, o potrosnji ionako niko nije brinuo jer je u to doba gorivo bilo tek nesto skuplje od vode. Englez je imao dusu. Nezno zaobljen, diskretno hromiran, potpuno drugaciji od kockastih "Ika" koje kao da je projektovao stolar. Sofer je bio odvojen od putnika velikom plasticnom pregradom kroz koju sam ja kao decak voleo da virim pokusavajuci da dokucim kojom se brzinom krecemo. Uglavnom uzalud, jer im brzinomeri najcesce nisu radili, ako ih je uopste i bilo. Kod nekih je na tom mestu samo zjapila ogromna rupa. Vozac nista nije imao s kartama, o tome je brinuo kondukter u zadnjem delu vozila. Posto je motor bio otprilike upola slabiji nego kod danasnjih autobusa voznja nije mogla biti brza, a na jakoj uzbrdici ste ga mogli sustici ako malo potrcite. Zabelezeni su i slucajevi ulaska i izlaska iz njega u pokretu, bez ikakvih posledica. Samo zamolis ‘’majstora’’ i resen problem. Samo pokretanje na usponu proizvodilo je zvuke kao da ce svakog trenutka ispustiti dusu. Tako se bar meni cinilo pri kretanju sa stanica u Blagoja Parovica i Kirovljevoj. Grmljavinu motora u tim za njega teskim trenucima pratila je ogromna kolicina dima koju je izbacivao iz auspuha, otprilike kao iz omanje fabrike. Nastavio bi tako da dimi, hropce i stenje sve do kraja uspona i tad bi se zvuk pretvorio u glasno, ali ipak prihvatljivo brundanje. Niko se ni zbog toga nije uzbudjivao jer tad nisu postojale euro norme o zagadjenju zivotne sredine i slicne kerefeke. Danas bi svakako bio smesta iskljucen iz saobracaja kao ekoloska katastrofa. Ni vec pomenuta tromost nije izazivala nervozu. U to doba nismo svi groznicavo negde zurili kao sto sad cinimo. Mnogi ljudi nisu ni nosili casovnik. Bili smo skromniji i bilo nam je vazno samo da stignemo tamo gde smo se zaputili. U mom slucaju to je pretezno bilo Banovo brdo, sto znaci da sam najcesce putovao tadasnjom linijom broj 33. Sigurno me je vozio i ovaj autobus na slici, koji je ocigledno na toj liniji docekao i penziju.

Leyland-1961.jpg


Vise godina nakon Lejlandovog nestanka s beogradskih ulica ta je tura preimenovana u 53 i produzena do Vidikovca, koji se u medjuvremenu izgradio.
 
Poslednja izmena:

Back
Top