Ustreptalim pogledom ulazim u još jedno jutro;
kao da ga nikad prije okusila nisam.
Plašljivo poklanjam đon putevima
šireći se u beskonačnost...
Nestalno i mahnito virkam prema svemu,
ne zastupajući princip samo moje volje.
I redovima rastem, rastući plutam,
usidrena bolom odbolovanih ljeta.
Nisam mislila da tolika smijem biti.
Uvjerih se jednom da potrebna sam
i mišljah jednom da sve znam.
Otad me štokakva krila nose...!
kao da ga nikad prije okusila nisam.
Plašljivo poklanjam đon putevima
šireći se u beskonačnost...
Nestalno i mahnito virkam prema svemu,
ne zastupajući princip samo moje volje.
I redovima rastem, rastući plutam,
usidrena bolom odbolovanih ljeta.
Nisam mislila da tolika smijem biti.
Uvjerih se jednom da potrebna sam
i mišljah jednom da sve znam.
Otad me štokakva krila nose...!
