Duhovnost ima veliki uticaj na razvoj svesti i ponasanje ljudi posto usmerava covecantvo ka napretku i blagostanju. Medjutim, takva karakteristika je cini pogodnom i za manipulisanje radi postizanja razlicitih politickih i ekonomskih interesa. Zato se ni jedno duhovno ucenje ne treba bezuslovno i nepromisljeno prihvatati. Narocito ne ona koja "preko noci" postanu bestseller i autoritet. Ne kazem da nema takvih koja to ne postignu zaslugom i vrednoscu, vec da ima i onih cija prezentacija nije slucajna.
Treba biti oprezan s ucenjima koja proklajmuju konacnu, apsolutnu istinu i postizanje srece bez licnog angazovanja. Takva ucenja umrtvljuju duh i zatvaraju um. Ponekad u tolikoj meri da se u potpunosti ogranici i zaslepi samo jednim uvidom i mogucnoscu, pa se prestaju razmatrati drugacija shvatanja ili se cak prema njima razvije neka vrsta netrpeljivosti i antagonizma.
Poluistina je najpogodnija za manipulisanje. Lakse se u nju poveruje. Teze se uocava i razotkriva od putpune lazi. Kada se ucvrsti tesko se iskoreni. Nepotpuno i jednostrano shvatanje je, isto tako, stetno. U njemu ne mora biti manipulacije, niti namere da se manipulise, ali i ono je poluistina. Predstavi samo jednu stranu neke pojave, pa se nema adekvatan uvid.
Dobar primer je um, misljenje i ego. Primeceno je da neki ljudi imaju veliki ego, da su arogantni i narcisoidni. Izdizu sebe iznad svih. Smatraju da su izuzetno vazni i znacajni. Njihovo misljenje obiluje zabludama i nelogicnoscu zbog preteranog subjektivizma. Kod nekih ljudi, misljenje postane prekomerno i nekotrolisano. Stvara anksioznost i depresiju i time oduzima draz zivotu i postaje uzrokom patnje i disfunkcionalnosti.
Koncentracija na negativnosti navela je na zakljucak da je um, zajedno s misljenjem i egom stetan element svesti. Sprecava ljude da otkrivaju njihovu pravu sustinu.
Pri tome se zapostavila cinjenica da postoje ljudi sa zdravim egom i funkcionalnim miljenjem, kao da postoje i ljudi koji sebe (svoj ego) smatraju bezvrednim, pa dopustaju nasilan i ponizavajuci tretman.
Takva raznolikost dozivljavanja vlastite subjektivnosti ukazuje na cinjenicu da uzrok disfunkcionalnosti nije um/ego/misljenje, vec razliciti unutrasnji i spoljasnji faktori koji uticu na njihov razvoj.
Um i misljenje je evolucionarna privilegija. Samo bica koja imaju mozak misle i imaju sposobnost da, u vecoj ili manjoj meri, budu svesna svoga identiteta i okoline. Mi bez uma i misljenja ne bi bili ovo sto jesmo. Ljudi koji padnu u komu, polude ili imaju demenciju su najbolja potvrda toga tvrdjenja. Disfunkcionalno misljenje, kao i mentalne bolesti moze nastati usled povreda i promena na mozgu. Znaci, u pitanju moze biti organski poremecaj.
Medjutim, posto je um u uskoj vezi s mozgom nepravilan nacin zivota i reagovanja na stresne situacije, takodje, rezultira disfunkcionalnim misljenjem koje stvara promene na mozgu. Zato je vazno otkrivati uzroke koje dovode do disfunkcionalnog misljenja i tako osposobljavati ljude za funkcionalnost u kojoj misljenje postaje izvor radosti i zadovoljstva, jer se preko njega uspesno resavaju unutrasnji i spoljasnji konflikti i problemi.
Shvatanje da se nicem ne treba opirati i da se sve treba prihvatiti kako jeste je adekvatno za neke situacije, ali ne za sve. U slucajevima kada su okolnosti izvan naseg domena uticaja takav stav je pozeljan i ispravan. Medjutim, postoje i takvi slucajevi koji zahtevaju promenu i aktivno angazovanje i svesnije organizovanje. Unutrasnji konflikt nece nestati sam od sebe. S njim se treba suociti. Jedino se tako moze razumeti uzrok njegovog nastanka, a time i potrebnih mera da se prevazidje.
Nema niceg loseg u tome ako se misli o proslosti da bi se izvukla pouka ili ako se planira i priprema za buducnost. Naravno, treba teziti sabranosti i prisutnosti u svakom momentu. Um i mozak ima svoj tempo rada koji se mora postovati. Preopterecen um ne moze imati efikasan kontakt s unutrasnjim duhovnim potencijalom. Usled toga postaje uznemiren i zapada u haos jalovih i iracionalnih misli. Mozak treba odmor od preterane aktivnosti ili misljenja. Sve je u balansu. Kao sto nije dobra preterana vanjska stimulacija nije dobra ni nedovoljna.
Um/ego/misljenje nisu strani i stetni elementi svesti koji odvajaju ljude od njihove sustine. Naprotiv, oni su veza s njom. Zato su dragoceni i neophodni. Omogucavaju da je postajemo svesni ukoliko vrsimo pravilnu unutrasnju interakciju. Bez uma, misljenja i ega (svesti o sebi) nasa egzistencija bi poprimila karakteristke biljnog zivota.
Treba biti oprezan s ucenjima koja proklajmuju konacnu, apsolutnu istinu i postizanje srece bez licnog angazovanja. Takva ucenja umrtvljuju duh i zatvaraju um. Ponekad u tolikoj meri da se u potpunosti ogranici i zaslepi samo jednim uvidom i mogucnoscu, pa se prestaju razmatrati drugacija shvatanja ili se cak prema njima razvije neka vrsta netrpeljivosti i antagonizma.
Poluistina je najpogodnija za manipulisanje. Lakse se u nju poveruje. Teze se uocava i razotkriva od putpune lazi. Kada se ucvrsti tesko se iskoreni. Nepotpuno i jednostrano shvatanje je, isto tako, stetno. U njemu ne mora biti manipulacije, niti namere da se manipulise, ali i ono je poluistina. Predstavi samo jednu stranu neke pojave, pa se nema adekvatan uvid.
Dobar primer je um, misljenje i ego. Primeceno je da neki ljudi imaju veliki ego, da su arogantni i narcisoidni. Izdizu sebe iznad svih. Smatraju da su izuzetno vazni i znacajni. Njihovo misljenje obiluje zabludama i nelogicnoscu zbog preteranog subjektivizma. Kod nekih ljudi, misljenje postane prekomerno i nekotrolisano. Stvara anksioznost i depresiju i time oduzima draz zivotu i postaje uzrokom patnje i disfunkcionalnosti.
Koncentracija na negativnosti navela je na zakljucak da je um, zajedno s misljenjem i egom stetan element svesti. Sprecava ljude da otkrivaju njihovu pravu sustinu.
Pri tome se zapostavila cinjenica da postoje ljudi sa zdravim egom i funkcionalnim miljenjem, kao da postoje i ljudi koji sebe (svoj ego) smatraju bezvrednim, pa dopustaju nasilan i ponizavajuci tretman.
Takva raznolikost dozivljavanja vlastite subjektivnosti ukazuje na cinjenicu da uzrok disfunkcionalnosti nije um/ego/misljenje, vec razliciti unutrasnji i spoljasnji faktori koji uticu na njihov razvoj.
Um i misljenje je evolucionarna privilegija. Samo bica koja imaju mozak misle i imaju sposobnost da, u vecoj ili manjoj meri, budu svesna svoga identiteta i okoline. Mi bez uma i misljenja ne bi bili ovo sto jesmo. Ljudi koji padnu u komu, polude ili imaju demenciju su najbolja potvrda toga tvrdjenja. Disfunkcionalno misljenje, kao i mentalne bolesti moze nastati usled povreda i promena na mozgu. Znaci, u pitanju moze biti organski poremecaj.
Medjutim, posto je um u uskoj vezi s mozgom nepravilan nacin zivota i reagovanja na stresne situacije, takodje, rezultira disfunkcionalnim misljenjem koje stvara promene na mozgu. Zato je vazno otkrivati uzroke koje dovode do disfunkcionalnog misljenja i tako osposobljavati ljude za funkcionalnost u kojoj misljenje postaje izvor radosti i zadovoljstva, jer se preko njega uspesno resavaju unutrasnji i spoljasnji konflikti i problemi.
Shvatanje da se nicem ne treba opirati i da se sve treba prihvatiti kako jeste je adekvatno za neke situacije, ali ne za sve. U slucajevima kada su okolnosti izvan naseg domena uticaja takav stav je pozeljan i ispravan. Medjutim, postoje i takvi slucajevi koji zahtevaju promenu i aktivno angazovanje i svesnije organizovanje. Unutrasnji konflikt nece nestati sam od sebe. S njim se treba suociti. Jedino se tako moze razumeti uzrok njegovog nastanka, a time i potrebnih mera da se prevazidje.
Nema niceg loseg u tome ako se misli o proslosti da bi se izvukla pouka ili ako se planira i priprema za buducnost. Naravno, treba teziti sabranosti i prisutnosti u svakom momentu. Um i mozak ima svoj tempo rada koji se mora postovati. Preopterecen um ne moze imati efikasan kontakt s unutrasnjim duhovnim potencijalom. Usled toga postaje uznemiren i zapada u haos jalovih i iracionalnih misli. Mozak treba odmor od preterane aktivnosti ili misljenja. Sve je u balansu. Kao sto nije dobra preterana vanjska stimulacija nije dobra ni nedovoljna.
Um/ego/misljenje nisu strani i stetni elementi svesti koji odvajaju ljude od njihove sustine. Naprotiv, oni su veza s njom. Zato su dragoceni i neophodni. Omogucavaju da je postajemo svesni ukoliko vrsimo pravilnu unutrasnju interakciju. Bez uma, misljenja i ega (svesti o sebi) nasa egzistencija bi poprimila karakteristke biljnog zivota.