Trudim se svakog dana...Vijam te u svakoj prokletoj sekundi koja odzvanja i udara kao cekic...Udara bolno...Veoma...Trudim se da te uhvatim u svakoj misli, u svakom pokretu, u svakoj sumnji...
Gde si...? Sto bezis...? Mislis da mozes bas sve pobediti...? Stani...toliko toga imam da ti kazem, da sacuvam, da memorisem, da obrisem...da nestane ono crno i zlo u meni...da pamtim samo najlepse trenutke...ali ti teces, ponekad milis, ponekad trcis...osecam te oko sebe, na sebi u sebi, ali si toliko neuhvatljiv da gubim podlogu na kojoj se trudim da cvrsto stojim...
Nestaju lica, gradovi, moj zivot...sve menja oblik, metastazira do takvih razmera da se sve vec izoblicilo, izgubilo smisao koji mi je davao snagu i volju i ljubav....Sve si odneo...Nista ne donosis...I opet, osecam kako stojis, ali treperis i cekas momenat kad ces moci ponovo da se vines...nista te nece zadrzati da mi pokvaris i ovaj dan...i ubijes svu nadu u meni da ipak mogu nesto da promenim...da uticem...da opet osetim neka davno zaboravljena osecanja...
I tako...kazaljke lete ...dobijam vrtoglavicu...posmatram ih sada, kao sto sam ih posmatrala pre nekog vremena....odnosis ili donosis...pitam se...
Vreme je ....vreme je da te zaustavim na tren...ali da mi srce kuca i dalje...da se osetim zivom i zaledjenom...Ali, TI si TAJ/TA/TO vreme koje se ne da vratiti i zaustaviti...ti si ta izmisljena kategorija za ubijanje...tvoja svrha je da me dovedes do kraja i napustis....
I najzad, koliko vremena jos imam...?
Gde si...? Sto bezis...? Mislis da mozes bas sve pobediti...? Stani...toliko toga imam da ti kazem, da sacuvam, da memorisem, da obrisem...da nestane ono crno i zlo u meni...da pamtim samo najlepse trenutke...ali ti teces, ponekad milis, ponekad trcis...osecam te oko sebe, na sebi u sebi, ali si toliko neuhvatljiv da gubim podlogu na kojoj se trudim da cvrsto stojim...
Nestaju lica, gradovi, moj zivot...sve menja oblik, metastazira do takvih razmera da se sve vec izoblicilo, izgubilo smisao koji mi je davao snagu i volju i ljubav....Sve si odneo...Nista ne donosis...I opet, osecam kako stojis, ali treperis i cekas momenat kad ces moci ponovo da se vines...nista te nece zadrzati da mi pokvaris i ovaj dan...i ubijes svu nadu u meni da ipak mogu nesto da promenim...da uticem...da opet osetim neka davno zaboravljena osecanja...
I tako...kazaljke lete ...dobijam vrtoglavicu...posmatram ih sada, kao sto sam ih posmatrala pre nekog vremena....odnosis ili donosis...pitam se...
Vreme je ....vreme je da te zaustavim na tren...ali da mi srce kuca i dalje...da se osetim zivom i zaledjenom...Ali, TI si TAJ/TA/TO vreme koje se ne da vratiti i zaustaviti...ti si ta izmisljena kategorija za ubijanje...tvoja svrha je da me dovedes do kraja i napustis....
I najzad, koliko vremena jos imam...?