...i ne znajući što se to zbiva zatićem se jutrom u tvom zagrljaju, ne znajući zašto to biva, ponekad se pretvori u oko, oblak i promoli iz krila bezbroj sitnih kapi...Dođe tako ponekad, niotkuda vedrina sva, uskoči u čašu crnu
i k"o tuga prospe se nebo..svom onom gorčinom što je postala suvišna..I ne znajući što se to zbiva ponekad tako krene kao da mi život sav u tvoje se oči utkao..Pogledi su tvoji katkad mi tuga, katkad pjesma, katkad san..i znaš da ćudne magle oči ti nastanjuju i ćini mi se katkad da su samo moje, da nikada nisu prestale biti moje...a nikada i nisu bile moje...I ne znam što se to zbiva...odlutam u neko proljeće..na tragovima prošaranim suncem..drijemajući ti na rukama; od neba bijelog slažem ti mozaik za jednu svetu uspomenu..koju ti u svakom danu poklanjam kao da je prvi put...
i k"o tuga prospe se nebo..svom onom gorčinom što je postala suvišna..I ne znajući što se to zbiva ponekad tako krene kao da mi život sav u tvoje se oči utkao..Pogledi su tvoji katkad mi tuga, katkad pjesma, katkad san..i znaš da ćudne magle oči ti nastanjuju i ćini mi se katkad da su samo moje, da nikada nisu prestale biti moje...a nikada i nisu bile moje...I ne znam što se to zbiva...odlutam u neko proljeće..na tragovima prošaranim suncem..drijemajući ti na rukama; od neba bijelog slažem ti mozaik za jednu svetu uspomenu..koju ti u svakom danu poklanjam kao da je prvi put...