Isus33
Domaćin
- Poruka
- 3.448
Posto nepostoji ni institucija ni covjek koji bi htio barem saslusati u kakvom se polozaju danas nalazi obespravljeni radnik ostaje mi jedino da ovako na forumu, anonimno, iznesem svoju muku.
Radio sam u jednoj fabrici metalske struke kao obican radnik jos od 1997. Bilo je uspona i padova u radu fabrike kao i svugdje u ovim kriznim vremenima ali uglavnom se zivjelo od te radnicke plate. I otac i majka su nekada radili u toj fabriici i otisli u penziju. Sve je bilo relativno dobro do pocetka 2010. kada je dosao novi direktor. Culi smo za njega i to uglavnom lose stvari. Bio je direktor u mnogim fabrikama naseg malog grada i svugdje je neslavno zavrsio. Iz prethodne fabrike je bukvalno istjeran od strane radnika koji su uporno i slozno strajkovali dva mjeseca sve dok ovaj na kraju nije sam otisao. Ali je naucio "skolu". Cim je dosao u nasu fabriku poceo je raditi na podjeli radnika. Jednu manju grupu je privukao sebi a ostale stavio na listu za odsrel na kojoj sam se nasao i ja. Tada je poceo kosmar koji ce potrajati vise od godinu i po.
Istjerivao je jednog op jednog radnika sa crne liste bez obzira sto su neki od njih imali po 30 i vise godina radnog staza u toj fabrici, sto su bili vrsni majstori i sto nije bilo sanse da negdje drugo nadju posao. Umjesto njih je dovodio nove ljude, pocetnike i diletante, medju kojima je bilo i nekoliko clanova njegove familije koji su zajedno sa onima koje je medju starim radnicima izabrao kao svoje "miljenike" polako postali vecina a mi u "opoziciji" se nasli u manjini. Trazio je najmanju sitnicu (zakasnio 2 minuta sa rucka) da nam odbije od plate 10%, 20%. dok svojim ljudima nije nista odbijao ni za daleko ozbiljnije greske (skart u vrijednosti 3-4 hiljade evra). Njegovi ljudi su bili prijavljeni za stalno ili su imali ugovore na godinu dana dok smo mi svakog mjeseca potpisivali ugovore. Ta neizvijesnost je najvise ubijala. Nikada nisi bio siguran hoces li iduceg mjeseca potpisati novi ugovor jer bi cesto nekome od nas jednostavno neproduzio ugovor. To je stvaralo ogromnu nervozu i na poslu i u kuci. Imao je svoje spijune medju nama koji su slusali sta mi govorimo, ko se sa kim druzi, ko sta radi, i sve prenosili njemu a nas je bilo sve manje. Podsmijavanja, ponizavanja, obezvrijedjivanja, ucjenjivanja... nigdje kraja.
A onu grupu starih radnika koju je odabrao kao svoje je gotivio maksimalno. Vodio ih je po kafanama i cascavao. To nije bilo moguce sakriti u nasem malom gradu. Donosio im je pice i klopu u fabriku i u jednoj zatvorenoj prostoriji, daleko od ociju ostalih radnika, sa njima jeo i pio. Kada bi setao pogonom sa njima bi stajao, smijao se, salio se a pored nas namrsteno i cutke prolazio. Dovodio je u fabriku sve vise svojih ljudi i svi su ga ukivali u zvijezde kao jako pametnog covjeka i sposobnog privrednika a mi smo cutali i trpili sav taj psihicki teror. Osjecao sam se viskom u fabrici u kojoj sam radio vec 14 godina. Vidio sam da sam nepozeljan i da za mene tu vise nema mjesta, da moram ici odatle a gdje ici kada u tom malom gradu nema posla. Grcevito sam se drzao za to radno mjesto i trpio.
Ali dosao je i taj neminovni kraj u avgustu ove godine. Ostalo nas je bilo jos 7-8 na listi za odstrel. Na kraju mjeseca nam jednostavno vise nije produzio ugovor bez ikakvog objasnjenja i mi smo svi ostali na ulici. Iako sam to ocekivao toliko dugo vremena ipak je to bio velik sok za mene. Poslije toliko godina rada izgubiti posao a neznati uopste zbog cega. Proslo je vec nekoliko mjeseci a ja stalno razmisljam o tome. Nikako da shvatim zasto smo izgubili posao, zasto smo mu smetali, zasto su nam se nase stare kolege smijale dok smo izlazili sa radnim knjizicama i jos toliko pitanja bez odgovora.
Radio sam u jednoj fabrici metalske struke kao obican radnik jos od 1997. Bilo je uspona i padova u radu fabrike kao i svugdje u ovim kriznim vremenima ali uglavnom se zivjelo od te radnicke plate. I otac i majka su nekada radili u toj fabriici i otisli u penziju. Sve je bilo relativno dobro do pocetka 2010. kada je dosao novi direktor. Culi smo za njega i to uglavnom lose stvari. Bio je direktor u mnogim fabrikama naseg malog grada i svugdje je neslavno zavrsio. Iz prethodne fabrike je bukvalno istjeran od strane radnika koji su uporno i slozno strajkovali dva mjeseca sve dok ovaj na kraju nije sam otisao. Ali je naucio "skolu". Cim je dosao u nasu fabriku poceo je raditi na podjeli radnika. Jednu manju grupu je privukao sebi a ostale stavio na listu za odsrel na kojoj sam se nasao i ja. Tada je poceo kosmar koji ce potrajati vise od godinu i po.
Istjerivao je jednog op jednog radnika sa crne liste bez obzira sto su neki od njih imali po 30 i vise godina radnog staza u toj fabrici, sto su bili vrsni majstori i sto nije bilo sanse da negdje drugo nadju posao. Umjesto njih je dovodio nove ljude, pocetnike i diletante, medju kojima je bilo i nekoliko clanova njegove familije koji su zajedno sa onima koje je medju starim radnicima izabrao kao svoje "miljenike" polako postali vecina a mi u "opoziciji" se nasli u manjini. Trazio je najmanju sitnicu (zakasnio 2 minuta sa rucka) da nam odbije od plate 10%, 20%. dok svojim ljudima nije nista odbijao ni za daleko ozbiljnije greske (skart u vrijednosti 3-4 hiljade evra). Njegovi ljudi su bili prijavljeni za stalno ili su imali ugovore na godinu dana dok smo mi svakog mjeseca potpisivali ugovore. Ta neizvijesnost je najvise ubijala. Nikada nisi bio siguran hoces li iduceg mjeseca potpisati novi ugovor jer bi cesto nekome od nas jednostavno neproduzio ugovor. To je stvaralo ogromnu nervozu i na poslu i u kuci. Imao je svoje spijune medju nama koji su slusali sta mi govorimo, ko se sa kim druzi, ko sta radi, i sve prenosili njemu a nas je bilo sve manje. Podsmijavanja, ponizavanja, obezvrijedjivanja, ucjenjivanja... nigdje kraja.
A onu grupu starih radnika koju je odabrao kao svoje je gotivio maksimalno. Vodio ih je po kafanama i cascavao. To nije bilo moguce sakriti u nasem malom gradu. Donosio im je pice i klopu u fabriku i u jednoj zatvorenoj prostoriji, daleko od ociju ostalih radnika, sa njima jeo i pio. Kada bi setao pogonom sa njima bi stajao, smijao se, salio se a pored nas namrsteno i cutke prolazio. Dovodio je u fabriku sve vise svojih ljudi i svi su ga ukivali u zvijezde kao jako pametnog covjeka i sposobnog privrednika a mi smo cutali i trpili sav taj psihicki teror. Osjecao sam se viskom u fabrici u kojoj sam radio vec 14 godina. Vidio sam da sam nepozeljan i da za mene tu vise nema mjesta, da moram ici odatle a gdje ici kada u tom malom gradu nema posla. Grcevito sam se drzao za to radno mjesto i trpio.
Ali dosao je i taj neminovni kraj u avgustu ove godine. Ostalo nas je bilo jos 7-8 na listi za odstrel. Na kraju mjeseca nam jednostavno vise nije produzio ugovor bez ikakvog objasnjenja i mi smo svi ostali na ulici. Iako sam to ocekivao toliko dugo vremena ipak je to bio velik sok za mene. Poslije toliko godina rada izgubiti posao a neznati uopste zbog cega. Proslo je vec nekoliko mjeseci a ja stalno razmisljam o tome. Nikako da shvatim zasto smo izgubili posao, zasto smo mu smetali, zasto su nam se nase stare kolege smijale dok smo izlazili sa radnim knjizicama i jos toliko pitanja bez odgovora.
.
