Mislio sam da li da iznesem ovo pred vas ili ne. Na kraju krajeva imena se ne iznose tako da će svačija privatnost biti sačuvana. Kada su u pitanju moji bližnji tek onda se pojavljuju izvesne skrupule kojih se čvrsto držim. Tako da još uvek nisam siguran da li sam mog prijatelja izneverio, i njegovo poverenje.
Uglavnom. Neka mi moja savest oprosti!
Dakle, moj, može se reći najbolji prijatelj, visoko obrazovan i prilično komunikativan momak, ima jednu posebnu sklonost. Voli da se povremeno oblači u žensku odeću. Inače, žene ga smatraju za vrlo zgodnog, dobro građenog muškarca. Smatraju ga i za vrlo muževnog čoveka. Pa ipak, povremeno, kada ima priliku za to, on pretura po ormaru i oblači nekada ovu haljinu, nekada onu suknju. I šta ja znam. Bira štikle. Zavisno od raspoloženja. Ima i svoju omiljenu bluzu. I jedan rozikasti štrikani džemper. Čak stavi i malo šminke.
To mi je otkrio posle dugo, dugo godina druženja. Sada, ali samo kada je dobro raspoložen on to radi predamnom jer ima veliko poverenje u mene. Ja sedim. Pijem kafu. Pušim. I gledam ga. Razgovaramo sasvim normalno. Šta radi posle kad odem ne znam?
Ne bi sve to ni bio problem da on nema ženu. Nego on je sa njom prilično dugo, i što je najzanimljivije, i vrlo riskantno, odeća koju koristi jeste njena. I šminka, naravno!
Nismo se nešto dugo čuli, kad mi stiže danas poruka da je žena počela da se raspituje za karmin zašto nestaje. Zaboravio sam koju je priču ispričao kao ispriku za to. Međutim, jednostavno sav je izbezumljeno zvučao. Kaže mi da je sada isuviše dugo prošlo od početka njihove veze i da bi i ako bi joj rekao to onda izgledalo kao da je lagao sve ove godine. Doduše može se reći da je to svakako ne tako daleko od istine. Ali ipak se tu radi o nečemu sasvim ekstremnom. Pa merila za obične laži deluju kao mlaka voda naspram ovog.
Nikada nisam ni razmišljao u kakvu bi mogao gadnu situaciju upasti. Valjda zato što je meni to postalo nešto sasvim uobičajeno i poznato.
Uglavnom. Neka mi moja savest oprosti!
Dakle, moj, može se reći najbolji prijatelj, visoko obrazovan i prilično komunikativan momak, ima jednu posebnu sklonost. Voli da se povremeno oblači u žensku odeću. Inače, žene ga smatraju za vrlo zgodnog, dobro građenog muškarca. Smatraju ga i za vrlo muževnog čoveka. Pa ipak, povremeno, kada ima priliku za to, on pretura po ormaru i oblači nekada ovu haljinu, nekada onu suknju. I šta ja znam. Bira štikle. Zavisno od raspoloženja. Ima i svoju omiljenu bluzu. I jedan rozikasti štrikani džemper. Čak stavi i malo šminke.
To mi je otkrio posle dugo, dugo godina druženja. Sada, ali samo kada je dobro raspoložen on to radi predamnom jer ima veliko poverenje u mene. Ja sedim. Pijem kafu. Pušim. I gledam ga. Razgovaramo sasvim normalno. Šta radi posle kad odem ne znam?
Ne bi sve to ni bio problem da on nema ženu. Nego on je sa njom prilično dugo, i što je najzanimljivije, i vrlo riskantno, odeća koju koristi jeste njena. I šminka, naravno!
Nismo se nešto dugo čuli, kad mi stiže danas poruka da je žena počela da se raspituje za karmin zašto nestaje. Zaboravio sam koju je priču ispričao kao ispriku za to. Međutim, jednostavno sav je izbezumljeno zvučao. Kaže mi da je sada isuviše dugo prošlo od početka njihove veze i da bi i ako bi joj rekao to onda izgledalo kao da je lagao sve ove godine. Doduše može se reći da je to svakako ne tako daleko od istine. Ali ipak se tu radi o nečemu sasvim ekstremnom. Pa merila za obične laži deluju kao mlaka voda naspram ovog.
Nikada nisam ni razmišljao u kakvu bi mogao gadnu situaciju upasti. Valjda zato što je meni to postalo nešto sasvim uobičajeno i poznato.