U mojoj učionici, nastavu ne drži sistem

Lagerta

**** ** ******
Supermoderator
Poruka
30.584
Ovu rečenicu pročitala sam kao komentar na jedan od naših tekstova, na društvenim mrežama. I veoma mi se dopala. Kratko, jasno, ohrabrujuće.
A pre ove, ne znam ni sama koliko sam puta pročitala izjave poput: “Rečeno je da ćutimo”, “ma bolje mi je da ćutim, jer ako počnem da pričam…”, “Da, maltretirao me je roditelj, ali mi je direktor rekao da je bolje da ćutim.”
ZAŠTO je bolje da ćutite? I – zašto ćutite? Šta očekujete da će se loše desiti ako progovorite?
Ako se od vas očekuje da radite u učionici od 20 kvadrata sa 15 đaka, zašto se ne pobunite? Zašto ne pozovete medije, zašto ne stanete pred roditelje i ne kažete – ja ovo neću?
Ako ste nastavnik informatike koji radi bez računara, zašto o tome ne obavestite nadležne, ministra, UNICEF, zašto pristajete da radite posao koji ne pruža uslove dostojne čoveka?
Ne, nije kriv sistem. Kada jednom uđete u učionicu, u njoj bi morala da važe vaša pravila. Strah od sistema je ponekad način da nas sistem drži pod kontrolom, a ponekad naš izgovor da ne preduzmemo ništa. Ne samo u prosveti, ne samo u našoj zemlji.
Mnogo je toga u našim rukama. Kažete da vas mrvi birokratija. Kažemo da su deca nevaspitana i bahata. Kažemo da su roditelji još gori. Ali, otkud onda primerno vladanje na kraju svake školske godine, kod 99% učenika? Da li im je tu ocenu u knjižicu upisao sistem?
 
Sistem ti propisuje da radiš stvari i koje nemaju logike, često. U sistemu rade ljudi koji prepisuju neke metode, modele a nikada nisu ušli u učionicu i uzeli dnevnik . Sistem očekuje da ne uključiš mozak i zapitaš se , da li je ovo zaista potrebno detetu . Neki od nas uključe mozak pa zaobiđu sistem. Za tako nešto potrebno ti je malo mozga, malo iskustva i mnogo razumevanja dece .
 
Glasno i javno kažem da neku lekciju ili oblast neću uraditi, do sada nijedan roditelj nije imao prigovor, uglavnom sam imala njihovu podršku. Ili javno kažem roditeljima, nemojte da kupujete taj skupi udžbenik, koristićemo polovne, stara izdanja koja su mnogo kvalitetnije urađena . I na to se niko nije pobunio, a obrazložila sam i Nastavničkom veću da sam to uradila, dakle, sistem se može preskočiti ako se za to ima volje.
 
Nije škola kazneno popravna ustanova za prevaspitavanje ili oblikovanje dece već ustanova koju je država formirala da prenese deci odredjeno znanje. Čak i privatne škole moraju da se pridržavaju nastavnog plana koji propisuje država.
Omašio si suštinu ;) država je formirala ustanovu da ih obrazujemo a ne da štancujemo poluproizvode . A privatne škole i njihovo pridržavanje plana i programa su neka druga tema .
 
Evo ti malo objašnjenja , Milgramov eksperiment. Zapravo, niz eksperimenata koji su doveli do šokantnog zaključka. Znatan broj osoba, učesnika studije, radile su sve ono što se tražilo od njih i nisu se suprotstavili prigovorima savesti, jer im se činilo da naredbe dolaze od legitimnih autoriteta. U ovom konkretnom eksperimentu, nasumično odabrani učesnici su davali elektro-šokove ljudima koje uopšte ne poznaju (nisu znali da je to eksperiment i da šokovi nisu pravi). Čak 2/3 njih išlo je do kraja (a kraj je 450 volti), poštujući autoritet.
 
Upravo je to ono što radimo i mi, odrasli i upravo je to ono čemu, pozivajući se na “sistem”, učimo svoju decu i đake u školama. To tako mora, to je sistem, poštuj autoritet i ne preispituj.
Buntovnici bivaju označeni kao loša deca, loši đaci, oni koji remete ustrojstvo. Ponekad oni to i jesu, a ponekad ustrojstvu treba neko da poremeti stvari.
 
Ili javno kažem roditeljima, nemojte da kupujete taj skupi udžbenik, koristićemo polovne, stara izdanja koja su mnogo kvalitetnije urađena . I na to se niko nije pobunio, a obrazložila sam i Nastavničkom veću da sam to uradila, dakle, sistem se može preskočiti ako se za to ima volje.
Pa nije na tebi da svojevoljno menjaš nastavni plan i program.
Šta ako neki tvoj učenik sutra promeni školu?
A šta ako je i u toj novoj školi neki nastavnik rešio da koristi udžbenike iz 1962. godine?
Ti si isterala tvoje, on je isterao svoje a nahebao je ... ko?
Pa, učenik naravno.
 
Pa nije na tebi da svojevoljno menjaš nastavni plan i program.
Šta ako neki tvoj učenik sutra promeni školu?
A šta ako je i u toj novoj školi neki nastavnik rešio da koristi udžbenike iz 1962. godine?
Ti si isterala tvoje, on je isterao svoje a nahebao je ... ko?
Pa, učenik naravno.
Ne, i ja sam ih naučila isto, samo na bolji i kvalitetniji način . Recimo, padeže svi uče , ja to ne menjam, već menjam sredstva koja mi pomažu da im što bolje objasnim , konkretno, biram udžbenik sa boljim primerima , tekstove i slično .
 
Evo ti malo objašnjenja , Milgramov eksperiment. Zapravo, niz eksperimenata koji su doveli do šokantnog zaključka. Znatan broj osoba, učesnika studije, radile su sve ono što se tražilo od njih i nisu se suprotstavili prigovorima savesti, jer im se činilo da naredbe dolaze od legitimnih autoriteta. U ovom konkretnom eksperimentu, nasumično odabrani učesnici su davali elektro-šokove ljudima koje uopšte ne poznaju (nisu znali da je to eksperiment i da šokovi nisu pravi). Čak 2/3 njih išlo je do kraja (a kraj je 450 volti), poštujući autoritet.
ne znam ni kako si ovo povezala sa temom?
Da li propagiraš da nastavno osoblje treba ili ne treba da se drži nastavnog plana?
 
Ovu rečenicu pročitala sam kao komentar na jedan od naših tekstova, na društvenim mrežama. I veoma mi se dopala. Kratko, jasno, ohrabrujuće.
A pre ove, ne znam ni sama koliko sam puta pročitala izjave poput: “Rečeno je da ćutimo”, “ma bolje mi je da ćutim, jer ako počnem da pričam…”, “Da, maltretirao me je roditelj, ali mi je direktor rekao da je bolje da ćutim.”
ZAŠTO je bolje da ćutite? I – zašto ćutite? Šta očekujete da će se loše desiti ako progovorite?
Ako se od vas očekuje da radite u učionici od 20 kvadrata sa 15 đaka, zašto se ne pobunite? Zašto ne pozovete medije, zašto ne stanete pred roditelje i ne kažete – ja ovo neću?
Ako ste nastavnik informatike koji radi bez računara, zašto o tome ne obavestite nadležne, ministra, UNICEF, zašto pristajete da radite posao koji ne pruža uslove dostojne čoveka?
Ne, nije kriv sistem. Kada jednom uđete u učionicu, u njoj bi morala da važe vaša pravila. Strah od sistema je ponekad način da nas sistem drži pod kontrolom, a ponekad naš izgovor da ne preduzmemo ništa. Ne samo u prosveti, ne samo u našoj zemlji.
Mnogo je toga u našim rukama. Kažete da vas mrvi birokratija. Kažemo da su deca nevaspitana i bahata. Kažemo da su roditelji još gori. Ali, otkud onda primerno vladanje na kraju svake školske godine, kod 99% učenika? Da li im je tu ocenu u knjižicu upisao sistem?

Ресантиман
Побуна робова у моралу - Ниче
 
ne znam ni kako si ovo povezala sa temom?
Da li propagiraš da nastavno osoblje treba ili ne treba da se drži nastavnog plana?
Da pojasnim još malo : recimo ,radim već 20 godina , u početku, nesigurna u svoje metode, slepo sam se pridržavala plana i programa, priprema, mesečnih, dnevnih . A onda te realnost opauči, shvatiš, ne može tako .Plan i program je pisan i isti i za eksluzivnu školu u BG i za malu seosku školu u Čumiću . Logika mi je govorila da se ne može primeniti isti sistem za sve , moram menjati i prilagođavati u hodu . To ne znači da sam ja pisala novi plan i program, već postojeći prilagođavala i preispitivala da bih došla do boljih rezultata . Sada bukvalno, da mi na čas dođe lično Ot Ružič , ne verujem da bi primetio, znao ili komentarisao nešto o takvom mom času .I još nešto jako bitno, nikada nisam fabrikovala odlikaše zarad ličnog , boljeg plasmana, realno i pravedno ocenjivanje dece je jako bitno ako mislite da izgradite autoritet i zaslužite njihovo poštovanje .
 
Poslednja izmena:
Zauzeti stav je takođe bitna stvar , jer neću da ćutim ako mi dođe prosvetni savetnik i pita zašto deca za vreme odmora galame, neću potrčati da ih utišam , već ću mu argumentovano objasniti da deca u prvom razredu vole da malo galame i da je to sasvim prihvatljivo za njihov uzrast . To što njemu u pravilniku piše da mora da bude neka tišina , za mene nije prihvatljivo , recimo .
 
Ima nas mnogo takvih koji su u nekom stalnom strahu , od prosvetnih savetnika, od direktora, od drugih kolega , od roditelja pa čak i od učenika. Kao da smo u nekom grču koji nas sprečava da glasno i jasno kažemo da ovo što se dešava, nije dobro ni za koga . Sindikati , podeljeni, vode neke svoje borbe, političke igre po školama, sve to je utišalo mnoge . Posebno kada uzmemo u obzir finansijski deo priče, dobijamo nastavnike koji 'odrađuju' svoj posao i broje dane do penzije .
 

Back
Top