TVOJA

ne brini, mili,vratice ti se ona...kad je zabole oci od magle koja lomi,kad oseti prazninu u rukama,kad ne oseti da joj zatreperi dusa...
pokunjena i puna molbe,vratice se , na stolicu od ljubavi...
a ti...ti ces je i dalje gledati ocima pauna,
grliti ko krilima labuda i voleti ko da nije ni odlazila....
njene suze pices u radosti i zebnji da nece opet odletiti na lahoru radoznalosti...a kad se vrati,a vratice se ona, kapke ces joj ljubiti kao da su od paucine...pazeci da ne pokidas ni jednu nit,milovaces njeno celo,umorno od lutanja,ruke ces njene dodirivati najtananijim poljupcima.
u krevet od porcelana ces je smestiti u svojoj dusi i voleti je....opet...
kidaces svoju dusu pitanjima ali ni jedno neces reci da nju ne povredis,putevima stranim poci ces nju da povedes i mirisaces na nju kad nocima ne budes mogao spavati od nedobijenih odgovora...
a ti ces je opet voleti.
nisi ni prestajao.
 
"...i mirisaces na nju,kad nocima ne budes mogao da spavas zbog nedobijenih odgovora.."
Sta reci,Izabel,posle ovako krhkih reci,poput porcelana, kojima si oslikala tugu,emotivno stanje kada nam nedostaje zagrljaj,toplina,neznost..ljubav?
Dopada mi se nacin na koji iskazujes svoja osecanja..
 
:heart:
kidaces svoju dusu pitanjima ali ni jedno neces reci da nju ne povredis,putevima stranim poci ces nju da povedes i mirisaces na nju kad nocima ne budes mogao spavati od nedobijenih odgovora...
 

Back
Top