...kiša je svojim treptavim očima prekrila arkade na kraju grada a jata nevidljivih ptica koje su razbijale oblake svojim kricima , odletjela je u magličasti sumrak...na raskvašenoj zemlji blistali su otisci stotine koraka...jedna žena je u ruci držala crvenu ružu...nekakve samotne sjenke izvijale su posljednji ples krlatih vila na odsjaju od crnog mramora...miris voštane tuge palio je promrzle ruke obavijene oko paućinastog osmijeha...završio je jedan zemaljski trenutak nezvanog i neznanog junaka radijskog etera...netko je objavio da je tulumu kraj...da je sad sve stvar beskraja i vječnosti....sjećanja..krizantema i lampiona..nekakvih datuma, anegdota...doživljaja pohranjenih u pretincima srca...a ja ...nekako ne mogu napustiti tulum dok si još domaćin, dok si još prisutan...smiješ se i nazdravljaš lutanjima, tragovima u srcu...marginama u duši..ne mogu.
Ostat ću još malo, da ti pravim društvo...da ne promrzneš sam u tom svijetu tišine i zvijezda...
Ostat ću još malo, da ti pravim društvo...da ne promrzneš sam u tom svijetu tišine i zvijezda...
