Tuga

  • Začetnik teme Začetnik teme Celt
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Celt

Zainteresovan član
Poruka
197
Pojavili su se mehurici na povrsini. Kratko je zapenilo i, zatim, prestalo.Odvrnula je slavinu i voda je sprala ostatke kiseline. Gljivice su jos uvek bile tu. Uvukle su se u sitne zareze na dnu kade. Stvorile su se zbog dugogodisnje vlage. No, bezobzira na to kako su postale, bitnije je bilo kako ih se resiti. Tvrda ribaca cetka, sa ostrim, belim cekinjama skupljenim u snopove, nije im mogla nista. Ni sva ona abrazivna sredstva koja se tako izdasno reklamiraju na televiziji. Ni plamen. Ni zilet.
Sisla je u podrum. Kao i svi drugi podrumi, i ovaj je bio mracan i prasnjav. Gomile kutija, starh stvari, polomljenih delova namestaja i praznih flasa bilo je smesteno unutra. I kutija sa alatom. Bila je teska. Vukla je uz stepenice. I dalje je vukuci, donela je do kade. Hrapavi zvuk metala je odzvanjao dok su se metalne ivice kutije, jedva primetno, urezivale u u krem bele plocice. Sjajne aluminijumske bravice odudarale su od mat crne boje kutije. Tetive na ruci su se zategle. Njen prst se polako ispravio i nacinio dva brza i precizna pokreta. Klik. Klik. Kutija je bila otvorena. Zavukla je obe ruke unutra. Kao i u samom podrumu, i ovde je vladao nered. Ipak, iz nepregledne gomile alata izvukla je dve stvari. Dleto i cekic. Tetive su se ponovo zategle.

Culi su se reski zvukovi struganja. Nestajao je deo po deo sa povrsine. Nije to bio lak posao. Zahtevao je veliku snagu. I umnu i telesnu. Tetive su se naizmenicno zatezale, kao konopci na padobranu. Prsti su se obavijali oko drvene drske i cvrsto je stezali. Ostali su bez krvi. Zbog siline pritiska. Pobeleli su. Kao ploca. Gruba drska je svakim pokretom sake sve vise i vise gulila kozu. Sa belih prstiju odvajali su se tanki slojevi vec odumrle koze. I padali. Znoj je nagrizao ranu. Imao je miris slican mirisu kiselog drveca koje raste na nasim grobljima. Opet zvuk struganja. Na ploci vise nije bilo zemlje. Grobar se uspravio, zametnuo lopatu na rame i blago klimnuo glavom, u znak nekakvog izvinjenja, zaputivsi se drugim poslom. Suprug je stajao pored. Nije bilo suza, kao sto ni godinama pre nije bilo ni smeha. Pored sveze humke stajao je spomenik decjeg groba. U udubljenjima slova nahvatale su se gljivice. Uzeo je dleto i cekic.
 
i ovo je odlichno!!

evo ischitao sam ti sav forumski opus i teshko mi je da odredim shta mi se najvishe svidja... raspored se menjao sve vreme... pretpostavljam da se 'ironija' najvishe svidja drugima zato shto je laksha, kompletnija i razumljivaja na prvo chitanje... ovo ostalo je malo teze, otvorenije i zahteva vecu ulogu chitacha... a ja volim da se malo pomuchim i da mi se da shto veci prostor interpretacije - tako da mi je mozda 'bez naslova' naj naj...

sve u svemu, chitajnje tvojih prichica bi uporedio sa gledanjem u stereogram - neda se prava i skrivena slika lako otkriti... jedina razlika je shto se u stereogramu moze videti samo jedna prava i skrivena slika - a kod tebe svako vidi svoju...

sramota me da ti trazim josh... bolje ti lepo zahebi ovaj forum i kreni sa nechim duzim - bash me zanima kako bi se snasho...

also, dodji na b92 forum - mislim da tamo ima vishe ljudi da te ocene i prokomentarishu...
 
Vechnost:
i ovo je odlichno!!
sve u svemu, chitajnje tvojih prichica bi uporedio sa gledanjem u stereogram - neda se prava i skrivena slika lako otkriti... jedina razlika je shto se u stereogramu moze videti samo jedna prava i skrivena slika - a kod tebe svako vidi svoju...

Tacno. To si lepo primetio, stavise, to mi je i bila namera. Imam jos jednu ideju, za koju ce trebati malo vise vremena... svidece ti se :)


sramota me da ti trazim josh...

slobodno.. ;)

bolje ti lepo zahebi ovaj forum i kreni sa nechim duzim - bash me zanima kako bi se snasho...

Na sta mislis ?

also, dodji na b92 forum - mislim da tamo ima vishe ljudi da te ocene i prokomentarishu...

Probao sam 92 ali nece da mi postuje poruke ?? Kada kliknem na post message, izbaci da nemam autorizaiciju ili tako nesto.. a uredno sam se prijavio... ??
 
Ipak, tuga je ćutanje, što je paradoksalno jer je ćutanje gotovo pa materija koja se nagomilava, bilo u prošlosti ili u planiranoj budućnosti. Tačno je, tuga može biti i budućnost, neizlečivi virus, ćelijsko jedinjenje od čijeg sastava se utapa čitav mikrokosmos organizma. I jedna je, iako može biti iz mnogo naizgled različitih povoda, uvek na kraju bude jedna, nagonski usađena: jer ne postoji bez tela! A nije telesna. Ugasiti telo znači ugasiti svest o tuzi, ali tuga postoji jer postoji telo koje će se ugasiti. Da li je tuga naše unapred ugašeno telo? Ili je tuga svest tela nezavisna od racia?



Trenutak kada čoveka obuzme prisustvo tuge. Nosi je tako u sebi ceo dan, a ne zna da li nosi mali strah od toga da je definiše, ili jednostavno puki egzistencijalni nemir; a s vremena na vreme svaki unutrašnji kompas prestane da pokazuje gde je sever i gde su jedinstvene koordinate kojima opasava sve svoje male, pređene putanje i one druge, uglavnom izmišljene. U stvari, samo je po ko zna koji put prepozna, jer je uvek tu.

Ne sećam se lepšeg i materijalnijeg opisa tuge do onog u priči A. P. Čehova s istoimenim naslovom. Mučeni kočijaš svoju tugu nema kome da iskaže, a priča o spoljašnjim okolnostima koje prouzrokuju to pasivno osećanje, u stvari je nebitna. Jedino što nije besmisleno, to je priča o nebitnim detaljima i nepoznatim ljudima. U tim kategorijama, tuga možda može da se razlije u bezlično more i u konačnu ravnodušnost, ali ne i smiraj. Taj sin, čovečji sin, Jonin sin je umro, i duga je i hladna ruska zima, baš kao što je zamišljamo u romantičnom govoru profesora književnosti ili u sladunjavom filmu; duga je i noć u kojoj nema mesta za priču ili kočijaševu utehu – osim u prisustvu životinje, te uvek iste utehe usamljenih. Zato što je tuga nemušta, ona nije primerena ljudskom jeziku, ne izađe kad je ispričaš, kao što je i u jednom, naravno sasvim nebitnom trenutku, izbaci sasvim banalna prilika. Žagor iznenadnih gostiju, boravak u gradskom prevozu ili zarazan smeh. Grupica veselih i podgrejanih alkoholom, tako da razbije i prazninu ulice…

Ona je i dalje tu, ali se rasprši u periodične zaborave. Nije primereno pisati o tuzi, nema tu šta da se kaže, ili ima tek nešto malo, kao da se jedna praznina zamenjuje drugom. Tuga je kao i odsustvo; odsustvo čoveka čije ime je samo senka i sećanje. Tuga ipak nije strah, jer tuga dolazi kao post festum svakog mogućeg doživljaja ili, opet, odsustva događaja. Strah su događaji u svetu tuge, koja je nalik duhu u odsutnosti. Jedan jedini put videla sam je materijalizovanu u priči koja se i nije mogla drugačije zvati nego ,,Tuga“. Tu je nalik talasu što nit izvire nit uvire, a stalno se, iznova, preliva po pomalo usnulom pejzažu u koji smo čitalački zagledani; i utešno nas odvaja od naše sopstvene tuge. Taj sin Jonin, mogao bi vrlo lako da bude i naš sin, sin božji, prisutan a odsutan, mrtav, a toliko živ u svome ocu i u našem memento mori, kao što bi poručivali mudri, intuitivni antički filozofi. Sećajući se smrti, život nam izgleda udaljeno nalik nedotaknutim sazvežđima, odatle smo bezbedni od svake tuge.

Ipak, tuga je ćutanje, što je paradoksalno jer je ćutanje gotovo pa materija koja se nagomilava, bilo u prošlosti ili u planiranoj budućnosti. Tačno je, tuga može biti i budućnost, neizlečivi virus, ćelijsko jedinjenje od čijeg sastava se utapa čitav mikrokosmos organizma. I jedna je, iako može biti iz mnogo naizgled različitih povoda, uvek na kraju bude jedna, nagonski usađena: jer ne postoji bez tela! A nije telesna. Ugasiti telo znači ugasiti svest o tuzi, ali tuga postoji jer postoji telo koje će se ugasiti. Da li je tuga naše unapred ugašeno telo? Ili je tuga svest tela nezavisna od racia?

Naš čovek, Jona, ne mora da dođe sa stranica knjige da bi smo mu dodelili ulogu bakljonoše tuge. Izađimo na ulicu, koliko tuga u ovom trenutku šeta našim gradovima. Šta bi se moglo reći svim tim slučajno dotaknutim ljudima. Vaša tuga je u redu? Ona postoji, ne brinite se?! Ima je svuda! Misao o tome hladi mi dlanove i stvara osećaj kao da se iznenada hvataju sitne iglice leda u ušima, hlade bubne opne; i blede očne duplje nalik zimskom pejzažu. Odsustvo. I odsustvo zvuka.

I već taj tužno svesni ili tužno nesvesni čovek prolazi pored napuštenog psa i nalazi saučesnika u nedefinisanom a uvek prisutnom osećanju, ili besno maše rukama i tera ga dok psuje i kune, kao da tera neprijatnog duha; pretrčava mrav i čovek ga nesvesno zgazi, zamakne mačka pod prve automobilske gume… Slepi smo za drugoga; a nemušta tuga je tu i dalje. Rasuće se jedino kada nam se i koža raspe kao snežna perut.

Jonin sin nije više tužan. Njegovo srce ugrejano je metafizikom o kojoj više ništa ne zna, dok mu srce raspaljuje već nova klica života s kojom zajedno ponovo raste neka sasvim druga tuga.

A može li tuga da bude lepa? – kao mrtva nevesta romantičarskih pesnika.
 
Ne poistovjećuj se sa tugom. Budi svjedok i doživi trenutak tuge, jer tuga ima vlastitu ljepotu.

Ti to nijesi nikada promatrao. Uvijek si se sasvim poistovjećivao, tako da nijesi ni mogao dospjeti do trenutka kada tuga pokaže vlastitu ljepotu. Ukoliko budeš promatrao, bićeš iznenađen kakav si doživljaj propustio. Pogledaj- kako nikad nijesi tako duboko srećan kao kad si tužan. Tuga ima svoju dubinu, a sreća je površna. Samo posmatraj srećne ljude. Takozvani srećni ljudi, zabavljači i zabavljačice po klubovima, po hotelina - gdje ih možeš naći, pa i pozorištima - uvijek su nasmijani i žvaću s veseljem. Ti ćeš ih uvijek zateći prizemljene i površne. U njima nema nikakve dubine. Sreća je nalik talasima sa površine - ti živiš površan život. Tuga ima dubinu u sebi. Kada si tužan, tada nijesi nalik talasima sa površine; to je nalik pravoj dubini Pacifika - milje i milje su do toga.

Okreni se dubini i promatraj. Sreća je bučna, tuga ima tišinu u sebi. Sreća je, možda, nalik danu, tuga liči na noć. Sreća je, možda, kao svjetlost, tuga je kao mrak. Svjetlost dođe i ode, a tuga ostaje - ona je vječna. Svetlost se dogodi ponekad, a mrak je uvijek tu.

Ako bi se suočio sa tugom, sve ove stvari bi doživio. Iznenada bi postao svjestan da je tuga tu kao cilj - ti promatraš i svjedočiš - i iznenada postaješ srećan. Tako divna tuga, cvijet tame, cvijet beskrajne dubine. Kao neki ambis bez dna, tako tih, tako muzikalan - nema nikakve buke, ništa što remeti. Svako može padati i padati u taj beskraj i izaći iz njega sasvim osvježen. To je počinak.

Sve zavisi od stava. Kada si tužan, ti misliš da ti se dogodilo nešto ružno. Postoji interpetacija da se tada nešto loše dogodilo i tada pokušavaš da pobjegneš od toga; ti nikada ne meditiraš na tome. Tada obično odlaziš na neki prijem, u klub, ili, pak, uključiš televizor ili radio, ili uzmeš da čitaš novine - bilo što, samo da zaboraviš na to. To je veoma loš stav koji si usvojio - da je tuga nešto loše. Ništa nije loše u tome. To je samo druga strana života.

Sreća je jedna strana, tuga je druga. Blaženstvo je jedna strana, jad je druga strana. Život se sastoji od oboje. Život sačinjen samo od blaženstva ima širinu, ali nema dubinu. Život od tuge ima samo dubinu, ali nema širinu. A život sa oboje je multi-dimenzionalan, on se kreće u svim pravcima. Pogledaj statuu Bude ili pogledaj ponekad u moje oči i vidjećeš oboje: blaženstvo, mir i tugu, takođe. Ti ćeš naći u njima blaženstvo koje ima i tugu, jer im tuga daje dubinu. Pogledaj Budine statue: posjeduju i blaženstvo, ali je i tuga u njima. Pravo značenje riječi tuga daje ti pogrešno objašnjenje - da nešto nije u redu. To je samo tvoja interpretacija.

Po meni, život u svojoj potpunosti je dobar. I kada shvatiš život u njegovoj potpunosti, tek tada možeš slaviti život, u protivnom - ne. Slavlje nije uslovljeno određenim stvarima: kada sam srećan, onda ću da slavim, ili, ako sam nesrećan, ja neću slaviti. Slavlje je bezuslovno - ja slavim život. Život donese tugu - u redu, ja ću to slaviti. Donese život sreću - dobro, ja ću slaviti. Slavlje je moj stav, neuslovljen onim što život donese.

No, problem nastaje kada ja upotrijebim riječi koje stvore predstavu u tvom umu. Kada ja kažem: slavite, ti izmisliš da treba da budeš veseo, sretan. Jer, kako možeš da slaviš ako si tužan? Ja ne kažem da treba da budete sretni da biste slavili. Slavlje je zahvalnost, ispunjenost žalošću. Rekao sam ti, a ponoviću opet...



Sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen, umoran od putovanja. Stigao je u jedno selo noću i nijesu ga prihvatili. Selo je pripadalo ortodoksnom narodu , a kada su ortodoksni muhamedanci tu, veoma je teško da ih nagovoriš. Oni, čak, nijesu htjeli da mu pruže utočište u gradu.

Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i nedovoljno obučen. Sjedio je ispred grada pod drvetom. I njegovi učenici su sjedeli tu sa njim, veoma tužni, depresivni, čak ljutiti.

Tada se on poče moliti i govoriti Bogu:" Ti si divan. Daješ mi uvijek ono što mi treba." To je bilo previše.

Jedan učenik reče: "Čekaj, ti ideš malo predaleko, pogotovo noćas. Te riječi su lažne. Mi smo gladni, umorni, goli, a hladna noć se spušta. Ima divljih zvijeri svuda okolo, a mi smo istjerani iz grada, bez zaklona smo. Zašto zahvaljuješ Bogu? Što ti misliš kad kažeš: uvijek mi daješ ono što mi je potrebno."

Mistik tada reče: "Da, i ja ću to ponoviti. Bog mi daje sve što mi treba. Noćas treba da budem u bijedi, treba da budem odbačen, treba da budem gladan, da budem u opasnosti. Inače, zašto bi mi on to dao? To je sigurno potreba. To mora da je potreba i ja treba da sam zahvalan. On tako divno gleda na moje potrebe. Divan je."



Ovo je stav koji je nezavistan od situacije. Situacija nije bitna za njega.

Slavi, bilo šta da je uzrok. Ako si tužan, tada slavi jer si tužan. Samo pruži priliku tome i bičeš iznenađen - to će se dogoditi. Ti si tužan? Počni da plešeš , jer tuga je tako divna, kao tiho cvjetanje bića. Pleši, uživaj i iznenada ćeš osjetiti da je tuga nestala, stvorila se razdaljina, Malo po malo, ti ćeš zaboraviti tugu i moći ćeš slaviti. Tako ćeš preobraziti tu energiju.

Ovo je primjer alhemije: transformisati običan metal u zlato. Tuga, ljutina, ljubomora - običan metal može biti preobražen u zlato, jer je sačinjen od istih elemenata kao zlato. Ne postoji razlika između željeza i zlata jer oboje imaju iste sastojke, iste elektrone. Da li si ikada razmišljao o tome da su komad uglja i najveći dijamant na svijetu sasvim isti? Oni se uopšte ne razlikuju. Zapravo, ugalj presovan zemljom milionima godina, postaje dijamant. Samo je razlika u tom procesu, ali njih dvoje su isti karbon, oba su sastavljena od istih elemenata.

Obično se može promijeniti u više. Ništa nema rđavog u običnom. Samo je u pitanju preuređenje, potrebno je ponovno slaganje. To je sve što se podrazumijeva pod alhemijom. Kada si tužan, ti slavi, pa ćeš dati novu kompoziciju tugi. Ti ćeš tako tuzi nešto dodati što će je transformisati. Daćeš joj slavlje. Ljutit si? Tada započni divan ples. U početku biće još ljutnje. Ti ćeš početi plesati i ples će biti ljutit, agresivan, nasilnički. Malo po malo, to će postajati mekše i mekše, i , iznenada, ti ćeš zaboraviti na ljutnju. Energija će se promjeniti u ples.

No, kada si ljutit, ti ne možeš misliti o plesu. Kada si tužan, ne možeš misliti o plesu. Zašto ne načiniš svoju tugu pjesmom? Pjevaj, sviraj na svojoj flauti. U početku, note će biti sjetne, ali nema ničeg lošeg u sjetnom. Da li si nekada, poslije podne, kada je vrućina, kada sve gori od vrućine, kad je sve u vatri, odjednom čuo sa vrha mangoa kako kukavica počinje pjesmu? U početku tonovi su tužni; ona doziva svog ljubavnika, svog voljenog, u vrelo podne. Sve gori okolo i ona čezne za ljubavlju. Veoma sjetne note, ali predivne. Malo po malo, sjetne note se mijenjaju u vesele. Njen ljubavnik joj počinje odgovarati sa drugog drveta. Tada više nije vrelo podne, sve se osvježi u srcu. Sada su note drugačije. Kada ljubavnik odgovori, sve se promijeni. To je alhemijska promjena.

Ti si tužan? Tada počni pjevati, moliti, plesati. Bilo što da možeš da uradiš - uradi, i - malo po malo, običan metal će se promijeniti u zlato. Kada jednom otkriješ ključ, tvoj život više nikad neće biti isti. Ti ćeš moći da otključaš svaka vrata.

A ovo je ključ za sve: slaviti sve!

Čuo sam jednu priču o trojici kineskih mistika. Niko nije znao njihova imena. Bili su poznati samo kao" tri nasmijana sveca, " jer nijesu ništa drugo radili već su se samo smijali. Išli su iz grada u grad i samo se smijali...Stali bi negdje na trgu i smijali se iz sveg srca... sav narod sa trga bi se okupio oko njih. Svi bi došli; prodavnice bi se zatvorile, a kupci bi zaboravili zašto su tu . Ova tri čovjeka su bila stvarno divna - smijali bi se a trbusi bi im se talasali.

Tada bi to postajala neka vrste infekcije tako da su se i drugi počinjali smijati. Smijao se sav trg. Oni bi tako promijenili atmosferu na trgu. I ako bi im neko rekao:" Kažite nam nešto!", oni bi samo odmahnuli rukom: "Mi nemamo šta da kažemo. Mi se samo smijemo i tako vam mijenjamo kvalitet života". A samo nekoliko trenutaka ranije to je bilo prilično ružno mesto u kojem je svijet samo mislio o novcu - jurili su svuda za novcem, pohlepni; novac je bio jedino važan, miljama naokolo. Iznenada, tri luckasta čovjeka su došla i počela da se smiju, mijenjajući kvalitet življenja čitavog grada.

Sada više niko nije bio mušterija. Svi su zaboravili da su tu došli da kupuju robu. Niko više nije mario za pohlepu. Oni su se samo smijali, plesali oko te trojice luđaka. Za tren se ukazao novi svijet.

Oni su putovali Kinom iz mjesta u mjesto, iz sela u selo, samo pomažući ljudima da se smiju. Tužni ljudi, pohlepni ljudi, ljuti, ljubomorni ljudi - svi su se počeli smijati sa njima. Mnogi su našli ključ - tako se može preporoditi.

No, u jednom selu se dogodilo da je jedan od njih umro. Seljani su se okupili i rekli: "Sada će biti nevolje. Sada ćemo da vidimo kako će se smijati. Njihov prijatelj je umro, sada će morati naricati”. Ali kada su došla, ona dvojica su plesala, smijala se i slavila smrt. Tada su seljani rekli: "Ovo je stvarno previše. Neučtivo je. Kad čovjek umre, neumjesno je smijati se i plesati".

Na to su dvojica odgovorila: "Vi ne znate što se dogodilo. Sva trojica smo razmišljali o tome ko će prvi od nas umrijeti. Ovaj čovjek je pobijedio; mi smo izgubili. Čitav život smo se smijali sa njim. Sada mu šaljemo poslednji pozdrav - a može li to biti nešto drugo? Mi treba da se veselimo, da se smijemo, da slavimo. Ovo je jedini mogući oproštaj od čovjeka koji se cijelog života smijao. Ako se mi ne bismo smijali, smijao bi se on nama i rekao:" Vi, budale, opet ste upali u zamku." Mi i ne vidimo da je on mrtav. Kako može smijeh zamrijeti, kako život može umrijeti?"

Smijeh je vječan, život je vječan, slavlje se nastavlja. Glumac se mijenja, ali drama ostaje. Talasi se mijenjaju, ali okean ostaje. Ti se smiješ, pa prestaneš, a potom se neko drugi smije - smijeh se nastavlja. Egzistencija se nastavlja, to je kontinuitet; nema nijednog trenutka prekida u tome. No, sami seljani to ne shvataju i ne mogu da učestvuju u smijehu danas.

Tada je i tijelo moralo biti spaljeno i seljaci su rekli: "Mi ćemo ga okupati u ime rituala. "

Ali su njegova dva prijatelja rekla: "Ne. Naš prijatelj je tražio da se ne sprema nikakav ritual i da se ne kupa njegovo tijelo, i da ostane u istoj odeći u kojoj je bio. Rekao je da ga samo spustimo u vatru ovakvog kakav jeste. Mi moramo da sledimo njegove upute. "

I tada se dogodilo nešto veliko. Kada je tijelo stavljeno u vatru, taj starac je priredio i poslednji trik. Prije smrti, sakrio je ispod haljina neke stvarčice koje izazivaju vatromet. Tako je iznenada stvorio diwali. Tada su se svi počeli smijati. Njegova dva luckasta prijatelja su plesala, a potom je i cijelo selo prihvatilo ples. To nije bila smrt, bio je to novi život.



Nijedna smrt nije smrt, jer svaka smrt otvara nova vrata - novi početak. Nema kraja životu, uvijek je samo novi početak, uskrsnuće.

Ukoliko promijeniš svoju tugu u slavlje, tada ćeš moći da promijeniš i svoju smrt u uskrsnuće. Stoga uči tu umjetnost dok je još vrijeme za to. Ne dozvoli da smrt stigne dok još nijesi naučio tajnu alhemije mijenjanja običnog metala u više. Jer, ako možeš promijeniti tugu, možeš promijeniti i smrt. Ukoliko možeš bezuslovno slaviti, kada stigne smrt, tada ćeš se moći smijati i smrti, moći ćeš slaviti, otići ćeš srećan. A kada budeš mogao otići slaveći, tada te smrt neće moći ubiti. Naprotiv, ti ćeš ubiti smrt. Zato počni sa tim, pokušaj to. Nema šta da se izgubi. Ali ljudi su toliko glupi, pa i kada nema što da se izgubi, oni neće da pokušaju. Što ima da se izgubi?



OSHO

Život, ljubav, smijeh​
 

Back
Top