Ne poistovjećuj se sa tugom. Budi svjedok i doživi trenutak tuge, jer tuga ima vlastitu ljepotu.
Ti to nijesi nikada promatrao. Uvijek si se sasvim poistovjećivao, tako da nijesi ni mogao dospjeti do trenutka kada tuga pokaže vlastitu ljepotu. Ukoliko budeš promatrao, bićeš iznenađen kakav si doživljaj propustio. Pogledaj- kako nikad nijesi tako duboko srećan kao kad si tužan. Tuga ima svoju dubinu, a sreća je površna. Samo posmatraj srećne ljude. Takozvani srećni ljudi, zabavljači i zabavljačice po klubovima, po hotelina - gdje ih možeš naći, pa i pozorištima - uvijek su nasmijani i žvaću s veseljem. Ti ćeš ih uvijek zateći prizemljene i površne. U njima nema nikakve dubine. Sreća je nalik talasima sa površine - ti živiš površan život. Tuga ima dubinu u sebi. Kada si tužan, tada nijesi nalik talasima sa površine; to je nalik pravoj dubini Pacifika - milje i milje su do toga.
Okreni se dubini i promatraj. Sreća je bučna, tuga ima tišinu u sebi. Sreća je, možda, nalik danu, tuga liči na noć. Sreća je, možda, kao svjetlost, tuga je kao mrak. Svjetlost dođe i ode, a tuga ostaje - ona je vječna. Svetlost se dogodi ponekad, a mrak je uvijek tu.
Ako bi se suočio sa tugom, sve ove stvari bi doživio. Iznenada bi postao svjestan da je tuga tu kao cilj - ti promatraš i svjedočiš - i iznenada postaješ srećan. Tako divna tuga, cvijet tame, cvijet beskrajne dubine. Kao neki ambis bez dna, tako tih, tako muzikalan - nema nikakve buke, ništa što remeti. Svako može padati i padati u taj beskraj i izaći iz njega sasvim osvježen. To je počinak.
Sve zavisi od stava. Kada si tužan, ti misliš da ti se dogodilo nešto ružno. Postoji interpetacija da se tada nešto loše dogodilo i tada pokušavaš da pobjegneš od toga; ti nikada ne meditiraš na tome. Tada obično odlaziš na neki prijem, u klub, ili, pak, uključiš televizor ili radio, ili uzmeš da čitaš novine - bilo što, samo da zaboraviš na to. To je veoma loš stav koji si usvojio - da je tuga nešto loše. Ništa nije loše u tome. To je samo druga strana života.
Sreća je jedna strana, tuga je druga. Blaženstvo je jedna strana, jad je druga strana. Život se sastoji od oboje. Život sačinjen samo od blaženstva ima širinu, ali nema dubinu. Život od tuge ima samo dubinu, ali nema širinu. A život sa oboje je multi-dimenzionalan, on se kreće u svim pravcima. Pogledaj statuu Bude ili pogledaj ponekad u moje oči i vidjećeš oboje: blaženstvo, mir i tugu, takođe. Ti ćeš naći u njima blaženstvo koje ima i tugu, jer im tuga daje dubinu. Pogledaj Budine statue: posjeduju i blaženstvo, ali je i tuga u njima. Pravo značenje riječi tuga daje ti pogrešno objašnjenje - da nešto nije u redu. To je samo tvoja interpretacija.
Po meni, život u svojoj potpunosti je dobar. I kada shvatiš život u njegovoj potpunosti, tek tada možeš slaviti život, u protivnom - ne. Slavlje nije uslovljeno određenim stvarima: kada sam srećan, onda ću da slavim, ili, ako sam nesrećan, ja neću slaviti. Slavlje je bezuslovno - ja slavim život. Život donese tugu - u redu, ja ću to slaviti. Donese život sreću - dobro, ja ću slaviti. Slavlje je moj stav, neuslovljen onim što život donese.
No, problem nastaje kada ja upotrijebim riječi koje stvore predstavu u tvom umu. Kada ja kažem: slavite, ti izmisliš da treba da budeš veseo, sretan. Jer, kako možeš da slaviš ako si tužan? Ja ne kažem da treba da budete sretni da biste slavili. Slavlje je zahvalnost, ispunjenost žalošću. Rekao sam ti, a ponoviću opet...
Sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen, umoran od putovanja. Stigao je u jedno selo noću i nijesu ga prihvatili. Selo je pripadalo ortodoksnom narodu , a kada su ortodoksni muhamedanci tu, veoma je teško da ih nagovoriš. Oni, čak, nijesu htjeli da mu pruže utočište u gradu.
Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i nedovoljno obučen. Sjedio je ispred grada pod drvetom. I njegovi učenici su sjedeli tu sa njim, veoma tužni, depresivni, čak ljutiti.
Tada se on poče moliti i govoriti Bogu:" Ti si divan. Daješ mi uvijek ono što mi treba." To je bilo previše.
Jedan učenik reče: "Čekaj, ti ideš malo predaleko, pogotovo noćas. Te riječi su lažne. Mi smo gladni, umorni, goli, a hladna noć se spušta. Ima divljih zvijeri svuda okolo, a mi smo istjerani iz grada, bez zaklona smo. Zašto zahvaljuješ Bogu? Što ti misliš kad kažeš: uvijek mi daješ ono što mi je potrebno."
Mistik tada reče: "Da, i ja ću to ponoviti. Bog mi daje sve što mi treba. Noćas treba da budem u bijedi, treba da budem odbačen, treba da budem gladan, da budem u opasnosti. Inače, zašto bi mi on to dao? To je sigurno potreba. To mora da je potreba i ja treba da sam zahvalan. On tako divno gleda na moje potrebe. Divan je."
Ovo je stav koji je nezavistan od situacije. Situacija nije bitna za njega.
Slavi, bilo šta da je uzrok. Ako si tužan, tada slavi jer si tužan. Samo pruži priliku tome i bičeš iznenađen - to će se dogoditi. Ti si tužan? Počni da plešeš , jer tuga je tako divna, kao tiho cvjetanje bića. Pleši, uživaj i iznenada ćeš osjetiti da je tuga nestala, stvorila se razdaljina, Malo po malo, ti ćeš zaboraviti tugu i moći ćeš slaviti. Tako ćeš preobraziti tu energiju.
Ovo je primjer alhemije: transformisati običan metal u zlato. Tuga, ljutina, ljubomora - običan metal može biti preobražen u zlato, jer je sačinjen od istih elemenata kao zlato. Ne postoji razlika između željeza i zlata jer oboje imaju iste sastojke, iste elektrone. Da li si ikada razmišljao o tome da su komad uglja i najveći dijamant na svijetu sasvim isti? Oni se uopšte ne razlikuju. Zapravo, ugalj presovan zemljom milionima godina, postaje dijamant. Samo je razlika u tom procesu, ali njih dvoje su isti karbon, oba su sastavljena od istih elemenata.
Obično se može promijeniti u više. Ništa nema rđavog u običnom. Samo je u pitanju preuređenje, potrebno je ponovno slaganje. To je sve što se podrazumijeva pod alhemijom. Kada si tužan, ti slavi, pa ćeš dati novu kompoziciju tugi. Ti ćeš tako tuzi nešto dodati što će je transformisati. Daćeš joj slavlje. Ljutit si? Tada započni divan ples. U početku biće još ljutnje. Ti ćeš početi plesati i ples će biti ljutit, agresivan, nasilnički. Malo po malo, to će postajati mekše i mekše, i , iznenada, ti ćeš zaboraviti na ljutnju. Energija će se promjeniti u ples.
No, kada si ljutit, ti ne možeš misliti o plesu. Kada si tužan, ne možeš misliti o plesu. Zašto ne načiniš svoju tugu pjesmom? Pjevaj, sviraj na svojoj flauti. U početku, note će biti sjetne, ali nema ničeg lošeg u sjetnom. Da li si nekada, poslije podne, kada je vrućina, kada sve gori od vrućine, kad je sve u vatri, odjednom čuo sa vrha mangoa kako kukavica počinje pjesmu? U početku tonovi su tužni; ona doziva svog ljubavnika, svog voljenog, u vrelo podne. Sve gori okolo i ona čezne za ljubavlju. Veoma sjetne note, ali predivne. Malo po malo, sjetne note se mijenjaju u vesele. Njen ljubavnik joj počinje odgovarati sa drugog drveta. Tada više nije vrelo podne, sve se osvježi u srcu. Sada su note drugačije. Kada ljubavnik odgovori, sve se promijeni. To je alhemijska promjena.
Ti si tužan? Tada počni pjevati, moliti, plesati. Bilo što da možeš da uradiš - uradi, i - malo po malo, običan metal će se promijeniti u zlato. Kada jednom otkriješ ključ, tvoj život više nikad neće biti isti. Ti ćeš moći da otključaš svaka vrata.
A ovo je ključ za sve: slaviti sve!
Čuo sam jednu priču o trojici kineskih mistika. Niko nije znao njihova imena. Bili su poznati samo kao" tri nasmijana sveca, " jer nijesu ništa drugo radili već su se samo smijali. Išli su iz grada u grad i samo se smijali...Stali bi negdje na trgu i smijali se iz sveg srca... sav narod sa trga bi se okupio oko njih. Svi bi došli; prodavnice bi se zatvorile, a kupci bi zaboravili zašto su tu . Ova tri čovjeka su bila stvarno divna - smijali bi se a trbusi bi im se talasali.
Tada bi to postajala neka vrste infekcije tako da su se i drugi počinjali smijati. Smijao se sav trg. Oni bi tako promijenili atmosferu na trgu. I ako bi im neko rekao:" Kažite nam nešto!", oni bi samo odmahnuli rukom: "Mi nemamo šta da kažemo. Mi se samo smijemo i tako vam mijenjamo kvalitet života". A samo nekoliko trenutaka ranije to je bilo prilično ružno mesto u kojem je svijet samo mislio o novcu - jurili su svuda za novcem, pohlepni; novac je bio jedino važan, miljama naokolo. Iznenada, tri luckasta čovjeka su došla i počela da se smiju, mijenjajući kvalitet življenja čitavog grada.
Sada više niko nije bio mušterija. Svi su zaboravili da su tu došli da kupuju robu. Niko više nije mario za pohlepu. Oni su se samo smijali, plesali oko te trojice luđaka. Za tren se ukazao novi svijet.
Oni su putovali Kinom iz mjesta u mjesto, iz sela u selo, samo pomažući ljudima da se smiju. Tužni ljudi, pohlepni ljudi, ljuti, ljubomorni ljudi - svi su se počeli smijati sa njima. Mnogi su našli ključ - tako se može preporoditi.
No, u jednom selu se dogodilo da je jedan od njih umro. Seljani su se okupili i rekli: "Sada će biti nevolje. Sada ćemo da vidimo kako će se smijati. Njihov prijatelj je umro, sada će morati naricati”. Ali kada su došla, ona dvojica su plesala, smijala se i slavila smrt. Tada su seljani rekli: "Ovo je stvarno previše. Neučtivo je. Kad čovjek umre, neumjesno je smijati se i plesati".
Na to su dvojica odgovorila: "Vi ne znate što se dogodilo. Sva trojica smo razmišljali o tome ko će prvi od nas umrijeti. Ovaj čovjek je pobijedio; mi smo izgubili. Čitav život smo se smijali sa njim. Sada mu šaljemo poslednji pozdrav - a može li to biti nešto drugo? Mi treba da se veselimo, da se smijemo, da slavimo. Ovo je jedini mogući oproštaj od čovjeka koji se cijelog života smijao. Ako se mi ne bismo smijali, smijao bi se on nama i rekao:" Vi, budale, opet ste upali u zamku." Mi i ne vidimo da je on mrtav. Kako može smijeh zamrijeti, kako život može umrijeti?"
Smijeh je vječan, život je vječan, slavlje se nastavlja. Glumac se mijenja, ali drama ostaje. Talasi se mijenjaju, ali okean ostaje. Ti se smiješ, pa prestaneš, a potom se neko drugi smije - smijeh se nastavlja. Egzistencija se nastavlja, to je kontinuitet; nema nijednog trenutka prekida u tome. No, sami seljani to ne shvataju i ne mogu da učestvuju u smijehu danas.
Tada je i tijelo moralo biti spaljeno i seljaci su rekli: "Mi ćemo ga okupati u ime rituala. "
Ali su njegova dva prijatelja rekla: "Ne. Naš prijatelj je tražio da se ne sprema nikakav ritual i da se ne kupa njegovo tijelo, i da ostane u istoj odeći u kojoj je bio. Rekao je da ga samo spustimo u vatru ovakvog kakav jeste. Mi moramo da sledimo njegove upute. "
I tada se dogodilo nešto veliko. Kada je tijelo stavljeno u vatru, taj starac je priredio i poslednji trik. Prije smrti, sakrio je ispod haljina neke stvarčice koje izazivaju vatromet. Tako je iznenada stvorio
diwali. Tada su se svi počeli smijati. Njegova dva luckasta prijatelja su plesala, a potom je i cijelo selo prihvatilo ples. To nije bila smrt, bio je to novi život.
Nijedna smrt nije smrt, jer svaka smrt otvara nova vrata - novi početak. Nema kraja životu, uvijek je samo novi početak, uskrsnuće.
Ukoliko promijeniš svoju tugu u slavlje, tada ćeš moći da promijeniš i svoju smrt u uskrsnuće. Stoga uči tu umjetnost dok je još vrijeme za to. Ne dozvoli da smrt stigne dok još nijesi naučio tajnu alhemije mijenjanja običnog metala u više. Jer, ako možeš promijeniti tugu, možeš promijeniti i smrt. Ukoliko možeš bezuslovno slaviti, kada stigne smrt, tada ćeš se moći smijati i smrti, moći ćeš slaviti, otići ćeš srećan. A kada budeš mogao otići slaveći, tada te smrt neće moći ubiti. Naprotiv, ti ćeš ubiti smrt. Zato počni sa tim, pokušaj to. Nema šta da se izgubi. Ali ljudi su toliko glupi, pa i kada nema što da se izgubi, oni neće da pokušaju. Što ima da se izgubi?
OSHO
Život, ljubav, smijeh
