Avion polako rula po pisti aerodrom a Kastrup. Preko puta grupa Laponaca pilji u mene i kliberi se da pogledom odaberem koji ima najlepšu kapu.
Najlepšu kapu ima stjuardesa izdajem se pogledom. Avion ubrzava i sa razglasa ljupki glas obaveštava da napuštamo trulu Dansku. Kroz prozor vidim kako avion prestiže jato gusaka. Ćao , žurimo za Rim viču u glas. Odjednom užasni potresi stvari lete po avionu, ogromne sile pritiskaju čas levo čas desno. Pitam stjuardesu šta se dešava, nasmejano odgovori: "Kapetan prati krive Drine". Stiže ručak, naplaćuju ga bezobrazno skupo. Prokomentarišem da nije uredu naplaćivati ručak u avionu, na šta mi stjuardesa drsko odgovori:" U Solunu groš somun. Solun se lepo video kao na dlanu .Malo kasnije ustajem da prošetam avionom , odjednom se otvore vrata, stjuardesa mi tutnu neki ranac i gurnu me napolje. Čuo sam kako je uzviknula:"Ovde iskoči". Trenuci slobodnog pada. Očajnički provlačim ruke kroz kaiševe, zatežem gurtne, povlačim kanap. Smirujući zvuk otvaranja padobrana. Gledam kapljičaste obrise ostrva dole. Prepoznajem Rodos. Upravljam padobranom i dok tražim pogodno mesto sebi ponavljam "Ovde Rodos Ovde Doskoči"!