Trijumf smrti Pitera Brojgela

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
388.617
Trijumf smrti je slavna slika flamanskog slikara Pitera Brojgela Starijeg ,naslikana oko 1562. godine.
Slika je bila u španskoj kraljevskoj kolekciji od 1746. do 1759. godine kada je preuzela kraljica Izabela Farnese
za svoju palatu La Granja. Od 1827. godine slika se nalazi u muzeju Prado u Madridu.

Piter Brojgel Stariji pre gotovo pola milenijuma bio inspirisan da naslika “Trijumf smrti”
u času kada je Crna smrt – kuga desetkovala ondašnju renesansnu Evropu

Na ovom mračnom i nekrofilnom ulju na dasci, prikazan je opustošeni i sprženi pejzaž, sa drvećem bez lišća i jezerom u kojem trunu ribe.
Kuće su spaljene do temelja, a brodovi tonu u brodolomu.Tu su i vešala i sprave za mučenje koje rastežu ljude, mršavi konj kako vuče kola sa hrpom ljudskih lobanja, pa i gladni ker koji glođe lice novorođene bebe. Ljudi se gomilaju u rake, dok sveprisutni skeleti grle mrtve devojke i pabirče bogatstvo mrtvog kralja, svirajući violine.

Ovo Brojgelovo delo je po sebi zanimljivo zbog činjenice što na jedinstven način demonstrira da bolest i smrt ne haju za klasu, pol, uzrast, znanje.Brojgel je celu sliku naslikao u crvenkasto-smeđim tonovima, dajući joj pakleni prizor.

Slika verno prikazuje odeću, muziku, vrste zabave, sprave za mučenje i način sahrane iz 16. veka. Ona govori mnogo i o vremenu u kojemu je slikar živio, kada u borbi za burgundijsku baštinu između Francuske i Habsburgovaca teško stradava Flandrija.

Brojgel je, radeći na ovom svom remek delu, kombinovao elemente dve vrlo različite vizuelne tradicije: najpre, motive i simbole tzv. Plesa smrti, sa njegovog rodnog Severa, a onda italijansku koncepciju tzv. Trijumfa smrti, motiva kojeg je sam mogao da vidi na brojnim freskama
...... u Palati Sklafani u Palermu ili u Kampozante Monumentale u Pizi.

Ta jedinstvena sinteza umetničkih tradicija evropskog Severa i Juga, međusobno različitih na toliko mnogo načina, a ovde neraskidivo isprepletanih i ujedinjenih na zajedničkoj apokaliptičnoj viziji jednog sveta koji se suočava sa svojim Sudnjim danom, predstavlja najbolju vizuelizaciju Crne smrti u evropskom slikarstvu ranog baroka.
(artis centar)
 
The-Triumph-of-Death-1024x730-e1584356177278.jpg
 
Ево да се надовежем са овом сликом од другог аутора, која је у сличном тону. Ако модератор мисли да нарушава тему, нека одвоји.

"D’Humana Fragilita (Human Frailty) Салватор Роса, насликана уљем 1656. године, импозантних 196 cm висине и 130 cm ширине. Слика показује мучан поглед на људско стање и крхку границу између живота и смрти. Тренутно се комад налази у музеју Fitzwilliam , Cambridge, UK. Овај комад је насликан када је куга харала читавом Италијом и игра значајну улогу у самој слици. Приказана сцена приказује анђела смрти у посети малом детету. Смрт води дететову руку док потписује свитак, вероватно уговор, док мајка несвесно привија дете на колено."

26246282543_3e634d6b52_c.jpg
 
Svaki je slikar bio utoliko veći time što bi na nekoj svojoj slici naslikao što bizarniji autoportret. Kad god pomislim na to, ne mogu a da se ne setim Mikelanđelovog zidnog slikarstva u Sikstinskoj kapeli i njegovog morbidnog autoportreta na odranoj koži svetog Vartolomeja. Ili još morbidnije, slikarstvo Pitera Brojgela, zbog koga sam i počeo da slikam. Oduševljavale su me njegove mizantropske scene na većini njegovih slika. Posebnu pažnju poklanjao sam slici “Trijumf smrti”, kojoj sam se uvek vraćao iznova i iznova. Posmatrao sam njene detalje pokušavajući da razumem Brojgelovu poruku. Taj genije, inače moj slikarski uzor, znao je još u šesnaestom veku da pakao ne postoji, da su ga izmislili kraljevi i sveštenici, dakle najveći kučkini sinovi, kako bi plašili jadni narod i terali ga da bude pokoran. Ali je naslikao jedini pakao za koga su znali i on i njegovi savremenici - svet u kome živimo. Kakva genijalna slika! Tri uljane boje - crna, crvena i žuta - dominiraju boreći se za prevlast na toj obojenoj dasci. Tračak svetlosti na horizontu ne uspeva da prodre do jednog sumornog sveta u kome horde do zuba naoružanih bespolnih skeletora napadaju, siluju, progone, dave, ubijaju, pogubljuju i spaljuju ljudsku stoku. Oblaci crnog dima rađaju se u vatri što guta ljudske leševe i umiru u nebeskim visinama, dok odvratne crne ptičurine jedu ostatke leševa bačene na bandere; kosti koje se suše po opustelom i sažeženom tlu kao da se pitaju zašto i one ne mogu da uskrsnu i učestvuju u tom groznom pokolju kao njihovi privilegovani rođaci; psi jedu leševe, scena koju je i sâm Brojgel mogao videti, budući da je preživeo progone i vešanja zloglasnog vojvode od Albe, saradnika španskih zavojevača u tadašnjoj Belgiji i Holandiji; mršava raga vuče kola puna lobanja, pored kojih neki skeletor drži peščani časovnik mereći koliko je nekom neimenovanom monarhu još ostalo života, dok neki drugi skeletor otima njegovo zlato koje je on oteo od svojih podanika legalizujući svoju pljačku zakonom, porezima i pričama o njegovom božanskom pravu na vlast; dok na levoj strani slike crkveni hor trubi ispred ruševina crkve blagosloveći svo ovo zlo i veličajući smrt; tu je i neizbežan krst, podvaljen hrišćanima kao simbol stradanja, u stvari drevni egipatski falusni simbol, lobanje koje je neko zgrtao lopatama, sablasni kostur čije iskrivljene ruke zamenjuju kazaljke na zidnom crkvenom časovniku, a na stepenicama pored tog istog hora sedi jedan zamišljeni kostur, neupućeno oko bi reklo neki pokojni filozof koga sav ovaj užas ne zanima ili slepac koji ništa od toga ne vidi - Ali ne! - taj kostur je Piter Brojgel... Kakav genije! Jedina emocija koja me obuzme dok mi se oči dive ovom prizoru jeste ludačka želja da upoznam ovog slikara. Iz nemogućnosti da tu želju ostvarim potekla je moja želja da ga kopiram. I upravo zahvaljujući njemu ja sam postao kao neki slikar.
 

Back
Top