Moje ime je Đurđija.
Poznat
- Poruka
- 7.293
-
- Popularno:
- Sumeri i njihova svest o Kosmosu
- Biljana Stojković tvrdi da su “dabrove...
- Ćacilend se ograđuje betonskim zidovima
- Pančevo: Trener kajakaša otkrio detalje...
- Zasto teme o Bosancima i Hrvatima imaju...
- POLICIJA VUKLA BAKU od 80 godina:...
- Da li je Dodik Vučićev „koristan idiot“?
- Incidenti i u Bačkoj Palanci i Vrbasu:...
- Dajte mu samo još malo vremena i uspeće...
- Atheist Rap prekinuli koncert zbog...
Tragovima Atlantide - tajna koja uzburkava i srce i um
- Začetnik teme Moje ime je Đurđija.
- Datum pokretanja
Moje ime je Đurđija.
Poznat
- Poruka
- 7.293
Tragovima Atlantide - SFINGA 10970 P.N.E.
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Sfinga je pozdravila Planetarni ulazak u eru lava 10970 godine p.n.e. U životu Atlantiđana, sfinga je imala ulogu zvjezdarnice. A ispod kamenog tla, ona je čuvala znanje napredne civilizacije sa Atlantide.
(photo source)
Na visokoj stijeni, na ulazu u egipatsku Tebu, sjedi sfinga. Svakom prolazniku postavlja istu pitalicu. Netočan odgovor vodi nesretnike u smrt. Sfinga, kćer Tajfuna i Ecidne, je demon smrti i destrukcije. Ženska glava, tijelo lava, krila ptice i zmijski rep načinili su od sfinge ženskog monstruma u grčkim mitovima.
Antička Grčka, koja u to vrijeme vlada i Egiptom, dala je i bistrog Edipa koji se zaputio u Tebu. Sfinga mu postavlja rutinsko pitanje: "Koja životinja hoda ujutro na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri?" Edip odgovara: "To je čovjek. U djetinjstvu puže na rukama i koljenima, u mladosti je uspravan, u starosti se pomaze štapom". Prestravljena sfinga vrši samoubojstvo bacajući se u ponor, Edip ulazi u Tebu kao heroj, a građani ga postavljaju za svog kralja.
Grci su, kao i sve drugo, i ovu legendu preuzeli sa bliskoistočnih prostora. Još starija Asirija je na ulazu u svoje hramove držala sfinge koji su imali simboličnu ulogu čuvara ulaza. Nezvane goste bi davili (grčki "sphingo" znaci "zadaviti").
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Sfinga je pozdravila Planetarni ulazak u eru lava 10970 godine p.n.e. U životu Atlantiđana, sfinga je imala ulogu zvjezdarnice. A ispod kamenog tla, ona je čuvala znanje napredne civilizacije sa Atlantide.
(photo source)
Na visokoj stijeni, na ulazu u egipatsku Tebu, sjedi sfinga. Svakom prolazniku postavlja istu pitalicu. Netočan odgovor vodi nesretnike u smrt. Sfinga, kćer Tajfuna i Ecidne, je demon smrti i destrukcije. Ženska glava, tijelo lava, krila ptice i zmijski rep načinili su od sfinge ženskog monstruma u grčkim mitovima.
Antička Grčka, koja u to vrijeme vlada i Egiptom, dala je i bistrog Edipa koji se zaputio u Tebu. Sfinga mu postavlja rutinsko pitanje: "Koja životinja hoda ujutro na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri?" Edip odgovara: "To je čovjek. U djetinjstvu puže na rukama i koljenima, u mladosti je uspravan, u starosti se pomaze štapom". Prestravljena sfinga vrši samoubojstvo bacajući se u ponor, Edip ulazi u Tebu kao heroj, a građani ga postavljaju za svog kralja.
Grci su, kao i sve drugo, i ovu legendu preuzeli sa bliskoistočnih prostora. Još starija Asirija je na ulazu u svoje hramove držala sfinge koji su imali simboličnu ulogu čuvara ulaza. Nezvane goste bi davili (grčki "sphingo" znaci "zadaviti").
Još jedan korak unazad.
Tisuću do dvije tisuće godina prije dolaska Grka, stari Egipćani su sfingom zvali muške kipove koji su predstavljali lava sa ljudskom glavom. Što se ide dalje u prošlost to je prisutnija kreativnost: sfinge simboliziraju boga Sunca, a pored lavljeg tijela, imaju glavu ili ljudi (često kraljeva) ili drugih životinja.
I, jos jedan veeeeliki korak unatrag i... doći ćemo do zapadne obale Nila: "Velika Sfinga".
Dio tvrdoglavih egiptologista i dalje ustrajava u tezi da je sfingu u Gizi napravio faraon Kefren ili Kafra (Khaf-Ra), tokom četvrte dinastije, prije 4.500 godina. I ova "istina" je, kao i sve ostale u vezi starih monumentalnih objekata, samo bajkica koja se servira školskim generacijama. More arheoloških i geoloških dokaza lako ruši ovu tezu o starosti sfinge.
Na samoj sfingi nema nikakvih oznaka ili hijeroglifa koji govore o njenom graditelju. A Kefrenov prethodnik, njegov otac, faraon Keops, je ostavio pisani dokaz ("Inventory Stele", pronađene na Giza platou u XIX stoljeću), u kome on naređuje izgradnju jednog hrama uporedo sa sfingom. Znači, da je sfinga već postojala u njegovo vrijeme! Pa kako je onda moguće da ju je izgradio sin nakon očeve smrti?
Naravno da nije moguće. (Osim egiptolozima.)
Sfinga je najveća skulptura starog svijeta. Isklesana je iz jedne ogromne stijene. Dugačka je 73 metra i visoka 20 metara. Pojedini kameni nivoi od kojih je sfinga građena su različite čvrstoće. To je utjecalo da se erozija vidi više na donjem dijelu ("tijelu") sfinge koji je mekši. Glava je uklesana u tvrdom kamenu i prirodna oštećenja su znatno blaža. Iza jednog uha sfinge ostalo je nesto originalne boje koja govori da je u doba gradnje ova figura bila puna kolorita i ponos graditelja.
Današnja glava je, kao što znamo, ipak oštećena. Nos i brada nedostaju. Dugo se vjerovalo da su Napoleonovi vojnici odgovorni za ovaj barbarizam, dok se nije pronašao crtez sa početka XVIII stoljeća koji pokazuje da je nos nedostajao stotinu godina prije francuske okupacije Egipta.
Slijedeći u povijesnom nizu (prije Francuza) su Turci iz osmanlijskog perioda. Nagađanja su stala na njima: nova verzija kaze da je sfinga nastradala kao žrtva artiljerijskih vježbi Osmanlija.
Između sfinginih šapa nalazi se kamena ploća - "stela", sa uklesanom pričom. Riječ je o dobu vladavine 18. faraonske Dinastije i budućem kralju Tutmosu IV. U njegovo doba sfinga je do vrata bila prekrivena pijeskom. Mladi princ je usnuo u sfinginom hladu. Ona mu se obratila u snu tražeći od njega da je oslobodi od pijeska, a zauzvrat će postati vladarom Egipta. Tako i bi.
Tutmosovo "oslobađanje" sfinge iz pustinjskog pijeska nije bilo ni prvo ni posljednje. Ono zadnje se desilo 1905. i otada je ona postala turističkom atrkacijom. A znatno prije Tutmosa, za vrijeme IV dinastije, na sličan poduhvat su se odlučili Kufu (odnosno Keops) i njegov sin Khafra. Nema potrebe posebno dokazivati da oni nisu graditelji ni sfinge niti piramida kako im se pogrešno pripisuje. Za njih su ove veličanstvene građevine bile stare i misteriozne kao što su i nama.
Geologija i arheologija ipak neke stvari sa sigurnošću mogu tvrditi. Među njima je i činjenica da je Gizin plato, na kom su podignute piramide i sfinga, prekriven pustinjskim pijeskom preko 5.000 godina. Drugim riječima, od pojave prvih egipatskih faraona do danas. Ta činjenica nas vodi do slijedećeg pitanja: ako je sfinga zadnjih pet tisuća godina bila prekrivena pijeskom, kako je moguće da je (osobito) njen donji dio tako erodirao? Kamena skulptura bi trebala biti izložena naletima lošeg vremena tisućama godina da bi kamen stradao u tolikoj mjeri. A pošto je sfinga uglavnom bila zaštićena pijeskom, zdrav razum nam nameće zaključak da se erozija desila znatno prije. U doba kada Egipat nije bio pustinja.
Slijedeća činjenica: ekstremna erozija tijela sfinge nije rezultat naleta vjetra i pijeska, već vode (kako, na primjer, tvrdi i geolog dr Robert Schoch, profesor geologije na Bostonskom Univerzitetu). Pa da je i nekim slučajem vjetar uzrokovao eroziju onda bi logično bilo očekivati sličan efekt i na ostalim egipatskim monumentima. Pošto pijesak nije ostavio skoro nikakvog traga na njima, nema smisla tvrdoglavo tvrditi da je saharska prašina zaslužna jedino za propadanje sfinge. Robert Schoch je u pravu: do jedinstvene, karakteristične erozije sfinge i piramida je došlo od naleta vode.
I tako dolazimo do doba kada je sfinga građena.
Geologija tvrdi da je Egipat bio izložen dugotrajnim vodenim nanosima kada se led otopljavao tokom zadnjeg Ledenog doba (13000 - 10000 godina p.n.e.).
Naravno, mi dodajemo da je jedan specifičan događaj bio presudan: potapanje Atlantide, promjena polova i podizanje nivoa vode za, mjestimično, i do 100 metara. Sve ovo se događalo prije 12500 godina.
Oblik sfinge, dakle tijelo lava, nije slučajno izabran. Iskrivljene kopije i monstrumi zasnovani na originalnoj sfingi iz Gize (kao spomenute grčke ili asirijske sfinge) nemaju dodirnih točaka sa egipatskom skulpturom. Naime, oblik sfinge ima astronomski značaj.
Poznato je da svakih dvije tisuća godina (ili preciznije 2160 godina), Sunce ima različite zvjezdane konstelacije u svojoj pozadini. Ukupno ih je 12 i široj javnosti su poznati kao astrološki periodi. Proteklih dvije tisuća godina provodili smo u znaku zvjezdane konstelacije "ribe", simbola kršćanske ere. Prije nje dominirala je era "ovna", a još prije, "bika". Doba "ovna" je u Egiptu prolazilo u bogatoj ikonografiji i simbolizmu posvećenom ovom znaku i životinji. "Bik" je, opet, imao svojih "pet minuta" dvije tisuće godina ranije. Kult bika je bio razvijan na Kreti i drugdje.
Zvjezđe "Lava" nas vodi u period koji je trajao od 10970 godine p.n.e do 8810 p.n.e. A tada, prije 13000 godina, Planetom je dominirala civilizacija Atlantide. Očiju uprtih u nebo, Atlantiđani su pažljivo promatrali sve promjene koje su se dešavale. I zvjezdane i planetarne utjecaje koji su imali efekat na njihov život. živjeti u doba "Lava" bila je dovoljno važna činjenica da podignu veličanstveni kompleks na Gizi, jednoj od tadašnjih njihovih šumovitih kolonija. Sfinga je bila čuvar znanja pohranjenog ispod kamenog tla.
Sofisticirani kompjuterski program "Skyglobe 3.6" je u stanju da generira precizne slike zvjezdanog neba u bilo kom povijenom momentu. Graham Hancock je u svojoj knjizi "Heaven's Mirror" objasnio da je "kompjuterska simulacija dokazala da je prije 12500 godina zvjezdana konstelacija "Lava" udomila Sunce prilikom prvog dana proljeća... Točno jedan sat prije Suncevog izlaska na istoku i početka nove epohe, konstelacija "Lava" je zašla na noćnom mjestu gdje će Sunce izaći... Lavlje tijelo sfinge, sa svojom pozicijom okrenutom k istoku, pozdravilo je zalazak svog nebeskog partnera." Sve ovo se zbivalo u doba kada, prema zvaničnim tumačenjima, na Planeti nije bilo razvijene civilizacije, a ljudi su, navodno, hodali u čoporima i živjeli u pećinama.
Englez Moses Cotsworth je posjetio Egipat 1900. godine i vršio osobne proračune. Sfinga je imala ulogu zvjezdarnice. Stojeći na ravnoj platformi "svećenici su promatrali izlazeće Sunce u direktnoj liniji horizonta sa sfinginom krunom." Na vratu sfinge Cotsworth je pronašao nekoliko starih linija koje su označavale izlazak Sunca u danima solsticija i ekvinocija. Bilo je potrebno koristiti rad stotina radnika tokom perioda od nekoliko godina da bi se očistio pijesak ispred osnove sfinge. Tu je nekada stajao šesterouglati obelisk (više ga nema). Cotsworth je vjerovao da je on korišten za promatranje dnevnog Sunca. Međutim, svaki put kada bi se pijesak očistio ispred sfinge, vjetar bi ga nanosio i zakopavao sfingu dublje. To je natjeralo Cotsworth-a da zaključi da je sfinga originalno izgrađena u doba kada Sahara nije bila pustinja.
Sličice se logično slažu u mozaik. Sfinga je dostojanstveno pozdravila Planetarni ulazak u eru Lava godine 10970 B.C.
Sve ono što nam se servira o starom Egiptu nije ništa drugo do obična laž i manipulacija.
Kažu da su piramide grobnice faraona. Glupost. Ni u jednoj piramidi nije pronađena grobnica niti mumija. Niti u jednoj piramidi!
Kažu da su Egipćani uz pomoć robova (Nubijaca, Libijaca, židova itd.) izgradili piramide, sa primitivnim alatima i bez kotača, podižući na visinu od nekoliko desetaka metara kamene blokove teške desetke tona. Naravno, piramide nije moguće izgraditi ni današnjom tehnologijom, a kamoli mekanim bakrenim alatima i sirovom snagom mišića.
Kažu da je sfinga monstrum, a ona je oličenje znanja, mudrosti i blagosti.
Uostalom, ni faraoni se nisu nazivali faraonima u to doba. Bili su, jednostavno, kraljevi. I nisu se zvali Božjim sinovima kako se to pogrešno tvrdi, već potomcima superiornih bića.
Prije kraljeva ("zemaljskih ljudi"), Egiptom su vladali "polu-bogovi": duhovno i tehnološki superiorni Atlantiđani. A prije njih, pravi "bogovi": besmrtni posjetioci sa Plejada.
(P.S. Gledajući sfingu na svom kompu nameće mi se pitanje zašto je glava ne-proporcionalno manja u odnosu na tijelo? Originalni graditelji ne prave takve očite greške. Vratimo li sfingi razbarušenu lavlju glavu postavit ćemo sve stvari na svoje mjesto. Astrološka epoha Lava je započela sa kamenom skulpturom lava ispred piramida. A neki "neodgovorni" egipatski vladar je pokušao sebe načiniti besmrtnim isklešući svoj lik u lavljem. Na taj način nam ostaje da i grčku riječ "sfinga" jednostavno zaboravimo. Misterije više nema.)
_______________________________________
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Tisuću do dvije tisuće godina prije dolaska Grka, stari Egipćani su sfingom zvali muške kipove koji su predstavljali lava sa ljudskom glavom. Što se ide dalje u prošlost to je prisutnija kreativnost: sfinge simboliziraju boga Sunca, a pored lavljeg tijela, imaju glavu ili ljudi (često kraljeva) ili drugih životinja.
I, jos jedan veeeeliki korak unatrag i... doći ćemo do zapadne obale Nila: "Velika Sfinga".
Dio tvrdoglavih egiptologista i dalje ustrajava u tezi da je sfingu u Gizi napravio faraon Kefren ili Kafra (Khaf-Ra), tokom četvrte dinastije, prije 4.500 godina. I ova "istina" je, kao i sve ostale u vezi starih monumentalnih objekata, samo bajkica koja se servira školskim generacijama. More arheoloških i geoloških dokaza lako ruši ovu tezu o starosti sfinge.
Na samoj sfingi nema nikakvih oznaka ili hijeroglifa koji govore o njenom graditelju. A Kefrenov prethodnik, njegov otac, faraon Keops, je ostavio pisani dokaz ("Inventory Stele", pronađene na Giza platou u XIX stoljeću), u kome on naređuje izgradnju jednog hrama uporedo sa sfingom. Znači, da je sfinga već postojala u njegovo vrijeme! Pa kako je onda moguće da ju je izgradio sin nakon očeve smrti?
Naravno da nije moguće. (Osim egiptolozima.)
Sfinga je najveća skulptura starog svijeta. Isklesana je iz jedne ogromne stijene. Dugačka je 73 metra i visoka 20 metara. Pojedini kameni nivoi od kojih je sfinga građena su različite čvrstoće. To je utjecalo da se erozija vidi više na donjem dijelu ("tijelu") sfinge koji je mekši. Glava je uklesana u tvrdom kamenu i prirodna oštećenja su znatno blaža. Iza jednog uha sfinge ostalo je nesto originalne boje koja govori da je u doba gradnje ova figura bila puna kolorita i ponos graditelja.
Današnja glava je, kao što znamo, ipak oštećena. Nos i brada nedostaju. Dugo se vjerovalo da su Napoleonovi vojnici odgovorni za ovaj barbarizam, dok se nije pronašao crtez sa početka XVIII stoljeća koji pokazuje da je nos nedostajao stotinu godina prije francuske okupacije Egipta.
Slijedeći u povijesnom nizu (prije Francuza) su Turci iz osmanlijskog perioda. Nagađanja su stala na njima: nova verzija kaze da je sfinga nastradala kao žrtva artiljerijskih vježbi Osmanlija.
Između sfinginih šapa nalazi se kamena ploća - "stela", sa uklesanom pričom. Riječ je o dobu vladavine 18. faraonske Dinastije i budućem kralju Tutmosu IV. U njegovo doba sfinga je do vrata bila prekrivena pijeskom. Mladi princ je usnuo u sfinginom hladu. Ona mu se obratila u snu tražeći od njega da je oslobodi od pijeska, a zauzvrat će postati vladarom Egipta. Tako i bi.
Tutmosovo "oslobađanje" sfinge iz pustinjskog pijeska nije bilo ni prvo ni posljednje. Ono zadnje se desilo 1905. i otada je ona postala turističkom atrkacijom. A znatno prije Tutmosa, za vrijeme IV dinastije, na sličan poduhvat su se odlučili Kufu (odnosno Keops) i njegov sin Khafra. Nema potrebe posebno dokazivati da oni nisu graditelji ni sfinge niti piramida kako im se pogrešno pripisuje. Za njih su ove veličanstvene građevine bile stare i misteriozne kao što su i nama.
Geologija i arheologija ipak neke stvari sa sigurnošću mogu tvrditi. Među njima je i činjenica da je Gizin plato, na kom su podignute piramide i sfinga, prekriven pustinjskim pijeskom preko 5.000 godina. Drugim riječima, od pojave prvih egipatskih faraona do danas. Ta činjenica nas vodi do slijedećeg pitanja: ako je sfinga zadnjih pet tisuća godina bila prekrivena pijeskom, kako je moguće da je (osobito) njen donji dio tako erodirao? Kamena skulptura bi trebala biti izložena naletima lošeg vremena tisućama godina da bi kamen stradao u tolikoj mjeri. A pošto je sfinga uglavnom bila zaštićena pijeskom, zdrav razum nam nameće zaključak da se erozija desila znatno prije. U doba kada Egipat nije bio pustinja.
Slijedeća činjenica: ekstremna erozija tijela sfinge nije rezultat naleta vjetra i pijeska, već vode (kako, na primjer, tvrdi i geolog dr Robert Schoch, profesor geologije na Bostonskom Univerzitetu). Pa da je i nekim slučajem vjetar uzrokovao eroziju onda bi logično bilo očekivati sličan efekt i na ostalim egipatskim monumentima. Pošto pijesak nije ostavio skoro nikakvog traga na njima, nema smisla tvrdoglavo tvrditi da je saharska prašina zaslužna jedino za propadanje sfinge. Robert Schoch je u pravu: do jedinstvene, karakteristične erozije sfinge i piramida je došlo od naleta vode.
I tako dolazimo do doba kada je sfinga građena.
Geologija tvrdi da je Egipat bio izložen dugotrajnim vodenim nanosima kada se led otopljavao tokom zadnjeg Ledenog doba (13000 - 10000 godina p.n.e.).
Naravno, mi dodajemo da je jedan specifičan događaj bio presudan: potapanje Atlantide, promjena polova i podizanje nivoa vode za, mjestimično, i do 100 metara. Sve ovo se događalo prije 12500 godina.
Oblik sfinge, dakle tijelo lava, nije slučajno izabran. Iskrivljene kopije i monstrumi zasnovani na originalnoj sfingi iz Gize (kao spomenute grčke ili asirijske sfinge) nemaju dodirnih točaka sa egipatskom skulpturom. Naime, oblik sfinge ima astronomski značaj.
Poznato je da svakih dvije tisuća godina (ili preciznije 2160 godina), Sunce ima različite zvjezdane konstelacije u svojoj pozadini. Ukupno ih je 12 i široj javnosti su poznati kao astrološki periodi. Proteklih dvije tisuća godina provodili smo u znaku zvjezdane konstelacije "ribe", simbola kršćanske ere. Prije nje dominirala je era "ovna", a još prije, "bika". Doba "ovna" je u Egiptu prolazilo u bogatoj ikonografiji i simbolizmu posvećenom ovom znaku i životinji. "Bik" je, opet, imao svojih "pet minuta" dvije tisuće godina ranije. Kult bika je bio razvijan na Kreti i drugdje.
Zvjezđe "Lava" nas vodi u period koji je trajao od 10970 godine p.n.e do 8810 p.n.e. A tada, prije 13000 godina, Planetom je dominirala civilizacija Atlantide. Očiju uprtih u nebo, Atlantiđani su pažljivo promatrali sve promjene koje su se dešavale. I zvjezdane i planetarne utjecaje koji su imali efekat na njihov život. živjeti u doba "Lava" bila je dovoljno važna činjenica da podignu veličanstveni kompleks na Gizi, jednoj od tadašnjih njihovih šumovitih kolonija. Sfinga je bila čuvar znanja pohranjenog ispod kamenog tla.
Sofisticirani kompjuterski program "Skyglobe 3.6" je u stanju da generira precizne slike zvjezdanog neba u bilo kom povijenom momentu. Graham Hancock je u svojoj knjizi "Heaven's Mirror" objasnio da je "kompjuterska simulacija dokazala da je prije 12500 godina zvjezdana konstelacija "Lava" udomila Sunce prilikom prvog dana proljeća... Točno jedan sat prije Suncevog izlaska na istoku i početka nove epohe, konstelacija "Lava" je zašla na noćnom mjestu gdje će Sunce izaći... Lavlje tijelo sfinge, sa svojom pozicijom okrenutom k istoku, pozdravilo je zalazak svog nebeskog partnera." Sve ovo se zbivalo u doba kada, prema zvaničnim tumačenjima, na Planeti nije bilo razvijene civilizacije, a ljudi su, navodno, hodali u čoporima i živjeli u pećinama.
Englez Moses Cotsworth je posjetio Egipat 1900. godine i vršio osobne proračune. Sfinga je imala ulogu zvjezdarnice. Stojeći na ravnoj platformi "svećenici su promatrali izlazeće Sunce u direktnoj liniji horizonta sa sfinginom krunom." Na vratu sfinge Cotsworth je pronašao nekoliko starih linija koje su označavale izlazak Sunca u danima solsticija i ekvinocija. Bilo je potrebno koristiti rad stotina radnika tokom perioda od nekoliko godina da bi se očistio pijesak ispred osnove sfinge. Tu je nekada stajao šesterouglati obelisk (više ga nema). Cotsworth je vjerovao da je on korišten za promatranje dnevnog Sunca. Međutim, svaki put kada bi se pijesak očistio ispred sfinge, vjetar bi ga nanosio i zakopavao sfingu dublje. To je natjeralo Cotsworth-a da zaključi da je sfinga originalno izgrađena u doba kada Sahara nije bila pustinja.
Sličice se logično slažu u mozaik. Sfinga je dostojanstveno pozdravila Planetarni ulazak u eru Lava godine 10970 B.C.
Sve ono što nam se servira o starom Egiptu nije ništa drugo do obična laž i manipulacija.
Kažu da su piramide grobnice faraona. Glupost. Ni u jednoj piramidi nije pronađena grobnica niti mumija. Niti u jednoj piramidi!
Kažu da su Egipćani uz pomoć robova (Nubijaca, Libijaca, židova itd.) izgradili piramide, sa primitivnim alatima i bez kotača, podižući na visinu od nekoliko desetaka metara kamene blokove teške desetke tona. Naravno, piramide nije moguće izgraditi ni današnjom tehnologijom, a kamoli mekanim bakrenim alatima i sirovom snagom mišića.
Kažu da je sfinga monstrum, a ona je oličenje znanja, mudrosti i blagosti.
Uostalom, ni faraoni se nisu nazivali faraonima u to doba. Bili su, jednostavno, kraljevi. I nisu se zvali Božjim sinovima kako se to pogrešno tvrdi, već potomcima superiornih bića.
Prije kraljeva ("zemaljskih ljudi"), Egiptom su vladali "polu-bogovi": duhovno i tehnološki superiorni Atlantiđani. A prije njih, pravi "bogovi": besmrtni posjetioci sa Plejada.
(P.S. Gledajući sfingu na svom kompu nameće mi se pitanje zašto je glava ne-proporcionalno manja u odnosu na tijelo? Originalni graditelji ne prave takve očite greške. Vratimo li sfingi razbarušenu lavlju glavu postavit ćemo sve stvari na svoje mjesto. Astrološka epoha Lava je započela sa kamenom skulpturom lava ispred piramida. A neki "neodgovorni" egipatski vladar je pokušao sebe načiniti besmrtnim isklešući svoj lik u lavljem. Na taj način nam ostaje da i grčku riječ "sfinga" jednostavno zaboravimo. Misterije više nema.)
_______________________________________
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Moje ime je Đurđija.
Poznat
- Poruka
- 7.293
Tragovima Atlantide - GIZA PLATO
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Crni granitni ležaj u Kraljevoj komori Keopsove piramide je jedini komad "namještaja". Tu se koncentrirala energija piramide što bi posebno stimuliralo buđenje spiritualne svijesti kandidata za ulazak u povlašteni krug "prosvjećenih".
(photo source)
Davno sam rekao da piramide nisu bile grobnice faraona i da nije niti jedna mumija pronađena u njima. A pogotovo ne u tri najveće piramide na platou u Gizi...
Kameni plato u Gizi je, bez sumnje, središte najvažnijih građevina na površini Planete. A odmah ispod njenog nivoa su skrivena znanja od neizmjernog značaja za budućnost naše civilizacije. Danas nastavljam govoriti o onome što je iznad površine (pored sfinge, tu su piramide). A u slijedećem pisanju ću se spustiti ispod površine platoa.
Zašto Egipćani nisu graditelji kompleksa na Gizinom platou?
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Crni granitni ležaj u Kraljevoj komori Keopsove piramide je jedini komad "namještaja". Tu se koncentrirala energija piramide što bi posebno stimuliralo buđenje spiritualne svijesti kandidata za ulazak u povlašteni krug "prosvjećenih".
(photo source)
Davno sam rekao da piramide nisu bile grobnice faraona i da nije niti jedna mumija pronađena u njima. A pogotovo ne u tri najveće piramide na platou u Gizi...
Kameni plato u Gizi je, bez sumnje, središte najvažnijih građevina na površini Planete. A odmah ispod njenog nivoa su skrivena znanja od neizmjernog značaja za budućnost naše civilizacije. Danas nastavljam govoriti o onome što je iznad površine (pored sfinge, tu su piramide). A u slijedećem pisanju ću se spustiti ispod površine platoa.
Zašto Egipćani nisu graditelji kompleksa na Gizinom platou?
Idemo redom:
1. Da bi se izgradio kompleks piramida sa željenom preciznošću, bilo je potrebno imati poravnan kameni plato. S jednog kraja "gradilišta" na drugi kraj, unutar skoro tri kvadratna kilometra, razlika u nivou je manja od dva centimetra! Laserska preciznost i građevinski poduhvat sam za sebe. Temelji Velike Piramide ispoljavaju još preciznije mjere: na preko pet hektara, razlika u nivou je manja od jednog centimetra! Ovo perfektno niveliranje nadaleko premašuje zahtjeve današnjeg ("modernog") građevinarstva (završio sam srednju školu za građevinskog tehničara te neke stvari pomalo razumijem).
2. U Kairskom muzeju se mogu vidjeti primjerci drevnih egipatskih pila, napravljenih od bakra i bronze. Egiptolozi tvrde da su ovakvim alatima stari Egipćani obrađivali kamene piramidine blokove. Ali. Tu dolazimo do novog problema. Naime, prema Mohovoj skali mineralne čvrstoće, bakar i bronza imaju tvrdoću od 3.5 do 4. Tvrdoća kamenih blokova (vapnenca) je od 4 do 5, a granita između 5 i 6. Alati dostupni drevnim Egipćanima bi samo zagrebali površinu vapnenca, a granitu ne bi mogli ništa. Nema arheoloških dokaza o željeznim alatima u faraonskom Egiptu. Današnji najbolji željezni alati imaju tvrdoću od 5.5 i to je nedovoljno da se siječe granit. Tek dijamantni alati mogu biti riješenje za granit i vapnenac. A sad zamislimo koliko bi miliona skupih dijamanata bilo potrebno za nekoliko miliona kamenih blokova od kojih su piramide građene. A da bi izazov bio teži, svi kameni blokovi su obrađeni sa sve četiri strane, a ne samo na jednoj, vanjskoj. Uglavnom, zaključak je da su blokovi za piramidu obrađeni nekom drugom, nama nepoznatom, tehnologijom.
Moh – Mineral – Brinell:
10 – Diamond
9 – Corundum – 667
8 – Topaz – 304
7 – Quartz – 178
6 – Feldspar – 147
5 – Apatite – 137
4 – Fluorspar – 64
3 – Calcite – 53
2 – Gypsum – 12
1 – Talc – 3
3. O nerješivom problemu transporta blokova sam govorio u ranijim člancima. A kako su kamene gromade od pedeset ili čak 200 tona podizane na visinu od sto ili sto pedeset metara? Golom ljudskom snagom?! Kako su granitni blokovi u glavnim komorama podizani i onda uklapani na prostoru u kome može stati samo šest ljudi?
Egiptolozi izbjegavaju odgovore na ta pitanja, jer bi za manevar unutar piramide bila potrebna ljudska snaga od barem dvije tisuće ljudi. A dvije tisuće ljudi ne može stati u jednu malu prostoriju.
4. Površina piramida je bila obložena posebnim blokovima koji su svi bili teži od desetak tona u prosjeku. Obrađivani su i ugrađivani sa takvom preciznošću da ni žilet nije mogao stati izmedju njih. Vezivni materijal (malter) nije korišten.
5. Sugestija egiptologa da su prilikom izgradnje piramida korištene rampe po kojima su se vukli kameni blokovi, rađa nove probleme. Rampa koja bi vodila do vrha piramide bi imala 17.5 miliona kubičnih metara materijala. To predstavlja količinu koja je sedam puta veća od zapremine same piramide. Izgradnja takvih rampi bi zahtjevala 240.000 ljudi u toku Keopsove vladavine, i daljnjih 300.000 radnika i osam godina da se one uklone. I onda novi problem. Gdje se taj materijal nalazi pošto nikakvi tragovi nisu nađeni na čitavom platou? I, nadalje, ako razmišljamo logikom egiptologa, povlačenje kamenih blokova po rampama bi neminovno oštetilo njihove precizne kutove. Umjesto toga, kameni blokovi su ugrađeni neoštećeni u samu građevinu.
6. Dokazi da Egipćani nisu konstruirali tri piramide na Gizinom platou nalaze se na nižim nivoima piramida. Naime, pronađeni su sedimenti na njihovoj osnovi, zatim tragovi vodenih oštećenja, te kristali morske soli na kamenu. Sedimenti se nalaze na visini do pet metara od piramidinih temelja. Oni sadrže mnoštvo školjki i fosila kojima je određena starost putem radiokarbonske metode. Rezultat: sedimenti su stari dvanaest tisuća godina! Njihovo prisustvo je moglo biti uzrokovano samo sa dužim prisustvom morske vode i poplava. A faraonski Egipat nema nikakvih zapisa o (biblijskim) poplavama, jer ih jednostavno u njihovo doba nije bilo. Naime, egipatsko kraljevstvo je osnovano osam tisuća godina poslije potopa (i potonuća Atlantide). Ovo nedvojbeno dokazuje da su objekti na Gizinom platou podignuti prije, najmanje, dvanaest tisuća godina. Kada je Abdullah Al Mamun, sin bagdadskog kalifa, prvi provalio i iskopao prolaz u Piramidu prije 1200 godina (820 A.D.), pronašao je naslage soli u prizemnom nivou piramide debele dva-tri centimetra. Kemijska analiza vršena u prošlom stoljeću pokazala je da je riječ o soli morskog porijekla. Novi dokaz da je piramida u dalekoj prošlosti (tisuća godina prije Sumera, Babilona ili drevnog Egipta) bila izgrađena, a zatim se, uslijed podizanja visine mora, nalazila u dubokoj vodi. Sve do povlačenja nivoa mora i nastanka pustinje.
7. Stranice piramide su u savršenoj liniji sa stranama svijeta. Preciznost je zapanjujuća: 99,99% (odstupanje je 0,01%).
8. Velika piramida je istovremeno i sunčev kalendar. Dok je sjena na sjevernoj strani, sunčeva svjetlost se odbija na južnoj strani, precizno označavajući godišnje dane solsticija i ekvinocija.
9. Osnovne dimenzije Piramide u sebi sadrže mjere Zemljine veličine i oblika. Piramida je u pravilnom omjeru sa hemisferom; zemljopisna širina (30 stupnjeva na sjever) i dužina (31 stupanj na istok) su posebna točka Planete, jer upravo na tom mjestu svojom dužinom i širinom dodiruju najviše tla, a najmanje mora.
10. Graditelji Piramide su znali geometrijske proporcije Pi (3,1415...), Fi (1,618) i "Pitagorine poučke o trokutu", tisuće godina prije samog Pitagore, "oca geometrije".
11. Atlantiđani su, gradeći piramidu, pokazali da su bili svjesni Zemljinog sferičnog oblika (uključivo malo odstupanje od perfektnog kruga). Osnove piramide su nekoliko centimetara duže od 230 metara čime su pokrili zaravnjenost Zemlje na polovima.
12. Naivne tvrdnje da se sa strana piramide nalaze dva "ventilacijska otvora" palo je u vodu. Minijaturni elektronski robot je prošao uski put od 65 metara od "Kraljeve komore" i potvrdio da ovi otvori gledaju direktno u sazvjezđa Zeta Orionis i Alfa Drakonis. Iz "Kraljičine komore" otvori gledaju prema Sirijusu i Orionu. Očito je da su Atlantiđani pokazivali prstom prema matičnim planetama posjetioca koji su ostavili traga u razvoju njihove civilizacije.
13. Već klasično djelo Robert Bauval-a "The Orion Mystery" detaljno obrazlaže da raspored tri piramide u Gizi oslikava pozicije tri glavne zvijezde u Orionovoj konstelaciji.
Prema čemu vodi ovo nabrajanje građevinskih čuda sa platoa Gize? Zašto bi drevni graditelji inkorporirali toliko preciznih astronomskih, matematičkih, zemljopisnih, astroloških i drugih (još neotkrivenih) znanja u kamene strukture?
Odgovor na to pitanje bi nas napokon približio odgovoru o stvarnoj funkciji piramida.
Godina je 1798. Napoleon osvaja Egipat i hita u Veliku piramidu sa svojom pratnjom. Dolazi do "Kraljeve komore", traži od svojih pratilaca da ga ostave samog i... provodi noć ležeći u granitnom sarkofagu. Ujutro, vidno blijed i uzbuđen, napušta piramidu. Na upit svojih generala o doživljenom iskustvu, odgovara: "I da vam kažem, ne biste mi nikada povjerovali."
Dvadesetak godina kasnije, protjeran na Svetoj Heleni, na isti upit ponovo ne odgovara. Svoju tajnu je odnio sa sobom u grob.
Jedini komad "namještaja" u Kraljevoj komori je granitni ležaj. Dimenzije su mu veće od otvora tako da ovaj granitni blok nije napuštao piramidu od doba građenja. Dimenzije prostorije odgovaraju matematičkoj proporciji Fi (10,46 m x 5,23 m x 5,81 m), a izgrađena je od crvenog granita. Crni granitni ležaj je dugačak 2,25 m i metar širok. Egiptolozi pogrešno tvrde da je ovo zadnje počivalište faraona Keopsa. Pri tome nemaju nijedan, n i j e d a n, dokaz za ovu tvrdnju. Niti mumije, niti kovčega, niti hijeroglifa, kraljevskih oznaka...
Kandidati za ulazak u povlašteni krug "prosvjećenih" prolazili su put dugačak 22 godine. Vrijeme ispunjeno treningom, iskušenjima, učenjima. Kandidati, odnosno inicirani, su morali da dokažu svoju vrijednost. Objašnjeni su im svemirski principi i univerzalni zakoni, čovjekova pozicija i svrha u svemiru. Ove istine nisu objašnjavane prostom puku, ignorantima, "onima koji nisu mogli da se uzdignu iznad fizičke stvarnosti i koji svijet shvaćaju samo onako kako ga vide". (Peter Tompkins, "Secret of the Great Pyramids", 1971).
Na kraju svog dvadesetdvogodišnjeg perioda metafizičkog učenja, meditacija i priprema, inicirani bi došli do svog posljednjeg testa. Bili bi ostavljeni u granitni kovčeg tri dana i tri noći. Položaj kovčega i same "Kraljeve komore" je pažljivo izabran. Tu bi se koncentrirala energija Piramide i posebno bi se pojačavala prilikom različitih Zemljinih konstelacija sa Suncem, Mjesecom, planetarnim i zvjezdanim objektima. To bi posebno stimuliralo buđenje spiritualne svijesti. Duše kandidata bi tokom tri dana lutale vratima vječnosti, oslobođene svog fizičkog tijela. Pri tome bi otkrivali da je čitav Univerzum život, da je svemir progres, da je svemir vječni rast. Shvaćali bi da je tijelo dom iz kojeg duša može da izađe i u koga može da se vrati i bez fizičke smrti. S tim saznanjem kandidat bi postajao besmrtan. Nakon tri dana, i fizičkog buđenja, i individualnog iskustva velike misterije, kandidat bi postajao prosvijetljenim. Bio bi obasjan božjom, univerzalnom svjetlošću.
_______________________________________
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
1. Da bi se izgradio kompleks piramida sa željenom preciznošću, bilo je potrebno imati poravnan kameni plato. S jednog kraja "gradilišta" na drugi kraj, unutar skoro tri kvadratna kilometra, razlika u nivou je manja od dva centimetra! Laserska preciznost i građevinski poduhvat sam za sebe. Temelji Velike Piramide ispoljavaju još preciznije mjere: na preko pet hektara, razlika u nivou je manja od jednog centimetra! Ovo perfektno niveliranje nadaleko premašuje zahtjeve današnjeg ("modernog") građevinarstva (završio sam srednju školu za građevinskog tehničara te neke stvari pomalo razumijem).
2. U Kairskom muzeju se mogu vidjeti primjerci drevnih egipatskih pila, napravljenih od bakra i bronze. Egiptolozi tvrde da su ovakvim alatima stari Egipćani obrađivali kamene piramidine blokove. Ali. Tu dolazimo do novog problema. Naime, prema Mohovoj skali mineralne čvrstoće, bakar i bronza imaju tvrdoću od 3.5 do 4. Tvrdoća kamenih blokova (vapnenca) je od 4 do 5, a granita između 5 i 6. Alati dostupni drevnim Egipćanima bi samo zagrebali površinu vapnenca, a granitu ne bi mogli ništa. Nema arheoloških dokaza o željeznim alatima u faraonskom Egiptu. Današnji najbolji željezni alati imaju tvrdoću od 5.5 i to je nedovoljno da se siječe granit. Tek dijamantni alati mogu biti riješenje za granit i vapnenac. A sad zamislimo koliko bi miliona skupih dijamanata bilo potrebno za nekoliko miliona kamenih blokova od kojih su piramide građene. A da bi izazov bio teži, svi kameni blokovi su obrađeni sa sve četiri strane, a ne samo na jednoj, vanjskoj. Uglavnom, zaključak je da su blokovi za piramidu obrađeni nekom drugom, nama nepoznatom, tehnologijom.
Moh – Mineral – Brinell:
10 – Diamond
9 – Corundum – 667
8 – Topaz – 304
7 – Quartz – 178
6 – Feldspar – 147
5 – Apatite – 137
4 – Fluorspar – 64
3 – Calcite – 53
2 – Gypsum – 12
1 – Talc – 3
3. O nerješivom problemu transporta blokova sam govorio u ranijim člancima. A kako su kamene gromade od pedeset ili čak 200 tona podizane na visinu od sto ili sto pedeset metara? Golom ljudskom snagom?! Kako su granitni blokovi u glavnim komorama podizani i onda uklapani na prostoru u kome može stati samo šest ljudi?
Egiptolozi izbjegavaju odgovore na ta pitanja, jer bi za manevar unutar piramide bila potrebna ljudska snaga od barem dvije tisuće ljudi. A dvije tisuće ljudi ne može stati u jednu malu prostoriju.
4. Površina piramida je bila obložena posebnim blokovima koji su svi bili teži od desetak tona u prosjeku. Obrađivani su i ugrađivani sa takvom preciznošću da ni žilet nije mogao stati izmedju njih. Vezivni materijal (malter) nije korišten.
5. Sugestija egiptologa da su prilikom izgradnje piramida korištene rampe po kojima su se vukli kameni blokovi, rađa nove probleme. Rampa koja bi vodila do vrha piramide bi imala 17.5 miliona kubičnih metara materijala. To predstavlja količinu koja je sedam puta veća od zapremine same piramide. Izgradnja takvih rampi bi zahtjevala 240.000 ljudi u toku Keopsove vladavine, i daljnjih 300.000 radnika i osam godina da se one uklone. I onda novi problem. Gdje se taj materijal nalazi pošto nikakvi tragovi nisu nađeni na čitavom platou? I, nadalje, ako razmišljamo logikom egiptologa, povlačenje kamenih blokova po rampama bi neminovno oštetilo njihove precizne kutove. Umjesto toga, kameni blokovi su ugrađeni neoštećeni u samu građevinu.
6. Dokazi da Egipćani nisu konstruirali tri piramide na Gizinom platou nalaze se na nižim nivoima piramida. Naime, pronađeni su sedimenti na njihovoj osnovi, zatim tragovi vodenih oštećenja, te kristali morske soli na kamenu. Sedimenti se nalaze na visini do pet metara od piramidinih temelja. Oni sadrže mnoštvo školjki i fosila kojima je određena starost putem radiokarbonske metode. Rezultat: sedimenti su stari dvanaest tisuća godina! Njihovo prisustvo je moglo biti uzrokovano samo sa dužim prisustvom morske vode i poplava. A faraonski Egipat nema nikakvih zapisa o (biblijskim) poplavama, jer ih jednostavno u njihovo doba nije bilo. Naime, egipatsko kraljevstvo je osnovano osam tisuća godina poslije potopa (i potonuća Atlantide). Ovo nedvojbeno dokazuje da su objekti na Gizinom platou podignuti prije, najmanje, dvanaest tisuća godina. Kada je Abdullah Al Mamun, sin bagdadskog kalifa, prvi provalio i iskopao prolaz u Piramidu prije 1200 godina (820 A.D.), pronašao je naslage soli u prizemnom nivou piramide debele dva-tri centimetra. Kemijska analiza vršena u prošlom stoljeću pokazala je da je riječ o soli morskog porijekla. Novi dokaz da je piramida u dalekoj prošlosti (tisuća godina prije Sumera, Babilona ili drevnog Egipta) bila izgrađena, a zatim se, uslijed podizanja visine mora, nalazila u dubokoj vodi. Sve do povlačenja nivoa mora i nastanka pustinje.
7. Stranice piramide su u savršenoj liniji sa stranama svijeta. Preciznost je zapanjujuća: 99,99% (odstupanje je 0,01%).
8. Velika piramida je istovremeno i sunčev kalendar. Dok je sjena na sjevernoj strani, sunčeva svjetlost se odbija na južnoj strani, precizno označavajući godišnje dane solsticija i ekvinocija.
9. Osnovne dimenzije Piramide u sebi sadrže mjere Zemljine veličine i oblika. Piramida je u pravilnom omjeru sa hemisferom; zemljopisna širina (30 stupnjeva na sjever) i dužina (31 stupanj na istok) su posebna točka Planete, jer upravo na tom mjestu svojom dužinom i širinom dodiruju najviše tla, a najmanje mora.
10. Graditelji Piramide su znali geometrijske proporcije Pi (3,1415...), Fi (1,618) i "Pitagorine poučke o trokutu", tisuće godina prije samog Pitagore, "oca geometrije".
11. Atlantiđani su, gradeći piramidu, pokazali da su bili svjesni Zemljinog sferičnog oblika (uključivo malo odstupanje od perfektnog kruga). Osnove piramide su nekoliko centimetara duže od 230 metara čime su pokrili zaravnjenost Zemlje na polovima.
12. Naivne tvrdnje da se sa strana piramide nalaze dva "ventilacijska otvora" palo je u vodu. Minijaturni elektronski robot je prošao uski put od 65 metara od "Kraljeve komore" i potvrdio da ovi otvori gledaju direktno u sazvjezđa Zeta Orionis i Alfa Drakonis. Iz "Kraljičine komore" otvori gledaju prema Sirijusu i Orionu. Očito je da su Atlantiđani pokazivali prstom prema matičnim planetama posjetioca koji su ostavili traga u razvoju njihove civilizacije.
13. Već klasično djelo Robert Bauval-a "The Orion Mystery" detaljno obrazlaže da raspored tri piramide u Gizi oslikava pozicije tri glavne zvijezde u Orionovoj konstelaciji.
Prema čemu vodi ovo nabrajanje građevinskih čuda sa platoa Gize? Zašto bi drevni graditelji inkorporirali toliko preciznih astronomskih, matematičkih, zemljopisnih, astroloških i drugih (još neotkrivenih) znanja u kamene strukture?
Odgovor na to pitanje bi nas napokon približio odgovoru o stvarnoj funkciji piramida.
Godina je 1798. Napoleon osvaja Egipat i hita u Veliku piramidu sa svojom pratnjom. Dolazi do "Kraljeve komore", traži od svojih pratilaca da ga ostave samog i... provodi noć ležeći u granitnom sarkofagu. Ujutro, vidno blijed i uzbuđen, napušta piramidu. Na upit svojih generala o doživljenom iskustvu, odgovara: "I da vam kažem, ne biste mi nikada povjerovali."
Dvadesetak godina kasnije, protjeran na Svetoj Heleni, na isti upit ponovo ne odgovara. Svoju tajnu je odnio sa sobom u grob.
Jedini komad "namještaja" u Kraljevoj komori je granitni ležaj. Dimenzije su mu veće od otvora tako da ovaj granitni blok nije napuštao piramidu od doba građenja. Dimenzije prostorije odgovaraju matematičkoj proporciji Fi (10,46 m x 5,23 m x 5,81 m), a izgrađena je od crvenog granita. Crni granitni ležaj je dugačak 2,25 m i metar širok. Egiptolozi pogrešno tvrde da je ovo zadnje počivalište faraona Keopsa. Pri tome nemaju nijedan, n i j e d a n, dokaz za ovu tvrdnju. Niti mumije, niti kovčega, niti hijeroglifa, kraljevskih oznaka...
Kandidati za ulazak u povlašteni krug "prosvjećenih" prolazili su put dugačak 22 godine. Vrijeme ispunjeno treningom, iskušenjima, učenjima. Kandidati, odnosno inicirani, su morali da dokažu svoju vrijednost. Objašnjeni su im svemirski principi i univerzalni zakoni, čovjekova pozicija i svrha u svemiru. Ove istine nisu objašnjavane prostom puku, ignorantima, "onima koji nisu mogli da se uzdignu iznad fizičke stvarnosti i koji svijet shvaćaju samo onako kako ga vide". (Peter Tompkins, "Secret of the Great Pyramids", 1971).
Na kraju svog dvadesetdvogodišnjeg perioda metafizičkog učenja, meditacija i priprema, inicirani bi došli do svog posljednjeg testa. Bili bi ostavljeni u granitni kovčeg tri dana i tri noći. Položaj kovčega i same "Kraljeve komore" je pažljivo izabran. Tu bi se koncentrirala energija Piramide i posebno bi se pojačavala prilikom različitih Zemljinih konstelacija sa Suncem, Mjesecom, planetarnim i zvjezdanim objektima. To bi posebno stimuliralo buđenje spiritualne svijesti. Duše kandidata bi tokom tri dana lutale vratima vječnosti, oslobođene svog fizičkog tijela. Pri tome bi otkrivali da je čitav Univerzum život, da je svemir progres, da je svemir vječni rast. Shvaćali bi da je tijelo dom iz kojeg duša može da izađe i u koga može da se vrati i bez fizičke smrti. S tim saznanjem kandidat bi postajao besmrtan. Nakon tri dana, i fizičkog buđenja, i individualnog iskustva velike misterije, kandidat bi postajao prosvijetljenim. Bio bi obasjan božjom, univerzalnom svjetlošću.
_______________________________________
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Moje ime je Đurđija.
Poznat
- Poruka
- 7.293
Tragovima Atlantide - EDGAR CAYCE
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Ispod sfinge i piramida je izgrađena velika knjižnica znanja koja sadrži neizmjerno vrijedne knjige koje dokazuju postojanje Atlantide i tehnologija koje su koristili. Crtež prikazuje prolaz ispod sfingine šape, ulazak u podzemne komore, kružni hram i raskrsće podzemnih tunela koji vode prema tri piramide.
(photo source)
Jednom davno pročitah knjigu od Henry Bolduc-a o hipnotičkim regresijama: "Journey Within". Henry je tokom svojih dvadeset pet godina prakse putem hipnoze stotine ljudi vračao u prošlost i njihove ranije živote. Henry-jev uzor bio je fenomenalni američki istrazivač "duševnog svijeta": Edgar Cayce (1877-1945).
I upravo mi je Cayce potreban da bi nam omogućio prijelaz sa površine platoa Gize... ispod piramida i sfinge koje sam u prethodnom postu opisivao a u ovom ću nastaviti u tom tonu.
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Ispod sfinge i piramida je izgrađena velika knjižnica znanja koja sadrži neizmjerno vrijedne knjige koje dokazuju postojanje Atlantide i tehnologija koje su koristili. Crtež prikazuje prolaz ispod sfingine šape, ulazak u podzemne komore, kružni hram i raskrsće podzemnih tunela koji vode prema tri piramide.
(photo source)
Jednom davno pročitah knjigu od Henry Bolduc-a o hipnotičkim regresijama: "Journey Within". Henry je tokom svojih dvadeset pet godina prakse putem hipnoze stotine ljudi vračao u prošlost i njihove ranije živote. Henry-jev uzor bio je fenomenalni američki istrazivač "duševnog svijeta": Edgar Cayce (1877-1945).
I upravo mi je Cayce potreban da bi nam omogućio prijelaz sa površine platoa Gize... ispod piramida i sfinge koje sam u prethodnom postu opisivao a u ovom ću nastaviti u tom tonu.
Jedino je o Nostradamusu napisano više knjiga nego o američkom "spavajućem proroku". Cayce je putem samo-hipnoze bio u mogućnosti da daje točne i korisne informacije o više od 8.000 različitih ljudi koji su mu se obraćali za pomoć. Od običnih ljudi do američkog predsjednika. Tokom 43 godine ostavio je iza sebe ukupno 14.253 "čitanja". Među njima je otprilike 60% medicinskih dijagnoza, 20% individualnih životnih čitanja i 20% drugih tema (poslovne i dr.) Činjenica da je Cayce trebao samo ime i trenutno boravište osobe o kojoj je trebao da da medicinsku dijagnozu načinila ga je fenomenom. Preciznost dijagnoza i ponuđeni neortodoksni tretman, te uspješnost u liječenjima, ga je proslavila.
Četvrtina životnih čitanja odnosi se na period Atlantide. Preko 700 inkarniranih duša je detaljno opisano u Cayce-jevim stenogramskim izvještajima. Ovo je omogućilo stvaranje najobimnije dokumentacije o izgubljenoj civilizaciji naših predaka. Cayce bi običavao govoriti da smo u prošlim životima poznavali večinu ljudi s kojim se i danas družimo. Ovo saznanje, bolje rečeno vibracija (vibra) ili magnetska privlačnost, vuklo bi duše Atlantiđana, jedne prema drugima. (Čitanje ovog teksta također nije slučajno. U svakom od nas bi mogao probuditi odbljesak naših davno proživljenih života. Pa da vidim da li će mo se nečega sjetiti.)
Vulkanske erupcije, potresi i ljudskom rukom izazvane eksplozije uništavale su civilizaciju Atlantide u tri prošla perioda. Svaka od ovih destrukcija trajala je mjesecima, čak i godinama. Upozorenja prije svake katastrofe su davana Atlantiđanima. Mnogi su, zapravo, i uspijevali pobjeći na sigurno. Neki su odlazili u Europu ili Afriku, a neki su skonište potrazili u Južnoj Americi. Prva od tri katstrofe se desila 50700 godina p.n.e. Druga je slijedila oko 28000 godina p.n.e., a treća prije 12500 godina. Cayce opisuje duševne projekcije najstarijih Atlantiđana kao bića "... u kojima su oba spola, muški i ženski, bili prisutni u istom tijelu". (Čime on odgovara na davno pitanje, upućeno samome sebi, čemu mi služe bradavice.)
Iz mnoštva "čitanja" je vidljiva polarizacija u Atlantskom društvu:
1. Na jednoj su strani čista, duhovna i napredna bića - sljedbenici svemirskog "Zakona Jednog". Sve potiče iz univerzalnog produkta, prapovijesnog uma, svemirske svjetlosti. Zakon Jednoga odražava najviše standarde svijesti i vibrira na najvišem nivou svjetlosti i energije, i ostaje vrlo blisko Kreatoru. Filozofija pripadnika Zakona Jednog je totalno filantropska i nesebična. Uvijek su nastojali da podignu i obogate duhovne i fizičke uvjete svoje okoline i... da održavaju balans između svemirskih i planetarnih sila;
2. Na drugoj strani su svećenstvo i pripadnici učenja "Djeca Beliala". Oni su zainteresirani za svoj ego, fizičke užitke, moći hipnoze i vladanja nad drugim ljudima. Duhovna znanja su im bila isključivo u svrsi vladanja nad materijalnim svijetom.
Rani Atlantiđani su živjeli u grupama, a ne u domaćinstvima ili obiteljima kakve ih znamo danas. Postojali su svećenici, radnici, poljodjelci, umjetnici, čuvari vremena i misteriozna grupa koju Cayce naziva "stvarima" ili "mašinama". Tretman i korištenje tih "mašina" je bio kamen spoticanja izmedju pripadnika Zakona Jednog i Djece Beliala. Postepeno, civilizacija se kreirala na Atlantidi, koja je pretekla sve dotadašnje i buduće imperije po svojim naučnim i ekonomskim dostignućima. Tehnologija Atlantiđana je omogućila razvoj zračnih balona, podmornica, liftova, telekomunikacijskog sustava i, čak, kompjutera. Zrakoplovi i podmornice su imale primjenu u korisne, ali i u rušilacke svrhe. Slično je bilo i sa upotrebom zraka smrti, eksploziva, radioaktivnih snaga i atomske energije. Kako su Atlantiđani ovladavali ovim destruktivnim silama, prirodni balans se počeo narušavati i približavao se kraj prve civilizacija Atlantiđana. Jedini datum u čitanjima Cayce-a koji prethodi prvoj kataklizmi je datum održavanja političkog summita između tadašnjih zemalja: 50722 godine p.n.e. Sastanak je bio posvećen problemu golemih zvijeri na Atlantskom kontinentu. Nakon sastanka su Djeca Beliala pretjerala u korištenju tehnologije eksploziva u pokušaju da riješe problem... Efekti su bili takvi da su doveli do cijepanja velikog kontinenta Atlantide (između današnje Europe i Amerika) na pet otoka.
Ponovni uspon Atlantiđana im je omogućio da ovladaju putovanjima u zraku, na vodi i na zemlji. Ne samo da su imali zrakoplove, već i letjelice na daljinsko upravljanje. Atlantida je uživala u svakojakim tehnološkim čudima, od kojih mnoga još uvijek nisu "izmišljena" u našem dobu. Mašine i laseri su korišteni za podmlađivanje tijela. Tehnologija je korištena za razvoj psiho i duševnih potencijala koje su uključivale telepatiju i astralna (van-tjelesna) putovanja! (U jednom od prvih pisanja sam napisao da su i prijestupnike putem uklanjanja određenih dijelova mozga smirivali i na taj način ponovo uključivali u društvo. To je poznato pod nazivom lobotomija koja nema više primjene u kaznenom pravosuđu.)
Na vrhuncu svog drugog perioda, nedugo prije kraja 28000 g.p.n.e., Atlantiđani postaju korumpirani i dekadentni. Zakon Jednog i Djeca Beliala imaju duge i ozbiljne nesuglasice. Jedna od njih je i uloga "mašina" (organskih robota). Da li im pomagati u njihovom duhovnom razvoju (Zakon Jednoga) ili ih eksploatirati (Djeca Beliala)? I, kao i prije prve kataklizme, duhovni zakoni se koriste za materijalne probitke. Najave katastrofe su se mogle vidjeti, ali večina ih jednostavno ignorira i nastavlja zloupotrebljavati svoju moć i znanje.
Slijedi destrukcija u kojoj se ponovo gubi kopno; dolazi do klimatskih promjena. Preživjeli se Atlantiđani moraju prilagođavati novim uvjetima. Naučna znanja su i dalje značajna, ali se prethodne dvije ere ne dostižu. Umjesto jednog velikog kontinenta, sada je grupa otoka. Najveći među njima su Posejdonija, Arian i Og.
Stanje nemira i pobuna postaje trajno. Razlike među dvije glavne grupacije su sve dublje.
Djeca Beliala će dovesti do treće, finalne, destrukcije Atlantide, zlouptrebom destruktivnih energetskih sila. Korupcija, gramzivost, nepostojanje moralnih standarda, sebičnost, zloupotreba zemaljskih resursa... ubrzano su vodili njenom kraju. I mada se finalni čin desio iznenada, najave kraja su davane unaprijed. (Zašto me to podsjeća da nam se već neko vrijeme stalno pokazuju i javljaju određeni znakovi ili upozorenja. Zanima me kako će biti kad se to stvarno desi te u kolikom razvoju će mo tada biti.)
Onima koji su željeli da gledaju.
Prije finalne destrukcije Atlantide, sljedbenici Zakona Jednog, koji su znali za nadolazeću sudbinu svog kontinenta, uspijevali su da se presele u druge zemlje. Tako, na primjer, u jednom od čitanja, Cayce prati putovanja jedne od duša:
"... na Atlantidi tokom perioda pucanja otoka. Isplovili smo prema Egiptu, ali smo završili na Pirenejima (današnjim Portugalskim, Francuskim i španjolskim zemljama). U Calais-u se još uvijek mogu vidjeti tragovi na liticama gdje su pripadnici Zakona Jednoga pokušavali da obnove svoje ritualne aktivnosti." (13.06.1934., čitanje 315-4) Među prvim zadacama je bilo osnivanje velike knjižnice znanja, oko godine 10300 godine p.n.e. u mjestu koje će znatno kasnije postati grad Aleksandrija u Egiptu. Ova velika knjižnica je sadržavala brojne, neizmjerno vrijedne knjige koje bi danas, van svake sumnje, dokazale ne samo postojanje Atlantide, već i tehnologije koja je daleko ispred naše, dvadeset prvog stoljeća. Brojni rukopisi su odneseni u Piramide:
"... Prije konačnog uništenja Atlantide, svećenici su dolazili iz Egipta u Posejdoniju (Atlantidu) da bi usavršili svoje shvaćanje Zakona Jednog i da bi sa sobom nosili zapisana znanja. Promatrana osoba se vračala sa svećenikom u Egipat. Tamo se uključio u Egipatsku politiku stajući na stranu mladog princa, a protiv lokalnog kralja Aarat-a. Egipat mu je postao novi dom. Na Atlantidi su nastavljene pobune, a mnogi Atlantiđani su emigrirali u Egipat...
... Osoba je bila među onima koji su čuvali stara znanja sa Atlantide i pripremali izgradnju kuće za inicirane - Veliku Piramidu. (19.06.1041., čitanje 2462-2)
"... osoba je pomagala svećeniku u izgradnji Galerije Znanja koja ce ležati ispod enigme... koja je još uvijek misterij nad misterijima... onima koji istražuju ko je drevnog čovjeka učinio svjesnim bićem i odvojio ga od zvijeri." (16.11.1940., 2402-2)
Gornje čitanje sugerira, a niz drugih izvora to i potvrđuje, da je ispod površine Gizinog platoa, Sfinge i piramida, izgrađena povelika Galerija znanja, knjižnica Atlantiđana. Cayce je u listopadu 1933. posvetio jedno svoje čitanje odgovoru na pitanje da opiše Galeriju znanja ("Hall of Records"):
"... Tu se nalaze znanja Atlantide od početaka vremena kada je Duh preuzeo ljudsku formu na Planeti; i informacije koje opisuju razvoj čovjeka; i događaji koji su doveli do prve kataklizme i promjene koje su uslijedile; i opisi ljudskih aktivnosti na drugim kontinentima; i izvještaji sa sastanaka predstavnika država i zemalja; i aktivnosti koje su dovele do destrukcije Atlantide; i izgradnja piramide inicijacije; i gdje su skrivena znanja koja su kopija onih sa potonule Atlantide...
... Pozicija skrivenog ulaza je, kada se sunce diže iznad vode, duž linije koja pada između šapa Sfinge; ne dozvoljava se ulaz u podzemne komore sve dok čovjek to svojim iskustvom ne zasluži..."
Knjižnica znanja će, prema ovim navodima, jednom biti dostupna čovjeku. Tada će, očekujemo, dokazi o postojanju Atlantide izaći na svijetlo dana. Ujedno će se otkriti tehnologija i znanje koji su toliko napredni da se ne može ni zamisliti da je tako što moguće i postojalo.
Cayce je prorekao da će se egipatska riznica mudrosti otvoriti između 1998-2001. (No to se još nije dogodilo. Da li su tada njegova predviđanja bila kriva ili smo si sami krivi jer smo još uvijek previše gramzivi i sebični da bi uopće smjeli vladati bilo kakvim znanjima, ipak ne mogu o tome govoriti.)
______________________________________
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Četvrtina životnih čitanja odnosi se na period Atlantide. Preko 700 inkarniranih duša je detaljno opisano u Cayce-jevim stenogramskim izvještajima. Ovo je omogućilo stvaranje najobimnije dokumentacije o izgubljenoj civilizaciji naših predaka. Cayce bi običavao govoriti da smo u prošlim životima poznavali večinu ljudi s kojim se i danas družimo. Ovo saznanje, bolje rečeno vibracija (vibra) ili magnetska privlačnost, vuklo bi duše Atlantiđana, jedne prema drugima. (Čitanje ovog teksta također nije slučajno. U svakom od nas bi mogao probuditi odbljesak naših davno proživljenih života. Pa da vidim da li će mo se nečega sjetiti.)
Vulkanske erupcije, potresi i ljudskom rukom izazvane eksplozije uništavale su civilizaciju Atlantide u tri prošla perioda. Svaka od ovih destrukcija trajala je mjesecima, čak i godinama. Upozorenja prije svake katastrofe su davana Atlantiđanima. Mnogi su, zapravo, i uspijevali pobjeći na sigurno. Neki su odlazili u Europu ili Afriku, a neki su skonište potrazili u Južnoj Americi. Prva od tri katstrofe se desila 50700 godina p.n.e. Druga je slijedila oko 28000 godina p.n.e., a treća prije 12500 godina. Cayce opisuje duševne projekcije najstarijih Atlantiđana kao bića "... u kojima su oba spola, muški i ženski, bili prisutni u istom tijelu". (Čime on odgovara na davno pitanje, upućeno samome sebi, čemu mi služe bradavice.)
Iz mnoštva "čitanja" je vidljiva polarizacija u Atlantskom društvu:
1. Na jednoj su strani čista, duhovna i napredna bića - sljedbenici svemirskog "Zakona Jednog". Sve potiče iz univerzalnog produkta, prapovijesnog uma, svemirske svjetlosti. Zakon Jednoga odražava najviše standarde svijesti i vibrira na najvišem nivou svjetlosti i energije, i ostaje vrlo blisko Kreatoru. Filozofija pripadnika Zakona Jednog je totalno filantropska i nesebična. Uvijek su nastojali da podignu i obogate duhovne i fizičke uvjete svoje okoline i... da održavaju balans između svemirskih i planetarnih sila;
2. Na drugoj strani su svećenstvo i pripadnici učenja "Djeca Beliala". Oni su zainteresirani za svoj ego, fizičke užitke, moći hipnoze i vladanja nad drugim ljudima. Duhovna znanja su im bila isključivo u svrsi vladanja nad materijalnim svijetom.
Rani Atlantiđani su živjeli u grupama, a ne u domaćinstvima ili obiteljima kakve ih znamo danas. Postojali su svećenici, radnici, poljodjelci, umjetnici, čuvari vremena i misteriozna grupa koju Cayce naziva "stvarima" ili "mašinama". Tretman i korištenje tih "mašina" je bio kamen spoticanja izmedju pripadnika Zakona Jednog i Djece Beliala. Postepeno, civilizacija se kreirala na Atlantidi, koja je pretekla sve dotadašnje i buduće imperije po svojim naučnim i ekonomskim dostignućima. Tehnologija Atlantiđana je omogućila razvoj zračnih balona, podmornica, liftova, telekomunikacijskog sustava i, čak, kompjutera. Zrakoplovi i podmornice su imale primjenu u korisne, ali i u rušilacke svrhe. Slično je bilo i sa upotrebom zraka smrti, eksploziva, radioaktivnih snaga i atomske energije. Kako su Atlantiđani ovladavali ovim destruktivnim silama, prirodni balans se počeo narušavati i približavao se kraj prve civilizacija Atlantiđana. Jedini datum u čitanjima Cayce-a koji prethodi prvoj kataklizmi je datum održavanja političkog summita između tadašnjih zemalja: 50722 godine p.n.e. Sastanak je bio posvećen problemu golemih zvijeri na Atlantskom kontinentu. Nakon sastanka su Djeca Beliala pretjerala u korištenju tehnologije eksploziva u pokušaju da riješe problem... Efekti su bili takvi da su doveli do cijepanja velikog kontinenta Atlantide (između današnje Europe i Amerika) na pet otoka.
Ponovni uspon Atlantiđana im je omogućio da ovladaju putovanjima u zraku, na vodi i na zemlji. Ne samo da su imali zrakoplove, već i letjelice na daljinsko upravljanje. Atlantida je uživala u svakojakim tehnološkim čudima, od kojih mnoga još uvijek nisu "izmišljena" u našem dobu. Mašine i laseri su korišteni za podmlađivanje tijela. Tehnologija je korištena za razvoj psiho i duševnih potencijala koje su uključivale telepatiju i astralna (van-tjelesna) putovanja! (U jednom od prvih pisanja sam napisao da su i prijestupnike putem uklanjanja određenih dijelova mozga smirivali i na taj način ponovo uključivali u društvo. To je poznato pod nazivom lobotomija koja nema više primjene u kaznenom pravosuđu.)
Na vrhuncu svog drugog perioda, nedugo prije kraja 28000 g.p.n.e., Atlantiđani postaju korumpirani i dekadentni. Zakon Jednog i Djeca Beliala imaju duge i ozbiljne nesuglasice. Jedna od njih je i uloga "mašina" (organskih robota). Da li im pomagati u njihovom duhovnom razvoju (Zakon Jednoga) ili ih eksploatirati (Djeca Beliala)? I, kao i prije prve kataklizme, duhovni zakoni se koriste za materijalne probitke. Najave katastrofe su se mogle vidjeti, ali večina ih jednostavno ignorira i nastavlja zloupotrebljavati svoju moć i znanje.
Slijedi destrukcija u kojoj se ponovo gubi kopno; dolazi do klimatskih promjena. Preživjeli se Atlantiđani moraju prilagođavati novim uvjetima. Naučna znanja su i dalje značajna, ali se prethodne dvije ere ne dostižu. Umjesto jednog velikog kontinenta, sada je grupa otoka. Najveći među njima su Posejdonija, Arian i Og.
Stanje nemira i pobuna postaje trajno. Razlike među dvije glavne grupacije su sve dublje.
Djeca Beliala će dovesti do treće, finalne, destrukcije Atlantide, zlouptrebom destruktivnih energetskih sila. Korupcija, gramzivost, nepostojanje moralnih standarda, sebičnost, zloupotreba zemaljskih resursa... ubrzano su vodili njenom kraju. I mada se finalni čin desio iznenada, najave kraja su davane unaprijed. (Zašto me to podsjeća da nam se već neko vrijeme stalno pokazuju i javljaju određeni znakovi ili upozorenja. Zanima me kako će biti kad se to stvarno desi te u kolikom razvoju će mo tada biti.)
Onima koji su željeli da gledaju.
Prije finalne destrukcije Atlantide, sljedbenici Zakona Jednog, koji su znali za nadolazeću sudbinu svog kontinenta, uspijevali su da se presele u druge zemlje. Tako, na primjer, u jednom od čitanja, Cayce prati putovanja jedne od duša:
"... na Atlantidi tokom perioda pucanja otoka. Isplovili smo prema Egiptu, ali smo završili na Pirenejima (današnjim Portugalskim, Francuskim i španjolskim zemljama). U Calais-u se još uvijek mogu vidjeti tragovi na liticama gdje su pripadnici Zakona Jednoga pokušavali da obnove svoje ritualne aktivnosti." (13.06.1934., čitanje 315-4) Među prvim zadacama je bilo osnivanje velike knjižnice znanja, oko godine 10300 godine p.n.e. u mjestu koje će znatno kasnije postati grad Aleksandrija u Egiptu. Ova velika knjižnica je sadržavala brojne, neizmjerno vrijedne knjige koje bi danas, van svake sumnje, dokazale ne samo postojanje Atlantide, već i tehnologije koja je daleko ispred naše, dvadeset prvog stoljeća. Brojni rukopisi su odneseni u Piramide:
"... Prije konačnog uništenja Atlantide, svećenici su dolazili iz Egipta u Posejdoniju (Atlantidu) da bi usavršili svoje shvaćanje Zakona Jednog i da bi sa sobom nosili zapisana znanja. Promatrana osoba se vračala sa svećenikom u Egipat. Tamo se uključio u Egipatsku politiku stajući na stranu mladog princa, a protiv lokalnog kralja Aarat-a. Egipat mu je postao novi dom. Na Atlantidi su nastavljene pobune, a mnogi Atlantiđani su emigrirali u Egipat...
... Osoba je bila među onima koji su čuvali stara znanja sa Atlantide i pripremali izgradnju kuće za inicirane - Veliku Piramidu. (19.06.1041., čitanje 2462-2)
"... osoba je pomagala svećeniku u izgradnji Galerije Znanja koja ce ležati ispod enigme... koja je još uvijek misterij nad misterijima... onima koji istražuju ko je drevnog čovjeka učinio svjesnim bićem i odvojio ga od zvijeri." (16.11.1940., 2402-2)
Gornje čitanje sugerira, a niz drugih izvora to i potvrđuje, da je ispod površine Gizinog platoa, Sfinge i piramida, izgrađena povelika Galerija znanja, knjižnica Atlantiđana. Cayce je u listopadu 1933. posvetio jedno svoje čitanje odgovoru na pitanje da opiše Galeriju znanja ("Hall of Records"):
"... Tu se nalaze znanja Atlantide od početaka vremena kada je Duh preuzeo ljudsku formu na Planeti; i informacije koje opisuju razvoj čovjeka; i događaji koji su doveli do prve kataklizme i promjene koje su uslijedile; i opisi ljudskih aktivnosti na drugim kontinentima; i izvještaji sa sastanaka predstavnika država i zemalja; i aktivnosti koje su dovele do destrukcije Atlantide; i izgradnja piramide inicijacije; i gdje su skrivena znanja koja su kopija onih sa potonule Atlantide...
... Pozicija skrivenog ulaza je, kada se sunce diže iznad vode, duž linije koja pada između šapa Sfinge; ne dozvoljava se ulaz u podzemne komore sve dok čovjek to svojim iskustvom ne zasluži..."
Knjižnica znanja će, prema ovim navodima, jednom biti dostupna čovjeku. Tada će, očekujemo, dokazi o postojanju Atlantide izaći na svijetlo dana. Ujedno će se otkriti tehnologija i znanje koji su toliko napredni da se ne može ni zamisliti da je tako što moguće i postojalo.
Cayce je prorekao da će se egipatska riznica mudrosti otvoriti između 1998-2001. (No to se još nije dogodilo. Da li su tada njegova predviđanja bila kriva ili smo si sami krivi jer smo još uvijek previše gramzivi i sebični da bi uopće smjeli vladati bilo kakvim znanjima, ipak ne mogu o tome govoriti.)
______________________________________
(izvor: dagoberhr.blog.hr, autor teksta: Dag Dagoberović)
Moje ime je Đurđija.
Poznat
- Poruka
- 7.293
Večna tema i tajna
(izvor: galaksija.info, autor: Marko Porčić)
Kada je C.V. Ceram napisao knjigu Bogovi, grobovi i učenjaci, u kojoj je opisao uzbudljivu istoriju arheoloških otkrića od Vinkelmana u Pompeji do Stivensona u Meksiku, ne skrivajući oduševljenje pred ovim velikim avanturama arheologije, sa optimizmom je poslednje poglavlje naslovio "Knjige koje još nisu napisane". U tom poglavlju je pomenuo priču o Atlantidi kao poslednju tajnu prošlosti koju arheologija treba da otkrije.
Legenda kaže da je na Atlantidi, izgubljenom kontinentu ili tajanstvenom ostrvu, cvetala napredna i visoka civilizacija koja je uživala u izobilju prirode i društvenoj harmoniji, da bi konačno zauvek nestala u stravičnoj katastrofi, uništena vatrom i vodom. Priča o Atlantidi, na koju prvi put nailazimo kod velikog filozofa Platona, duboko se urezala u tradiciju moderne zapadne civilizacije. O Atlantidi se raspravljalo, pisalo i mislilo sa jednakim žarom od vremena Platona pa sve do danas. Platonov mit je intrigirao i još uvek zaokuplja pažnju ljudi različitih interesovanja: filozofi su u njoj videli idealno društveno uređenje, istinsku utopiju, pa čak i izgubljeni Raj. Umetnici su Atlantidu doživeli kao široko polje na kome mogu da oprobaju maštu i iskažu svoju kreativnost. Sanjari i diletanti su, takođe, puštali mašti na volju u pokušaju da "otkriju" Atlantidu. Oni su nudili bezbroj hipoteza, nekad manje, a nekad više utemeljenih, na naučnim činjenicama, koje najčešće predstavljaju zanimljivu, ali naivnu priču smućkanu od pogrešnih, iskrivljenih ili loše shvaćenih informacija... Magična privlačnost ove teme toliko je snažna, da je privlačila čak i razne vrste mistika, koji u potrazi za Atlantidom "znanja" dobijaju putem proviđenja i telepatije! Najzad, dolazimo i do naučnika koji se pitaju: da li je Atlantida zaista postojala, tj. da li se Platonova priča može naučno objasniti?
Platon potpaljuje vatru
Platon (428/427 - 347. p.n.e.), zajedno sa svojim učenikom Aristotelom
(photo source)
(izvor: galaksija.info, autor: Marko Porčić)
Kada je C.V. Ceram napisao knjigu Bogovi, grobovi i učenjaci, u kojoj je opisao uzbudljivu istoriju arheoloških otkrića od Vinkelmana u Pompeji do Stivensona u Meksiku, ne skrivajući oduševljenje pred ovim velikim avanturama arheologije, sa optimizmom je poslednje poglavlje naslovio "Knjige koje još nisu napisane". U tom poglavlju je pomenuo priču o Atlantidi kao poslednju tajnu prošlosti koju arheologija treba da otkrije.
Legenda kaže da je na Atlantidi, izgubljenom kontinentu ili tajanstvenom ostrvu, cvetala napredna i visoka civilizacija koja je uživala u izobilju prirode i društvenoj harmoniji, da bi konačno zauvek nestala u stravičnoj katastrofi, uništena vatrom i vodom. Priča o Atlantidi, na koju prvi put nailazimo kod velikog filozofa Platona, duboko se urezala u tradiciju moderne zapadne civilizacije. O Atlantidi se raspravljalo, pisalo i mislilo sa jednakim žarom od vremena Platona pa sve do danas. Platonov mit je intrigirao i još uvek zaokuplja pažnju ljudi različitih interesovanja: filozofi su u njoj videli idealno društveno uređenje, istinsku utopiju, pa čak i izgubljeni Raj. Umetnici su Atlantidu doživeli kao široko polje na kome mogu da oprobaju maštu i iskažu svoju kreativnost. Sanjari i diletanti su, takođe, puštali mašti na volju u pokušaju da "otkriju" Atlantidu. Oni su nudili bezbroj hipoteza, nekad manje, a nekad više utemeljenih, na naučnim činjenicama, koje najčešće predstavljaju zanimljivu, ali naivnu priču smućkanu od pogrešnih, iskrivljenih ili loše shvaćenih informacija... Magična privlačnost ove teme toliko je snažna, da je privlačila čak i razne vrste mistika, koji u potrazi za Atlantidom "znanja" dobijaju putem proviđenja i telepatije! Najzad, dolazimo i do naučnika koji se pitaju: da li je Atlantida zaista postojala, tj. da li se Platonova priča može naučno objasniti?
Platon potpaljuje vatru
Platon (428/427 - 347. p.n.e.), zajedno sa svojim učenikom Aristotelom
(photo source)
Legendu o Atlantidi prvi je izložio Platon, čuveni grčki filozof (slika 1). Priča o Atlantidi je ispričana u dva dijaloga, čije se radnje nadoveziju jedna na drugu. To su čuvena dela Timaj i Kritija.
Ličnosti koje vode dijalog u Timaju su Sokrat, Hermokrat, Timaj i Kritija. Ovi su se sakupili uoči jedne atinske svetkovine da bi diskutovali o filozofskim pitanjima. O Atlantidi i događajima koji su za nju vezani pripoveda Kritija: Solon, grčki zakonodavac i jedan od Sedmorice mudraca, je prilikom posete Egiptu čuo čudnu priču od egipatskih sveštenika iz grada Saisa. Ta priča je bila zapisana na stubovima hrama boginje Neit u Saisu i u njoj se govori o velikom i moćnom kraljevstvu, koje se nalazilo na ostrvu koje je "po veličini bilo veće od Libije i Azije" (pod Libijom se podrazumevala severna Afrika zapadno od Egipta, a pod Azijom okvirno oblast Male Azije) a koje se nalazilo zapadno od Heraklovih stubova (slika 2).
Geografski položaj Atlantide, po Platonovom opisu i shvatanju mape sveta
(photo source)
Ostrvo je dobilo ime po Atlasu, sinu Posejdona i devojke Kleito i prvom kralju Atlantide. Njegovi stanovnici su izgradili velelepni i hramovima i palatama ukrašeni grad, koga su sveštenici Solonu detaljno opisali (slike 3 i 4). Ostrvo je bilo bogato biljnim i životinjskim svetom, plodnom zemljom i dragocenim metalima (posebno metalom koji se naziva orihalkum i blista kao vatra). Harmonija i mir su vladali generacijama na Atlantidi, stari zakoni i tradicija su revnosno poštovani, ali kako je vreme prolazilo, iskvario se plemeniti rod Posejdonov i božansku prirodu nadvladala je ljudska, donoseći zavist, oholost i pohlepu. Atlantiđani su krenuli u osvajanja, a njihovu vojsku je nadjačala atinska vojska koja je zaustavila invaziju sa zapada na Mediteran. Kada je video šta se dogodilo, Zevs je rešio da kazni Atlantiđane i zauvek uništi Atlantidu. Atlantida je potonula u "jednom danu i jednoj užasnoj noći". Svi navedeni događaji su se dogodili pre devet hiljada godina (od vremena kada se vodi razgovor između Solona i sveštenika). Ovo je, ukratko, sadržaj priče koju je Platon izneo u svojim dijalozima.
(photo source)
Glavni grad Atlanide prema Platonovom opisu: 1. Zid od orihalkuma; 2. Zid obložen limom; 3. Zid obložen bronzom; 4. Hram Kleito i Posejdona sa zlatnim kipovima; 5. Posejdonovo šetalište; 6. Prebivališta stražara; 7. Stara kraljevska palata; 8. Prolaz za brodove-trireme; 9. Dokovi. (Napomena: Nisam uspela da nađem originalnu sliku, ove iznad su najjasnije koje sam našla, pa vi sami potražite navedene stavke - prim. Đurđija)
Tragom Atlantide: svi u poteru!
Platonova priča je najstarija poznata verzija legende o Atlantidi, ali Platon nije jedini koji je govorio o njoj. Pitanje postojanja Atlantide i istinitosti Platonovih reči pobudilo je znatiželju i otvorilo polemiku još u antičkom svetu. Platonov najpoznatiji učenik, kome je "istina bila uvek draža od učitelja", smatrao je da je cela priča plod mašte jednog čoveka, Platona. Naime, Aristotel je smatrao da je Atlantidu uništio isti onaj koji ju je stvorio.
Postojala su i suprotna mišljenja. Krantor, takođe Platonov učenik, otputovao je u Egipat da bi našao potvrdu za tvrdnje svog učitelja. U Saisu je, navodno, video stubove o kojima govori Platon i na kojima je legenda o Atlantidi zapisana. Atlantidu pominje i izvesni Marcelus, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica. On izveštava o "nekih sedam ostrva na Atlantiku" od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo sećanje na veliko kraljevstvo koje je vladalo nad svim ostrvima u okeanu. Nešto drugačiju verziju legende o Atlantidi iznosi istoričar Diodor sa Sicilije u svom delu Istorijska biblioteka, a nalazimo pomena o njoj i kod Plutarha. Pisci kasnoantičkog perioda Amijan Marcelin (IV vek n.e.) i filozof Proklus (V vek n.e.) uključuju Platonov izveštaj u svoja dela.
Učeni ljudi Renesanse koji su se okrenuli proučavanju starih pisaca, osvežili su vekovima staru raspravu. Jedan događaj je naročito inspirisao ljude da promišljaju o Platonovom ostrvu. To je bilo otkriće Amerike. Neki su Ameriku prepoznali kao Atlantidu, a drugi su postojanje Amerike iskoristili kao posredan dokaz o autentičnosti Platonovog izveštaja, misleći pritom na deo u Timaju gde Kritija govori o kontinentu koji se nalazi zapadno od Atlantide. U svakom slučaju, Atlantida se od renesanse trajno urezuje u zapadnoevropsku kulturu, a ljudi raznolikih profesija i opredeljenja se upuštaju u raspravu i potragu za njom.
3D rekonstrukcija metropole Atlantide
(photo source)
Pitanja koja se nameću posle čitanja Timaja i Kritije jesu: da li je Atlantida postojala, gde se nalazila i kako je i zašto potonula? Pogledajmo kako su različiti ljudi pokušavali da na njih odgovore.
Godine 1882. prvi put je objavljenja studija Ignacijusa Donelija pod nazivom Atlantida: antidiluvijalni svet (antidiluvijalni - prepotopski svet). Ovo, sada klasično delo za proučavaoce Atlantide, predstavlja prvi pokušaj da se dotadašnja arheološka, mitološka, geološka i biološka znanja upotrebe u cilju rešavanja pitanja vezanih za Platonovu priču. Doneli se koristio komparativnom metodom u proučavanju ostataka materijalne kulture i folklora Starog i Novog sveta, kako bi dokazao da su sličnosti između njih (npr. mit o Potopu) rezultat zajedničkog porekla. On je smatrao da je upravo Atlantida centar iz koga se civilizacija širila na zapad i istok, tj. na Novi i Stari svet, gde su se "formirale kolonije Atlantide koje su nastavile da žive i posle propasti ostrva i iz kojih su se razvile velike civilizacije".
Donelijevim putem krenuo je i engleski književnik i publicista Luis Spens koji je dvadesetih godina prošlog veka objavio nekoliko značajnih studija o Atlantidi. Princip uklapanja Atlantide u istoriju čovečanstva bio je identičan Donelijevom.
Uopšteno gledano, Doneli i Spens su bili deca svog vremena u smislu da je idejni okvir kojim su se oni koristili, a to je teorija difuzije kultura, bio ideja vodilja arheologije krajem XIX i početkom XX veka. Difuzionizam kao opšta teorija u arheologiji je objašnjavao nastanak civilizacija i kulturnu promenu difuzijom kulturnih elemenata kroz prostor i vreme. U svojoj ekstremnoj formi - monocentričnom difuzionizmu, postojalo je samo jedno mesto, jedna kolevka iz koje su se razvile sve kulture sveta. U tom svetlu, Donelijeva i Spensova razmišljanja predstavljaju jednu hiperdifuzionističku tvdrnju sličnu onoj Graftona Eliota Smita koji je smatrao da je praizvor svih kultura Egipat. Takva tvrdnja predstavlja ekstremni vid u arheologiji opšte prihvaćenog načela difuzije kojim su se koristili i čuveni arheolozi poput Gordona Čajlda u formulisanju modela po kome je svaki kulturni napredak došao sa područja Bliskog Istoka - ex Oriente lux (svetlo sa Istoka).
Dok su difuzionisti fokusirali svoje istraživanje na pronalaženje sličnosti i veza između prostorno i vremenski udaljenih kultura, javile su se i nove ideje u kojima se naglasak pomera na geologiju, geofiziku pa čak i astronomiju.
Pomenućemo jednu od najnovijih hipoteza, koju je krajem devedesetih godina prošlog veka izložio Vjačeslav Kudrijavcev, koji smatra da se dokazi za postojanje Atlantide mogu pronaći bližim ispitivanjem geološko-klimatskih promena na kraju poslednjeg glacijala, što hronološki približno odgovara vremenu u kome je Platon smestio Atlantidu, a to je sredina desetog milenijuma p.n.e. Poznato je da je današnji nivo mora viši nego što je bio u ledenom dobu, i to za više od 100 m. Do povećanja nivoa mora je došlo usled globalnih klimatskih promena koje su rezultirale topljenjem lednika. Kudrijavcev traži mesto koje će se uklapati u Platonov opis i koje je u prošlosti pre povećanja nivoa mora bilo na suvom. Uz to, on dokazuje kako se iz Platonove priče ne mora nedvosmisleno zaključiti da je Atlantida bila ostrvo (zbog dvosmislenosti odgovarajuće reči na starogrčkom), pripremajući na taj način teren za svoju tvrdnju da je Atlantida predstavljala, zapravo, produžetak evropskog kopna između severozapadne Francuske i Britanskih ostrva koji je usled podizanja nivoa mora sada pod vodom.
Rekonstrukcija metropole Atlantide
(photo source)
Jednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik.
Ličnosti koje vode dijalog u Timaju su Sokrat, Hermokrat, Timaj i Kritija. Ovi su se sakupili uoči jedne atinske svetkovine da bi diskutovali o filozofskim pitanjima. O Atlantidi i događajima koji su za nju vezani pripoveda Kritija: Solon, grčki zakonodavac i jedan od Sedmorice mudraca, je prilikom posete Egiptu čuo čudnu priču od egipatskih sveštenika iz grada Saisa. Ta priča je bila zapisana na stubovima hrama boginje Neit u Saisu i u njoj se govori o velikom i moćnom kraljevstvu, koje se nalazilo na ostrvu koje je "po veličini bilo veće od Libije i Azije" (pod Libijom se podrazumevala severna Afrika zapadno od Egipta, a pod Azijom okvirno oblast Male Azije) a koje se nalazilo zapadno od Heraklovih stubova (slika 2).
Geografski položaj Atlantide, po Platonovom opisu i shvatanju mape sveta
(photo source)
Ostrvo je dobilo ime po Atlasu, sinu Posejdona i devojke Kleito i prvom kralju Atlantide. Njegovi stanovnici su izgradili velelepni i hramovima i palatama ukrašeni grad, koga su sveštenici Solonu detaljno opisali (slike 3 i 4). Ostrvo je bilo bogato biljnim i životinjskim svetom, plodnom zemljom i dragocenim metalima (posebno metalom koji se naziva orihalkum i blista kao vatra). Harmonija i mir su vladali generacijama na Atlantidi, stari zakoni i tradicija su revnosno poštovani, ali kako je vreme prolazilo, iskvario se plemeniti rod Posejdonov i božansku prirodu nadvladala je ljudska, donoseći zavist, oholost i pohlepu. Atlantiđani su krenuli u osvajanja, a njihovu vojsku je nadjačala atinska vojska koja je zaustavila invaziju sa zapada na Mediteran. Kada je video šta se dogodilo, Zevs je rešio da kazni Atlantiđane i zauvek uništi Atlantidu. Atlantida je potonula u "jednom danu i jednoj užasnoj noći". Svi navedeni događaji su se dogodili pre devet hiljada godina (od vremena kada se vodi razgovor između Solona i sveštenika). Ovo je, ukratko, sadržaj priče koju je Platon izneo u svojim dijalozima.
(photo source)
Glavni grad Atlanide prema Platonovom opisu: 1. Zid od orihalkuma; 2. Zid obložen limom; 3. Zid obložen bronzom; 4. Hram Kleito i Posejdona sa zlatnim kipovima; 5. Posejdonovo šetalište; 6. Prebivališta stražara; 7. Stara kraljevska palata; 8. Prolaz za brodove-trireme; 9. Dokovi. (Napomena: Nisam uspela da nađem originalnu sliku, ove iznad su najjasnije koje sam našla, pa vi sami potražite navedene stavke - prim. Đurđija)
Tragom Atlantide: svi u poteru!
Platonova priča je najstarija poznata verzija legende o Atlantidi, ali Platon nije jedini koji je govorio o njoj. Pitanje postojanja Atlantide i istinitosti Platonovih reči pobudilo je znatiželju i otvorilo polemiku još u antičkom svetu. Platonov najpoznatiji učenik, kome je "istina bila uvek draža od učitelja", smatrao je da je cela priča plod mašte jednog čoveka, Platona. Naime, Aristotel je smatrao da je Atlantidu uništio isti onaj koji ju je stvorio.
Postojala su i suprotna mišljenja. Krantor, takođe Platonov učenik, otputovao je u Egipat da bi našao potvrdu za tvrdnje svog učitelja. U Saisu je, navodno, video stubove o kojima govori Platon i na kojima je legenda o Atlantidi zapisana. Atlantidu pominje i izvesni Marcelus, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica. On izveštava o "nekih sedam ostrva na Atlantiku" od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo sećanje na veliko kraljevstvo koje je vladalo nad svim ostrvima u okeanu. Nešto drugačiju verziju legende o Atlantidi iznosi istoričar Diodor sa Sicilije u svom delu Istorijska biblioteka, a nalazimo pomena o njoj i kod Plutarha. Pisci kasnoantičkog perioda Amijan Marcelin (IV vek n.e.) i filozof Proklus (V vek n.e.) uključuju Platonov izveštaj u svoja dela.
Učeni ljudi Renesanse koji su se okrenuli proučavanju starih pisaca, osvežili su vekovima staru raspravu. Jedan događaj je naročito inspirisao ljude da promišljaju o Platonovom ostrvu. To je bilo otkriće Amerike. Neki su Ameriku prepoznali kao Atlantidu, a drugi su postojanje Amerike iskoristili kao posredan dokaz o autentičnosti Platonovog izveštaja, misleći pritom na deo u Timaju gde Kritija govori o kontinentu koji se nalazi zapadno od Atlantide. U svakom slučaju, Atlantida se od renesanse trajno urezuje u zapadnoevropsku kulturu, a ljudi raznolikih profesija i opredeljenja se upuštaju u raspravu i potragu za njom.
3D rekonstrukcija metropole Atlantide
(photo source)
Pitanja koja se nameću posle čitanja Timaja i Kritije jesu: da li je Atlantida postojala, gde se nalazila i kako je i zašto potonula? Pogledajmo kako su različiti ljudi pokušavali da na njih odgovore.
Godine 1882. prvi put je objavljenja studija Ignacijusa Donelija pod nazivom Atlantida: antidiluvijalni svet (antidiluvijalni - prepotopski svet). Ovo, sada klasično delo za proučavaoce Atlantide, predstavlja prvi pokušaj da se dotadašnja arheološka, mitološka, geološka i biološka znanja upotrebe u cilju rešavanja pitanja vezanih za Platonovu priču. Doneli se koristio komparativnom metodom u proučavanju ostataka materijalne kulture i folklora Starog i Novog sveta, kako bi dokazao da su sličnosti između njih (npr. mit o Potopu) rezultat zajedničkog porekla. On je smatrao da je upravo Atlantida centar iz koga se civilizacija širila na zapad i istok, tj. na Novi i Stari svet, gde su se "formirale kolonije Atlantide koje su nastavile da žive i posle propasti ostrva i iz kojih su se razvile velike civilizacije".
Donelijevim putem krenuo je i engleski književnik i publicista Luis Spens koji je dvadesetih godina prošlog veka objavio nekoliko značajnih studija o Atlantidi. Princip uklapanja Atlantide u istoriju čovečanstva bio je identičan Donelijevom.
Uopšteno gledano, Doneli i Spens su bili deca svog vremena u smislu da je idejni okvir kojim su se oni koristili, a to je teorija difuzije kultura, bio ideja vodilja arheologije krajem XIX i početkom XX veka. Difuzionizam kao opšta teorija u arheologiji je objašnjavao nastanak civilizacija i kulturnu promenu difuzijom kulturnih elemenata kroz prostor i vreme. U svojoj ekstremnoj formi - monocentričnom difuzionizmu, postojalo je samo jedno mesto, jedna kolevka iz koje su se razvile sve kulture sveta. U tom svetlu, Donelijeva i Spensova razmišljanja predstavljaju jednu hiperdifuzionističku tvdrnju sličnu onoj Graftona Eliota Smita koji je smatrao da je praizvor svih kultura Egipat. Takva tvrdnja predstavlja ekstremni vid u arheologiji opšte prihvaćenog načela difuzije kojim su se koristili i čuveni arheolozi poput Gordona Čajlda u formulisanju modela po kome je svaki kulturni napredak došao sa područja Bliskog Istoka - ex Oriente lux (svetlo sa Istoka).
Dok su difuzionisti fokusirali svoje istraživanje na pronalaženje sličnosti i veza između prostorno i vremenski udaljenih kultura, javile su se i nove ideje u kojima se naglasak pomera na geologiju, geofiziku pa čak i astronomiju.
Pomenućemo jednu od najnovijih hipoteza, koju je krajem devedesetih godina prošlog veka izložio Vjačeslav Kudrijavcev, koji smatra da se dokazi za postojanje Atlantide mogu pronaći bližim ispitivanjem geološko-klimatskih promena na kraju poslednjeg glacijala, što hronološki približno odgovara vremenu u kome je Platon smestio Atlantidu, a to je sredina desetog milenijuma p.n.e. Poznato je da je današnji nivo mora viši nego što je bio u ledenom dobu, i to za više od 100 m. Do povećanja nivoa mora je došlo usled globalnih klimatskih promena koje su rezultirale topljenjem lednika. Kudrijavcev traži mesto koje će se uklapati u Platonov opis i koje je u prošlosti pre povećanja nivoa mora bilo na suvom. Uz to, on dokazuje kako se iz Platonove priče ne mora nedvosmisleno zaključiti da je Atlantida bila ostrvo (zbog dvosmislenosti odgovarajuće reči na starogrčkom), pripremajući na taj način teren za svoju tvrdnju da je Atlantida predstavljala, zapravo, produžetak evropskog kopna između severozapadne Francuske i Britanskih ostrva koji je usled podizanja nivoa mora sada pod vodom.
Rekonstrukcija metropole Atlantide
(photo source)
Jednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik.
Poslednja izmena:
Moje ime je Đurđija.
Poznat
- Poruka
- 7.293
(izvor: galaksija.info, autor: Marko Porčić)
Jednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik.
(photo source)
Jednu od poznatijih hipoteza u kojoj se propast Atlantide objašnjava uzrocima iz svemira (!) izneo je Oto Muk u knjizi Tajna Atlantide. Mukovo delo predstavlja izuzetnu sintezu astronomskih, geoloških, klimatskih, ekoloških i arheološko-istorijskih podataka. Muk smatra da je uništenje Atlantide prouzrokovao udar asteroida u Zemlju, tačnije u Atlantik.
(photo source)
Za razliku od većine drugih autora, Muk pokušava da objasni zašto je Atlantida bila klimatski povoljnija za razvoj civilizacije od Evrope, Azije i Amerike, gde je u to vreme još uvek trajalo ledeno doba. On nudi objašnjenje po kome je veliko ostrvo, tj. Atlantida svojim položajem stvaralo prirodnu branu tzv. Golfskoj struji da teče svojim današnjim tokom, te se stoga njen tok završavao na obalama Atlantide. Topla struja je uticala na obližnje kopno povećavajući prosečnu godišnju temperaturu i svarajući povoljne klimatske uslove. Posle katastrofe, kada je Atlantida potonula, Golfska struja se probila do obala Zapadne Evrope i ustalila svoj današnji tok, povećavajući prosečnu godišnju temperaturu u Evropi. Na taj način, Golfska struja je doprinela otopljavanju lednika, što je označilo i kraj ledenog doba.
Treba pomenuti jedan od posrednih dokaza koga Muk navodi da bi potkrepio tvrdnju da je Atlantida u geografskom smislu postojala. Ovaj dokaz je biološke tj. ekološke prirode i odnosi se na migraciju jegulja radi mrešćenja iz reka i slatkih voda Evrope u oblast Sargaskog mora u Atlantiku. Poznato je da jegulje žive u slatkim, kontinentalnim vodama, a da se, kad dođe vreme mrešćenja, masovno i nepogrešivo vraćaju u Sargasko more, gde se mreste. Posle mrešćenja, roditelji uginu, a mlade jegulje se, kada dovoljno odrastu, vraćaju u slatke vode da bi se čitav ciklus posle određenog vremena ponovio. Muk smatra da ova neobična pojava dokazuje da je u području Sargaškogmora nekad postojalo kopno - ostrvo i da su jegulje živele u rekama tog ostrva ili pri ušću tih reka u more, gde su se mrestile. Kada je, prema Muku, kopno posle udara asteroida u Atlantski okean nestalo, Golfska struja je razasula jegulje po okeanu, ali je genski utisnuto "sećanje" na ostrvo ostalo prisutno, tako se jegulje stalno vraćaju svom prastaništu - Atlantidi.
Međutim, Mukova objašnjenja ne zadovoljavaju prave naučno-metodološke kriterijume, pa čak ni najosnovnije pravilo pri iznošenju takvih hipoteza (ne zaboravimo, on pretenduje da objasni globalne fenomene kao što su kraj ledenog doba, povećanje nivoa mora, migracija jegulja...), a to je da navede literaturu u kojoj možemo da proverimo podatke i objašnjenja koja Muk uzima za sigurne i dokazane.
Neproverljivost podataka tipična je za sve vidove pseudonauke pa tako i za pseudoarheologiju koja je postala "majka" diletantskih, prevarantskih i besmislenih teorija i hipoteza o Atlantidi. Postoji čitava plejada pseudonaučnika, mistika i okultista poput Paula Šlimana (unuk H. Šlimana), Augustusa Le Plonžona, Rudolfa Štajnera, Madam Blavacki itd., koji iznose apsolutno besmislene i nemoguće dokaze o postojanju Atlantide.
Treba pomenuti jedan od posrednih dokaza koga Muk navodi da bi potkrepio tvrdnju da je Atlantida u geografskom smislu postojala. Ovaj dokaz je biološke tj. ekološke prirode i odnosi se na migraciju jegulja radi mrešćenja iz reka i slatkih voda Evrope u oblast Sargaskog mora u Atlantiku. Poznato je da jegulje žive u slatkim, kontinentalnim vodama, a da se, kad dođe vreme mrešćenja, masovno i nepogrešivo vraćaju u Sargasko more, gde se mreste. Posle mrešćenja, roditelji uginu, a mlade jegulje se, kada dovoljno odrastu, vraćaju u slatke vode da bi se čitav ciklus posle određenog vremena ponovio. Muk smatra da ova neobična pojava dokazuje da je u području Sargaškogmora nekad postojalo kopno - ostrvo i da su jegulje živele u rekama tog ostrva ili pri ušću tih reka u more, gde su se mrestile. Kada je, prema Muku, kopno posle udara asteroida u Atlantski okean nestalo, Golfska struja je razasula jegulje po okeanu, ali je genski utisnuto "sećanje" na ostrvo ostalo prisutno, tako se jegulje stalno vraćaju svom prastaništu - Atlantidi.
Međutim, Mukova objašnjenja ne zadovoljavaju prave naučno-metodološke kriterijume, pa čak ni najosnovnije pravilo pri iznošenju takvih hipoteza (ne zaboravimo, on pretenduje da objasni globalne fenomene kao što su kraj ledenog doba, povećanje nivoa mora, migracija jegulja...), a to je da navede literaturu u kojoj možemo da proverimo podatke i objašnjenja koja Muk uzima za sigurne i dokazane.
Neproverljivost podataka tipična je za sve vidove pseudonauke pa tako i za pseudoarheologiju koja je postala "majka" diletantskih, prevarantskih i besmislenih teorija i hipoteza o Atlantidi. Postoji čitava plejada pseudonaučnika, mistika i okultista poput Paula Šlimana (unuk H. Šlimana), Augustusa Le Plonžona, Rudolfa Štajnera, Madam Blavacki itd., koji iznose apsolutno besmislene i nemoguće dokaze o postojanju Atlantide.
Moje ime je Đurđija.
Poznat
- Poruka
- 7.293
(izvor: galaksija.info, autor: Marko Porčić)
Atlantida: "Zvanična verzija"
Hipotezu koju posebno izdvajam, okarakterisaću kao "zvaničnu verziju", zbog toga što je ona prihvaćena u profesionalnim arheološkim krugovima i dolazi od čuvenog grčkog arheologa Spiridona Marinatosa. On je vršio iskopavanja na današnjem južnoegejskom ostrvu Santorini (antička Tera) i proslavio se otkrićima važnih naselja minojske kulture bronzanog doba (3. i 2. milenijum stare ere). Za njih je egzaktnim savremenim metodama utvrđeno da su konačno bila uništena katastrofalnom vulkanskom erupcijom, koja je raznela pola ostrva!
Ruševine Aktrotirija, prestonice drevne Tere, čija sudbina je mogla da bude inspiracija Platonu
(photo source)
Atlantida: "Zvanična verzija"
Hipotezu koju posebno izdvajam, okarakterisaću kao "zvaničnu verziju", zbog toga što je ona prihvaćena u profesionalnim arheološkim krugovima i dolazi od čuvenog grčkog arheologa Spiridona Marinatosa. On je vršio iskopavanja na današnjem južnoegejskom ostrvu Santorini (antička Tera) i proslavio se otkrićima važnih naselja minojske kulture bronzanog doba (3. i 2. milenijum stare ere). Za njih je egzaktnim savremenim metodama utvrđeno da su konačno bila uništena katastrofalnom vulkanskom erupcijom, koja je raznela pola ostrva!
Ruševine Aktrotirija, prestonice drevne Tere, čija sudbina je mogla da bude inspiracija Platonu
(photo source)
Marinatos je ustvrdio da su upravo vulkanska eksplozija i propast Tere uzrok nastanka legende o Atlantidi. On posmatra priču o Atlantidi kao mit koji se izgrađivao stotinama godina i u koga su, kao što sa mitovima često biva, inkorporirani događaji koji su se odigrali u različitim vremenima i na različitim prostorima. Ipak, samo jezgro priče čini sećanje na eksploziju Tere koja je po intenzitetu bila čak četiri puta jača (!) od moderne erupcije na ostrvu Krakatau i koja se čula širom planete.
Po Marinatosovom mišljenju, Platonov opis života i običaja na Atlantidi najviše podseća na minojsku kulturu, čiji je centar bio na Kritu i koja je doživela procvat u prvoj polovini drugog milenijuma p.n.e. Na primer, u kritskom zidnom slikarstvu imamo čuvenu Fresku toreadora, na kojoj je prikazana igra ili borba sa bikom (slika 5). Platon na jednom mestu u Kritiji opisuje ritualni lov na bika koga su upražnjavali kraljevi Atlantide. Sličnost nesumnjivo postoji. Takođe, stanovnici Krita su se vrlo uspešno bavili pomorstvom i posedovali veliku trgovačku flotu, a sam Krit je veliko ostrvo, što čini još jednu sličnost sa Atlantidom.
Smatra se da je erupcija Tere, što je događaj koji se okvirno datuje u 1500. godinu pre naše ere, ostavila katastrofalne posledice na Krit i da je dovela do propasti minojske civilizacije. Atlantida onda nije uništena devet hiljada godina pre Solona, već devet stotina godina pre Solona (Solon je živeo u VI veku p.n.e. - 900 + 600 = 1500).
"Freska toreadora", oko 1500. p.n.e, Krit
(photo source)
Marinatos prati tragove u istoriji Egipta koji su uticali na to da staroegipatska folklorna tradicija toliko uzdiže Atinu koja se borila protiv Atlantide (pod uslovom da je priča zaista došla iz Egipta). Vreme kada Solon posećuje Egipat pripada tzv. Saiskom periodu egipatske istorije (663 - 525. godine pre n.e.) u kome je Egipat bio veoma podložan grčkim uticajima i zavisio je od grčke plaćeničke vojske. Stariji događaji, kao što je invazija "naroda sa mora" (oko 1200. godine p.n.e.) na Egipat i borba Egipćana protiv Hiksa (oko 1580. godine p.n.e.) u kojoj su se, kako dokazuje Marinatos, borili i mikenski ratnici, utkani su u okvir priče kao rezultat mutne svesti o grčkom učestvovanju u egipatskoj kasnoj istoriji. Svi ovi događaji su isprepleteni uz mnoge fantastične i izmišljene dodatke, tako da sva neslaganja sa Platonovim opisom Marinatos objašnjava činjenicom da nijedan mit "ne može biti prihvaćen zdravo za gotovo" i da u sebi nosi mnoga izobličenja i kontradikcije.
Atlantida kao arheološki problem
Sam mit o Atlantidi je od strane učenih ljudi i poznavalaca antike okarakterisan kao bajka, "plemenita laž", kao priča koju je Platon izmislio da bi mogao na prigodan način da izloži svoja filozofska stanovišta. Mišljenje da je Platon naprosto izmislio celu priču je veoma široko rasprostranjeno u učenim krugovima. Profesor Marinatos je svojim radom o Atlantidi ponudio objašnjenje koje nije dovelo u pitanje osnovni hronološki i kulturni okvir današnje arheologije, tako što je Platonov mit uklopio u arheološki i istorijski potvrđene i zabeležene događaje. Po Marinatosu, Platon nije izmislio priču u potpunosti, ali ni Atlantida kao zaseban i stvarni entitet nikada nije postojala, tako da se Marinatosovo mišljenje ne razlikuje u suštini od stava koji mnogi prihvataju, a to je da Atlantida, kakvu je Platon opisao, nikada nije postojala.
Potrebno je izdvojiti ključne momente u Platonovom tekstu, koji nauci postavljaju jedno ili više međusobno zavisnih pitanja, gde odgovor na jedno mora implicirati i koherentan sistem odgovora na druga pitanja.
Jedan od prvih i osnovnih problema vezanih za Platonovu priču jeste pitanje hronologije. Solonu su egipatski sveštenici rekli da su se događaji vezani za Atlantidu i njenu propast odvijali pre devet hiljada godina, što znači oko 9600 godina pre nove ere. S obzirom na stepen razvijenosti civilizacije Atlantide, kako ju je Platon opisao, ova činjenica obeshrabruje svakog ko je iole upoznat sa praistorijom i istorijom čovečanstva. Naime, pomenuto vreme predstavlja prelaz iz paleolita u mezolit. Drugim rečima, ljudi još uvek nisu upoznali ni zemljoradnju ni sedentarni način života, a počeci gradova i civilizacije su hiljadama godinama udaljeni. Postojanje takvog grada u desetom milenijumu pre nove ere se nikako ne može uklopiti ni u jedan okvir praistorije koji je do sada arheologija uspela da rekonstruiše. Nigde u svetu nema materijalnih tragova koji bi svedočili o društvu koje je ovladalo složenom urbanom arhitekturom, zemljoradnjom, moreplovstvom ili obradom metala u desetom milenijumu p.n.e.
Ipak, pretpostavimo da je Atlantida zaista postojala i da je njeno društvo posedovalo znanja o zemljoradnji (zanemarimo za sada arhitekturu, obradu metala i umetničke domete). Nastanak zemljoradnje smatramo za osnovni preduslov ka daljem razvijanju kulture u smeru izgradnje gradova, stvaranja države i razvijanja tehnologije. Prirodno se nameće pitanje: zašto bi na Atlantidi došlo do tog dostignuća mnogo pre nego u ostalim delovima sveta? Ovo pitanje zadire u samu suštinu problema koji za arheologiju i humanističke nauke predstavlja jednu od najtežih prepreka u proučavanju čoveka, a to je objašnjavanje kulturne promene (pod kulturom ovde podrazumevamo sveukupnost ljudske delatnosti). Nauka je ponudila neka rešenja za proces neolitizacije kao i modele za nastanak prvih država. Koji model primeniti na slučaj za koji nismo sigurni ni da je postojao? Koje god teorijsko stanovište o kulturnoj promeni, neolitizaciji ili nastanku država da zastupamo, jedno je sigurno - ostrvo Atlantida je moralo postojati kao realan fizički entitet smešten u prostoru da bi se na njemu odigrao bilo koji od gore navedenih procesa.
Drugo pitanje glasi: da li je u Atlantiku postojalo veće ostrvo koje je potonulo u desetom milenijumu p.n.e? Na ovo pitanje ne može da odgovori arheolog, već geolog, a geolozi se ogromnom većinom slažu da ne postoje dokazi da se u Atlantiku takav proces odigrao.
Jedan od argumenata koji se navode u korist teorije da je cela priča plod Platonove mašte, jeste da ne postoje verzije legende o Atlantidi koje su starije od Platona. Platon izveštava da je priča o Atlantidi zapisana na stubovima hrama u Saisu. Ovo je za arheologa svakako najdramatičnija tvrdnja i ukoliko je tačna, onda postoji materijalni, arheološki dokaz da Platon nije izmislio priču (što naravno ne dokazuje da je sama priča istinita).
(photo source)
Za arheologiju je veoma važno pitanje međukulturnih uticaja i komunikacija. Ako na jednom velikom ostrvu imamo kulturu koja je superiornija u odnosu na ostatak sveta, da li je moguće da nije bilo nikakve komunikacije između kulture Atlantide i ljudskih zajednica u Evropi? Da li bi takva kultura uopšte imala potrebu da stupa u kontakt sa ljudima na "nižem nivou" razvoja? Istorija nas uči tome da je sasvim moguće da jedna razvijenija kultura postoji paralelno sa manje razvijenom (misli se prvenstveno na tehnološki stupanj razvoja) i da između njih ne dođe do kontakta. Međutim, postavlja se pitanje koje je delom i psihološke prirode (a zasniva se na pretpostavci da Platon nije izmislio celu priču već da je zaista postojalo neko predanje koje je doprlo do njega): zašto bi ljudi, uopšte, zapamtili Atlantidu?
Da li je u pitanju bila zaista neka vrhunska kultura na koju je sačuvano sećanje posle propasti ostrva, ili je sam čin nestanka Atlantide delovao na ljude da je zapamte kao izgubljeni raj, čak i da su na njoj živeli ljudi na istom stupnju kao i svuda u svetu? Tu je Marinatos kategoričan i to je jedan od najjačih argumenata protiv onih koji veruju da je Atlantida postojala. On smatra da nije moguće da se jedan događaj koji se odigrao pre 9000 godina zadrži u kolektivnom sećanju, jer najstarija čovekova sećanja na specifične događaje ne prelaze 4000 godina p.n.e. (na primer, mit o Potopu). Marinatos smatra da je bez pisma apsolutno nemoguće sačuvati informacije kroz tako dugačak vremenski period.
Sada je jasno zašto se Atlantida ne može tek tako "pronaći" kao što je Šliman pronašao Troju. Nauka nije uspela da potvrdi postojanje Atlantide, nijedna hipoteza nije našla svoju materijalnu potvrdu niti može adekvatno da odgovori na sva pitanja, ali najveća greška koju neko može da napravi kada se radi o nauci, čoveku i prošlosti jeste da bilo šta otpiše kao apsolutno nemoguće ili netačno. Ovo je istorija naučnih otkrića mnogo puta potvrdila. Čak i ukoliko se nedvosmisleno pokaže da je Atlantida plod fikcije, da njeno postojanje nikako nije bilo moguće ni pod kojim uslovima (mada do takve apsolutne tvrdnje praktično nije moguće doći), ostaje zadatak da se objasni nastanak ovog mita i njegov smisao, što je ništa manje uzbudljivo.
_____________________________
(izvor: galaksija.info, autor: Marko Porčić)
Po Marinatosovom mišljenju, Platonov opis života i običaja na Atlantidi najviše podseća na minojsku kulturu, čiji je centar bio na Kritu i koja je doživela procvat u prvoj polovini drugog milenijuma p.n.e. Na primer, u kritskom zidnom slikarstvu imamo čuvenu Fresku toreadora, na kojoj je prikazana igra ili borba sa bikom (slika 5). Platon na jednom mestu u Kritiji opisuje ritualni lov na bika koga su upražnjavali kraljevi Atlantide. Sličnost nesumnjivo postoji. Takođe, stanovnici Krita su se vrlo uspešno bavili pomorstvom i posedovali veliku trgovačku flotu, a sam Krit je veliko ostrvo, što čini još jednu sličnost sa Atlantidom.
Smatra se da je erupcija Tere, što je događaj koji se okvirno datuje u 1500. godinu pre naše ere, ostavila katastrofalne posledice na Krit i da je dovela do propasti minojske civilizacije. Atlantida onda nije uništena devet hiljada godina pre Solona, već devet stotina godina pre Solona (Solon je živeo u VI veku p.n.e. - 900 + 600 = 1500).
"Freska toreadora", oko 1500. p.n.e, Krit
(photo source)
Marinatos prati tragove u istoriji Egipta koji su uticali na to da staroegipatska folklorna tradicija toliko uzdiže Atinu koja se borila protiv Atlantide (pod uslovom da je priča zaista došla iz Egipta). Vreme kada Solon posećuje Egipat pripada tzv. Saiskom periodu egipatske istorije (663 - 525. godine pre n.e.) u kome je Egipat bio veoma podložan grčkim uticajima i zavisio je od grčke plaćeničke vojske. Stariji događaji, kao što je invazija "naroda sa mora" (oko 1200. godine p.n.e.) na Egipat i borba Egipćana protiv Hiksa (oko 1580. godine p.n.e.) u kojoj su se, kako dokazuje Marinatos, borili i mikenski ratnici, utkani su u okvir priče kao rezultat mutne svesti o grčkom učestvovanju u egipatskoj kasnoj istoriji. Svi ovi događaji su isprepleteni uz mnoge fantastične i izmišljene dodatke, tako da sva neslaganja sa Platonovim opisom Marinatos objašnjava činjenicom da nijedan mit "ne može biti prihvaćen zdravo za gotovo" i da u sebi nosi mnoga izobličenja i kontradikcije.
Atlantida kao arheološki problem
Sam mit o Atlantidi je od strane učenih ljudi i poznavalaca antike okarakterisan kao bajka, "plemenita laž", kao priča koju je Platon izmislio da bi mogao na prigodan način da izloži svoja filozofska stanovišta. Mišljenje da je Platon naprosto izmislio celu priču je veoma široko rasprostranjeno u učenim krugovima. Profesor Marinatos je svojim radom o Atlantidi ponudio objašnjenje koje nije dovelo u pitanje osnovni hronološki i kulturni okvir današnje arheologije, tako što je Platonov mit uklopio u arheološki i istorijski potvrđene i zabeležene događaje. Po Marinatosu, Platon nije izmislio priču u potpunosti, ali ni Atlantida kao zaseban i stvarni entitet nikada nije postojala, tako da se Marinatosovo mišljenje ne razlikuje u suštini od stava koji mnogi prihvataju, a to je da Atlantida, kakvu je Platon opisao, nikada nije postojala.
Potrebno je izdvojiti ključne momente u Platonovom tekstu, koji nauci postavljaju jedno ili više međusobno zavisnih pitanja, gde odgovor na jedno mora implicirati i koherentan sistem odgovora na druga pitanja.
Jedan od prvih i osnovnih problema vezanih za Platonovu priču jeste pitanje hronologije. Solonu su egipatski sveštenici rekli da su se događaji vezani za Atlantidu i njenu propast odvijali pre devet hiljada godina, što znači oko 9600 godina pre nove ere. S obzirom na stepen razvijenosti civilizacije Atlantide, kako ju je Platon opisao, ova činjenica obeshrabruje svakog ko je iole upoznat sa praistorijom i istorijom čovečanstva. Naime, pomenuto vreme predstavlja prelaz iz paleolita u mezolit. Drugim rečima, ljudi još uvek nisu upoznali ni zemljoradnju ni sedentarni način života, a počeci gradova i civilizacije su hiljadama godinama udaljeni. Postojanje takvog grada u desetom milenijumu pre nove ere se nikako ne može uklopiti ni u jedan okvir praistorije koji je do sada arheologija uspela da rekonstruiše. Nigde u svetu nema materijalnih tragova koji bi svedočili o društvu koje je ovladalo složenom urbanom arhitekturom, zemljoradnjom, moreplovstvom ili obradom metala u desetom milenijumu p.n.e.
Ipak, pretpostavimo da je Atlantida zaista postojala i da je njeno društvo posedovalo znanja o zemljoradnji (zanemarimo za sada arhitekturu, obradu metala i umetničke domete). Nastanak zemljoradnje smatramo za osnovni preduslov ka daljem razvijanju kulture u smeru izgradnje gradova, stvaranja države i razvijanja tehnologije. Prirodno se nameće pitanje: zašto bi na Atlantidi došlo do tog dostignuća mnogo pre nego u ostalim delovima sveta? Ovo pitanje zadire u samu suštinu problema koji za arheologiju i humanističke nauke predstavlja jednu od najtežih prepreka u proučavanju čoveka, a to je objašnjavanje kulturne promene (pod kulturom ovde podrazumevamo sveukupnost ljudske delatnosti). Nauka je ponudila neka rešenja za proces neolitizacije kao i modele za nastanak prvih država. Koji model primeniti na slučaj za koji nismo sigurni ni da je postojao? Koje god teorijsko stanovište o kulturnoj promeni, neolitizaciji ili nastanku država da zastupamo, jedno je sigurno - ostrvo Atlantida je moralo postojati kao realan fizički entitet smešten u prostoru da bi se na njemu odigrao bilo koji od gore navedenih procesa.
Drugo pitanje glasi: da li je u Atlantiku postojalo veće ostrvo koje je potonulo u desetom milenijumu p.n.e? Na ovo pitanje ne može da odgovori arheolog, već geolog, a geolozi se ogromnom većinom slažu da ne postoje dokazi da se u Atlantiku takav proces odigrao.
Jedan od argumenata koji se navode u korist teorije da je cela priča plod Platonove mašte, jeste da ne postoje verzije legende o Atlantidi koje su starije od Platona. Platon izveštava da je priča o Atlantidi zapisana na stubovima hrama u Saisu. Ovo je za arheologa svakako najdramatičnija tvrdnja i ukoliko je tačna, onda postoji materijalni, arheološki dokaz da Platon nije izmislio priču (što naravno ne dokazuje da je sama priča istinita).
(photo source)
Za arheologiju je veoma važno pitanje međukulturnih uticaja i komunikacija. Ako na jednom velikom ostrvu imamo kulturu koja je superiornija u odnosu na ostatak sveta, da li je moguće da nije bilo nikakve komunikacije između kulture Atlantide i ljudskih zajednica u Evropi? Da li bi takva kultura uopšte imala potrebu da stupa u kontakt sa ljudima na "nižem nivou" razvoja? Istorija nas uči tome da je sasvim moguće da jedna razvijenija kultura postoji paralelno sa manje razvijenom (misli se prvenstveno na tehnološki stupanj razvoja) i da između njih ne dođe do kontakta. Međutim, postavlja se pitanje koje je delom i psihološke prirode (a zasniva se na pretpostavci da Platon nije izmislio celu priču već da je zaista postojalo neko predanje koje je doprlo do njega): zašto bi ljudi, uopšte, zapamtili Atlantidu?
Da li je u pitanju bila zaista neka vrhunska kultura na koju je sačuvano sećanje posle propasti ostrva, ili je sam čin nestanka Atlantide delovao na ljude da je zapamte kao izgubljeni raj, čak i da su na njoj živeli ljudi na istom stupnju kao i svuda u svetu? Tu je Marinatos kategoričan i to je jedan od najjačih argumenata protiv onih koji veruju da je Atlantida postojala. On smatra da nije moguće da se jedan događaj koji se odigrao pre 9000 godina zadrži u kolektivnom sećanju, jer najstarija čovekova sećanja na specifične događaje ne prelaze 4000 godina p.n.e. (na primer, mit o Potopu). Marinatos smatra da je bez pisma apsolutno nemoguće sačuvati informacije kroz tako dugačak vremenski period.
Sada je jasno zašto se Atlantida ne može tek tako "pronaći" kao što je Šliman pronašao Troju. Nauka nije uspela da potvrdi postojanje Atlantide, nijedna hipoteza nije našla svoju materijalnu potvrdu niti može adekvatno da odgovori na sva pitanja, ali najveća greška koju neko može da napravi kada se radi o nauci, čoveku i prošlosti jeste da bilo šta otpiše kao apsolutno nemoguće ili netačno. Ovo je istorija naučnih otkrića mnogo puta potvrdila. Čak i ukoliko se nedvosmisleno pokaže da je Atlantida plod fikcije, da njeno postojanje nikako nije bilo moguće ni pod kojim uslovima (mada do takve apsolutne tvrdnje praktično nije moguće doći), ostaje zadatak da se objasni nastanak ovog mita i njegov smisao, što je ništa manje uzbudljivo.
_____________________________
(izvor: galaksija.info, autor: Marko Porčić)
