Nehaj tvoj,tu na telu mome
trag ostavlja,ne pita da l' boli.
Senka poslednje nase istine tone
u bezuboj tami,dok lezimo goli.
Blizina nam duse rastace zestoko
dok razum gubimo u tom nedodiru.
Iz nevida gleda nas mracne tuge oko
boli srca nasih sve jace naviru.
Slomilo se nocas na sitne komade
suncevo ogledalo i nase trajanje.
Ugusile nas tuga ogromne gromade
jos koraca smelo ponocno kajanje.
Zajedno,a sami u beskraju bolnom
iskapasmo zadnjih nasih dana dah.
U cutanju nasem turobnom i kobnom
ne cuje se rec-sve je samo prah.
Trajemo u strahu od budjenja ovog
osecaj nas gusi i lomi nejake.
Na putu smo stranci do laganja novog
stegli duse,srca,pobelele sake.
Niceg nema vise oboje smo svesni
odavno smo jedno drugom nevoljenje.
Nismo srecni,nasmejani,al' nismo ni besni
odlazim kod njega,ti kod druge zene.
Na kraju mi reci pogledom postenja
dok nas mesec sneni miluje po dusi,
jesmo li dosegli makar neka htenja
sad kad kraj se smeje i sve nase rusi.
Reci mi jos sada pa ustani-idi,
da l' sam bila tvoja ja jos jedna varka.
Reci mi da znam,srce jos te vidi
ostalo je tako malo do naseg rastanka.
Slovenska
