Nekad sam se plašila groblja. Nije to bio strah od utvara, već neka nelagoda, nešto o čemu ne želim da mislim i što čak ne želim da vidim. Kako takoreći u centru grada imamo groblje, uvijek sam se trudila da ga izbjegavam, a ako prolazim autom, okretala sam glavu na suprotsnu stranu.
Ni danas ne umijem definisati taj strah. Kao da sam se plašila da bi mi ono moglo odnijeti nekoga dragog ako mu samo malo pažnje posveti. Možda moja pažnja privuče smrt. Nešto slično, nejasno ali jako, tjeralo me je da ih izbjegavam.
Više se ne plašim. Suočavanje sa strahom, oči u oči, čini da on nestane.
Evo godinu i po ima kako nekako volim groblja.
Tu je sve mirno. Niko me ne nervira, ne traži od mene ništa, ne priča o politici i problemima, ne juri za zaradom, ljubavi, provodom. Onima koji su tu završene su sve borbe, trke, frke, ljubomore, nervoze, bjesovi, patnje i poslovi. Oni su spokojni. Samo oni.
Kad zakoračim u taj svijet, noge same uspore, puls se smiri, više mi se nigdje ne žuri i sve postane manje važno. Čujem ptice, vidim drveće, cvijeće, djetelinu i travu koja se bez pitanja uvukla ponegdje. I nijansu neba, nijanse spomenika, različite oblike. Opažam, dakle živim. Baš tu.
I kad prodjem kraj gradskog groblja više ne okrećem glavu na drugu stranu, već put njega. Analiziram i druga groblja, spomenike, krstove, posvete. I nekako osjećam da su sva ona moja, bliska i topla.
Jer jedno takvo, baš ono nekad jezivo gradsko, sad je dom one koja mi je život dala. A gdje god da je ona mora biti toplo, sigurno, blisko i moje.
Ni danas ne umijem definisati taj strah. Kao da sam se plašila da bi mi ono moglo odnijeti nekoga dragog ako mu samo malo pažnje posveti. Možda moja pažnja privuče smrt. Nešto slično, nejasno ali jako, tjeralo me je da ih izbjegavam.
Više se ne plašim. Suočavanje sa strahom, oči u oči, čini da on nestane.
Evo godinu i po ima kako nekako volim groblja.
Tu je sve mirno. Niko me ne nervira, ne traži od mene ništa, ne priča o politici i problemima, ne juri za zaradom, ljubavi, provodom. Onima koji su tu završene su sve borbe, trke, frke, ljubomore, nervoze, bjesovi, patnje i poslovi. Oni su spokojni. Samo oni.
Kad zakoračim u taj svijet, noge same uspore, puls se smiri, više mi se nigdje ne žuri i sve postane manje važno. Čujem ptice, vidim drveće, cvijeće, djetelinu i travu koja se bez pitanja uvukla ponegdje. I nijansu neba, nijanse spomenika, različite oblike. Opažam, dakle živim. Baš tu.
I kad prodjem kraj gradskog groblja više ne okrećem glavu na drugu stranu, već put njega. Analiziram i druga groblja, spomenike, krstove, posvete. I nekako osjećam da su sva ona moja, bliska i topla.
Jer jedno takvo, baš ono nekad jezivo gradsko, sad je dom one koja mi je život dala. A gdje god da je ona mora biti toplo, sigurno, blisko i moje.
