Too perfect

Mislite li da se svi previse trudimo i previse tezimo savrsenstvu u nasim vezama i zivotima, ljubavima i na taj nacin opterecujemo sebe ili smatrate da uvek treba tezeti visem?
Da li na taj nacin poboljsavamo kvalitet svojih odnosa ili se samo bespotrebno zamaramo i propustamo 'male' zbog velikih stvari koje zelimo?

Док нисам дошла на форум нисам имала представу о томе да је овакав став толико широко распрострањен. Наиме, тек овде видим колико људи теже неком савршенству (бар вербално) и колико не опраштају све што није савршено. Бојим се да је то више одраз васпитања и неког спољног притиска друштвене средине него заиста унутрашња наша потреба да будемо апсолутно исправни и савршени у свему.
Мислим да је таква тежња врло оптерећујућа и да онога, ко томе тежи, чини стално незадовољним - јер је савршенство недостижно (било лично, духовно или физичко, било у везама, било у другим односима)... И такође мислим да се због сталног упињања да се досегне недостижно - пропушта лепота живота у свој његовој разноликости, шаренилу и несавршености.

Рекох данас на другој једној теми: волим своје несавршенство, не узимам себи за зло што сам човек, људско биће са манама и слабостима... Свет савршених би био ужасно стрилан и досадан.

Уосталом, када одем радије бих ишла у Пакао него у Рај - у Рају је сигурно много досадно, а у Паклу је боље друштво и бољи провод! ;):lol:
 
Mislite li da se svi previse trudimo i previse tezimo savrsenstvu u nasim vezama i zivotima, ljubavima i na taj nacin opterecujemo sebe ili smatrate da uvek treba tezeti visem?
Da li na taj nacin poboljsavamo kvalitet svojih odnosa ili se samo bespotrebno zamaramo i propustamo 'male' zbog velikih stvari koje zelimo? :confused:
Ne.A kukumavkka kad sprcash preko 5-6 banqi je normalna,jednostavnio strah od smrti..pa bio to i Borhes.Koji ce ti qurac neshto shto te ne zadovoljava?Bolje nishta nego milostinja.Ali to sam samo ja...
 
ovo pitanje je previse pipavo, ne znam da li cu uspeti da izrazim ono sto mislim, a ne znam ni da li sama dobro razumem pa mozda zbog toga.
normalno je ocekivati i traziti od sebe poboljsanje, a da bi znali kako, tu je savrsenstvo kao putokaz, ali se cesto pobrka, pa se shvati kao cilj. mada ni to nije previse tacno jer mi se sve vise cini da ponekad jesmo zaista savrseni, odnosno imamo te trenutke jasnoce, a opet posle i velike padove.
odakle ta zelja? ne znam, motivisana je iz vise razloga pa se i po tome razlikuje.
a zelja kao i svaka ume da predje granicu i postane grchevita potreba, opet iz raznoraznih razloga, pa postane opterecenje koje tek tada nema izgleda za ostvarenje.
sve u svemu svaceg tu ima, i nekako sve je bitno ali i nije toliko. mislim zapetljala sam se.
 
Mislite li da se svi previse trudimo i previse tezimo savrsenstvu u nasim vezama i zivotima, ljubavima i na taj nacin opterecujemo sebe ili smatrate da uvek treba tezeti visem?
Da li na taj nacin poboljsavamo kvalitet svojih odnosa ili se samo bespotrebno zamaramo i propustamo 'male' zbog velikih stvari koje zelimo? :confused:
da
mislim da treba teziti boljem uvek,ali imati meru i racionalno posmatrati stvari - pocev od sebe pa onda i ljudi i dogadjaja oko nas samih.i prosto pomiriti se sa cinjenicom da nista na ovom svetu nije savrseno.ali daleko od toga da smatram da treba ici logikom daj sta das...to je bas onda liseno svakog kriterijuma i samim tim bespotrebno.
 
normalno je ocekivati i traziti od sebe poboljsanje, a da bi znali kako, tu je savrsenstvo kao putokaz, ali se cesto pobrka, pa se shvati kao cilj.

Ово ми се допада. Тако нешто сам хтела и ја да кажем, али, ето, нисам...
 
Док нисам дошла на форум нисам имала представу о томе да је овакав став толико широко распрострањен. Наиме, тек овде видим колико људи теже неком савршенству (бар вербално) и колико не опраштају све што није савршено. Бојим се да је то више одраз васпитања и неког спољног притиска друштвене средине него заиста унутрашња наша потреба да будемо апсолутно исправни и савршени у свему.
Мислим да је таква тежња врло оптерећујућа и да онога, ко томе тежи, чини стално незадовољним - јер је савршенство недостижно (било лично, духовно или физичко, било у везама, било у другим односима)... И такође мислим да се због сталног упињања да се досегне недостижно - пропушта лепота живота у свој његовој разноликости, шаренилу и несавршености.

Рекох данас на другој једној теми: волим своје несавршенство, не узимам себи за зло што сам човек, људско биће са манама и слабостима... Свет савршених би био ужасно стрилан и досадан.

Уосталом, када одем радије бих ишла у Пакао него у Рај - у Рају је сигурно много досадно, а у Паклу је боље друштво и бољи провод! ;):lol:


:sad2:
za mene tuzno i istinito to sto si napisala.
Valjda je u pitanju nasa stalna zelja da se dopadnemo ljudima sa kojima na bilo koji nacin dolazimo u kontakt, da ostavimo utisak ispravnosti u svakom trenutku naseg bivstvovanja. A u stvari smo jako daleko od toga. Uostalom najteze je prihvatiti sebe samog sa svim svojim manama pa ih onda potiskamo i pravimo se da ne postoje( jer je osuda ono sto ucimo od trenutka naseg radjanja). Valjda i taj strah od suocenja sa istinom i jeste kocnica za najveci broj osoba da naprave nesto sto ce neko na bilo koji nacin osuditi ma koliko to sami zeleli.
Naravno, da nije tih drustvenih normi ziveli bismo u potpunom haosu sto je jos gora varijanta.
 
Kada bih svoj zivot mogao ponovo da prozivim,
pokusao bih da u sledecem napravim vise gresaka,
ne bih se trudio da budem tako savrsen, opustio bih se vise...
Bio bih gluplji nego sto bejah,
zaista vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao...
Bio bih manji cistunac.. Vise bih se opasnosti izlagao,
vise putovao, vise sutona posmatrao,
na vise planina popeo, vise reka preplivao.
Isao bih na na jos vise mesta na koja nikad nisam isao, jeo manje boba
a vise sladoleda,
imao vise stvarnih a manje izmisljenih problema.


Horhe Luis Borhes

Mislite li da se svi previse trudimo i previse tezimo savrsenstvu u nasim vezama i zivotima, ljubavima i na taj nacin opterecujemo sebe ili smatrate da uvek treba tezeti visem?
Da li na taj nacin poboljsavamo kvalitet svojih odnosa ili se samo bespotrebno zamaramo i propustamo 'male' zbog velikih stvari koje zelimo? :confused:


Nista ne bi mjenjao u svom zivotu, sto god sam uradio od droge do alkohola, od drolja do finih djevojaka,od unistenih stvari do zatvora, glasno Kazem NE NE NE nista ne bi promjenio jer ovakav sam zbog svog iskustva! Niti zbog icega zalim, vrjeme koje sam progazio i stvari koje sam ucinio kako sam kako u losem i dobrom drustvu zbog toga sam Ja zbog toga sam stvaran!:D
 
Kada bih svoj zivot mogao ponovo da prozivim,
pokusao bih da u sledecem napravim vise gresaka,
ne bih se trudio da budem tako savrsen, opustio bih se vise...
Bio bih gluplji nego sto bejah,
zaista vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao...
Bio bih manji cistunac.. Vise bih se opasnosti izlagao,
vise putovao, vise sutona posmatrao,
na vise planina popeo, vise reka preplivao.
Isao bih na na jos vise mesta na koja nikad nisam isao, jeo manje boba
a vise sladoleda,
imao vise stvarnih a manje izmisljenih problema.


Horhe Luis Borhes

Ovo je nesto najlepse sto sam procitala...

Zivot treba ziveti bez premisljanja...
 

Back
Top