Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 37.589
Tolstoj: Učenje crkve je laž, skup praznovjerja i vradžbina
Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima me meni nepoznati korespodenti – jedni psuju zbog onoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stvarnosti postoji, i izražavaju saosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedeno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.
Piše: Lav Tolstoj
Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je nezakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, nepravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja i postupke. Ona je nezakonita ili namerno dvosmislena zato što ako ona hoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvene propise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak, izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni da joj pripada, onda se samo po sebi razumije da takva izjava ne može imati nikakav drugi cilj, sem taj, da pošto to u suštini nije isključenje, liči na isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno. Ona je proizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene za nevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izražavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama.
Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što se ona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažavanja ljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima stotinak ljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o religiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što se dobro vidi iz pisama koja dobijam. Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdeći da je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostali bezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo. Ona predstavlja ono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neistinitih tvrdnji koje idu na moju štetu. Ona, najzad, podstrekava na ružna osjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati kod neprosvijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojeđenost i mržnju prema meni koja dovodi i do prijetnji ubistvom, i koja se ispoljava u pismima koja dobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopašćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas… prokletstvo tebi… matori đavole… proklet bio“ – piše jedan, drugi prekorijeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, i pismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemo te sami natjerati da ućutiš“, pismo se završava prokletstvom. „Imam ja načina, nitkove, da te uništim“, piše četvrti…
Slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslije odluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan 25. februara (1901), kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo sam riječi upućene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku“, i da je masa bila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prije nekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele. Prema tome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se lica koja su je potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljepšom. To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepravična u sljedećim stvarima. U odluci se kaže: „U svijetu poznati pisac, po rođenju Rus, po kršenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista njegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitačice matere svoje, crkve pravoslavne“. To da sam se ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim. Prije nego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizricivo drago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, posvetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično: teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kritički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja.
I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.
I ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima. Ono međutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mi je od Boga dat na širenje učenja suprotnih Hristu i crkvi“ itd. I da „u svojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim učenicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otadžbine, propovijedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pravoslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere“ – to je netačno. Nikad se nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelima iznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao od ljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štampao; ljudima sam govorio kako ja shvatam Hristovo učenje samo onda kad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, ako sam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.
Zatim je rečeno da ja „odbacujem Boga, u svetoj trojici slavljenog stvoritelja i sodržatelja svega, odričem se gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, koji je stradao nas radi i našega radi spasenja i vaskrsao iz mrtvih, da poričem bezgrešno čovječansko začeće Hrista gospoda i djevičanstvo prije rađanja i poslije rađanja prečiste Bogorodice“. To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Boga, i sav smisao života i vidim i izvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju. Još je rečeno: „ne priznaje zagrobni život ni nagradu prema zaslugama“. Ako se zagrobni život razumije u smislu drugog dolaska Hrista, pakla s vječitim mukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tačno da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknadu ovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do te mjere da, stojeći prema svojim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne poželim tjelesne smrti, to jest rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki dobar postupak povećava istinsko dobro moga vječnog života, a svaki rđav postupak ga smanjuje.
Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima me meni nepoznati korespodenti – jedni psuju zbog onoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stvarnosti postoji, i izražavaju saosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedeno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.
Piše: Lav Tolstoj
Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je nezakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, nepravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja i postupke. Ona je nezakonita ili namerno dvosmislena zato što ako ona hoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvene propise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak, izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni da joj pripada, onda se samo po sebi razumije da takva izjava ne može imati nikakav drugi cilj, sem taj, da pošto to u suštini nije isključenje, liči na isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno. Ona je proizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene za nevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izražavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama.
Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što se ona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažavanja ljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima stotinak ljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o religiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što se dobro vidi iz pisama koja dobijam. Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdeći da je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostali bezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo. Ona predstavlja ono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neistinitih tvrdnji koje idu na moju štetu. Ona, najzad, podstrekava na ružna osjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati kod neprosvijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojeđenost i mržnju prema meni koja dovodi i do prijetnji ubistvom, i koja se ispoljava u pismima koja dobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopašćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas… prokletstvo tebi… matori đavole… proklet bio“ – piše jedan, drugi prekorijeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, i pismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemo te sami natjerati da ućutiš“, pismo se završava prokletstvom. „Imam ja načina, nitkove, da te uništim“, piše četvrti…
Slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslije odluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan 25. februara (1901), kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo sam riječi upućene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku“, i da je masa bila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prije nekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele. Prema tome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se lica koja su je potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljepšom. To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepravična u sljedećim stvarima. U odluci se kaže: „U svijetu poznati pisac, po rođenju Rus, po kršenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista njegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitačice matere svoje, crkve pravoslavne“. To da sam se ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim. Prije nego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizricivo drago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, posvetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično: teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kritički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja.
I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.
I ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima. Ono međutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mi je od Boga dat na širenje učenja suprotnih Hristu i crkvi“ itd. I da „u svojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim učenicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otadžbine, propovijedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pravoslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere“ – to je netačno. Nikad se nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelima iznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao od ljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štampao; ljudima sam govorio kako ja shvatam Hristovo učenje samo onda kad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, ako sam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.
Zatim je rečeno da ja „odbacujem Boga, u svetoj trojici slavljenog stvoritelja i sodržatelja svega, odričem se gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, koji je stradao nas radi i našega radi spasenja i vaskrsao iz mrtvih, da poričem bezgrešno čovječansko začeće Hrista gospoda i djevičanstvo prije rađanja i poslije rađanja prečiste Bogorodice“. To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Boga, i sav smisao života i vidim i izvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju. Još je rečeno: „ne priznaje zagrobni život ni nagradu prema zaslugama“. Ako se zagrobni život razumije u smislu drugog dolaska Hrista, pakla s vječitim mukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tačno da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknadu ovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do te mjere da, stojeći prema svojim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne poželim tjelesne smrti, to jest rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki dobar postupak povećava istinsko dobro moga vječnog života, a svaki rđav postupak ga smanjuje.
