Toksične misli

RužnaKoLopov

Buduća legenda
Moderator
Poruka
42.822
Još u detinjstvu usvajamo određena negativna uverenja, od roditelja, vaspitača, učitelja, a kroz život raznim bolima i negativnostima doprinesu i lažni prijatelji i pogrešni partneri.


Bez obzira kako su nastale, negativne misli se talože u našoj glavi, a to nepovoljno utiče na naš uspeh, životni put, ostvarenje želja...


Sprečavaju nas da budemo najbolja verzija sebe - ona koja u životu može baš sve!

1. "Nisam dovoljno dobra" - Ovo nastaje iz uprnog poređenja sa drugim ljudima. Zaboravljamo da je svako od nas individua za sebe, sa svojim uspesima, potrebama, mogućnostima. Često o drugima stvaramo i idealizovane slike koje su zapravo samo naša iluzija. Poređenje sa drugima donosi samo negativnost, a jedina osoba sa kojom treba da se poredite ste vi sami.

2. "Neću biti srećan dok..." - Ukoliko čekate da se nešto dogodi - novi posao, preseljenje, odrastanje dece, putovanje - da biste bili srećni, od vaše sreće nećete puno dobiti. Ukoliko sreću povezujete samo sa spoljašnjim iskustvima, budite sigurni da ćete i kada se desi ono što priželjkujete, pronaći nešto novo što treba da se dogodi da biste bili srećni. Sreća je iznutra, SADA i OVDE!

3. "Prekasno je da se nešto promeni." - Još jedna iluzija koja nas tera da se držimo nečega nad čim imamo moć.Ponekad je teško rizikovati, ali ne možete znati šta će se dogoditi ako ne probate, ako se ne potrudite. Odustajanje je slabost, a vreme nikada nije faktor koji može da nas ograničava. Postoji izreka - "Nikada nije kasno da sanjate novi san ili ispunite novi cilj."

4. "Još nisam spreman." - Niko nije 100% siguran u svoje postupke, niko ne može da zna šta će biti sutra ili za godinu dana. Niko ne zna put do dobrog života, pokriven je maglovitim tajnama. Da biste živeli bolje, moraćete neko vreme da prođete kroz maglu – sa potpunim slepilom i velikim sumnjama da je ovaj put pravi. Možda i neće biti, ali ćete iz ovoga nešto naučiti.

5. "Nemam vremena." - Zašto mislite da ćete u budućnosti imati više vremena? Ukoliko je vaš izgovor da nemate vremena da ostvarite svoj san, cilj ili ono što vas ispunjava, to onda i nije vaša istinska životna misija!


Link
1726132546543.jpeg

(slika sa Bitno.net)
 
Zašto se ne pridaje više značaja ovakvim temama??

Po meni, toksične misli često proizilaze iz nedostatka podrške u ranom detinjstuvu, naročito od strane roditelja. Roditelji koji projektuju svoje nesigurnosti (iliti leče svoje komplekse) i nerešene unutrašnje konflikte na decu mogu stvoriti okruženje u kojem dete razvija osećaj da je nedovoljno, osećaj nesigurnosti i jako nisko samopouzdanje.

Toksične misli poput "Nisam dovoljno dobar" ili "Neću biti srećan sve dok..." često su rezultat ovih ranih nazovimo iskustava. Kada dete raste u atmosferi u kojoj nema validacije ili ako nije podržano (zbog toga sam odustala od nekih stvari u životu), ono počinje da sumnja u sebe , svoju vrednost i postavlja previše visoke standarde sebi, uvek se upoređujući sa drugima ili se oseća kao da nešto ne radi kako treba.

Toksične misli i uverenja koja su nam usađena u ranim godinama često ostaju deo nas, makar u nekom delu naše svesti. Naravno, kako starimo, sve se da prevazići na ovaj ili onaj način, kroz sticanje raznih iskustava i na kraju krajeva kroz suočavanje sa svim tim stvarima. Iako te misli možda nikada ne nestanu u potpunosti, moguće je smanjiti njihov uticaj.

Nadam se da nisam bila previše konfuzna sa odgovorom. :andjeo:
 
Zašto se ne pridaje više značaja ovakvim temama??

Po meni, toksične misli često proizilaze iz nedostatka podrške u ranom detinjstuvu, naročito od strane roditelja. Roditelji koji projektuju svoje nesigurnosti (iliti leče svoje komplekse) i nerešene unutrašnje konflikte na decu mogu stvoriti okruženje u kojem dete razvija osećaj da je nedovoljno, osećaj nesigurnosti i jako nisko samopouzdanje.

Toksične misli poput "Nisam dovoljno dobar" ili "Neću biti srećan sve dok..." često su rezultat ovih ranih nazovimo iskustava. Kada dete raste u atmosferi u kojoj nema validacije ili ako nije podržano (zbog toga sam odustala od nekih stvari u životu), ono počinje da sumnja u sebe , svoju vrednost i postavlja previše visoke standarde sebi, uvek se upoređujući sa drugima ili se oseća kao da nešto ne radi kako treba.

Toksične misli i uverenja koja su nam usađena u ranim godinama često ostaju deo nas, makar u nekom delu naše svesti. Naravno, kako starimo, sve se da prevazići na ovaj ili onaj način, kroz sticanje raznih iskustava i na kraju krajeva kroz suočavanje sa svim tim stvarima. Iako te misli možda nikada ne nestanu u potpunosti, moguće je smanjiti njihov uticaj.

Nadam se da nisam bila previše konfuzna sa odgovorom. :andjeo:

to je ono unutrashnje dete?


Unutrašnje dete je reprezentacija onoga što smo naučili i iskusili u detinjstvu i još uvek postoji u nama. To mogu biti, na primer, negativna uverenja kao što su: „Nisam dovoljno dobar“ ili „Ne mogu da se nosim sa povredama“.

To može biti i osećanje bespomoćnosti ili usamljenosti koje smo doživeli kao rezultat određenih događaja u detinjstvu. Ono što je važno je: unutrašnje dete, naravno, ne predstavlja samo „mentalni prtljag“ koji vam i danas stvara probleme, već i dečju radost i pozitivan stav prema sebi, tako da možete zamisliti da sve što ste naučili i iskusili u životu na vama u vidu unutrašnjeg deteta.
 
Da li ovakve misli blede što smo stariji? ili su uvek deo nas?
Прекасно је да се нешто промени - све у своје време. Не можеш да радиш шта хоћеш кад теби падне на памет. За неке ствари си матор и не можеш да вратиш време уназад.

Нисам довољно добар - Man has got know his limitations.

Нећу бити срећан док - и то стоји јер људи су себи зацртали неки циљ.

Још нисам спреман - спремност је све. Ко иде неспреман, горе прође.

Немам времена - тачно.
 
Zašto se ne pridaje više značaja ovakvim temama??

Po meni, toksične misli često proizilaze iz nedostatka podrške u ranom detinjstuvu, naročito od strane roditelja. Roditelji koji projektuju svoje nesigurnosti (iliti leče svoje komplekse) i nerešene unutrašnje konflikte na decu mogu stvoriti okruženje u kojem dete razvija osećaj da je nedovoljno, osećaj nesigurnosti i jako nisko samopouzdanje.

Toksične misli poput "Nisam dovoljno dobar" ili "Neću biti srećan sve dok..." često su rezultat ovih ranih nazovimo iskustava. Kada dete raste u atmosferi u kojoj nema validacije ili ako nije podržano (zbog toga sam odustala od nekih stvari u životu), ono počinje da sumnja u sebe , svoju vrednost i postavlja previše visoke standarde sebi, uvek se upoređujući sa drugima ili se oseća kao da nešto ne radi kako treba.

Toksične misli i uverenja koja su nam usađena u ranim godinama često ostaju deo nas, makar u nekom delu naše svesti. Naravno, kako starimo, sve se da prevazići na ovaj ili onaj način, kroz sticanje raznih iskustava i na kraju krajeva kroz suočavanje sa svim tim stvarima. Iako te misli možda nikada ne nestanu u potpunosti, moguće je smanjiti njihov uticaj.

Nadam se da nisam bila previše konfuzna sa odgovorom. :andjeo:
Ниси конфузна, али ниси ни управу.

То нису токсичне мисли. Ако неко схвати да не ваља у нечему и да није на нивоу задатка, боље је да то не ради, него да прави штету себи и другима. Ствар је у томе што данас терају необразоване и недорасле да се гурају тамо где им није место и да себи и другима понављају како су успешни.
 

Back
Top