Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 37.589
Fasisticki okupator pored borbi sa partizanima u sumama,morao je da se nosi i sa nevidljivim neprijateljom. To su bili titovi ilegalici svuda na okupiranoj teritoriji. Skoro u svim gradovima, cak i nekim varosicama ilegalci su se borili protiv neprijatelja i njihovih saradnika : Beograd, Zagreb, Novi Sad, Sombor, Sarajevo, Nis, Kosovska Mitorivca, Split...okupator nigde vise nije bio siguran...
Ilegalci su u svakom gradu bili podeljeni u grupi, konspirativnost je bila velika, tako da u nekim grupama clanovi nisu znali prava imena svojih drugova nego samo nadimke.
Aktivnosti ilegalaca su bili : emitovanjeprograma putem radio stanica, ilegalne stamparije, likvidacije fasisita i njegovih saradnika, ( to su bile posebne udarne grupe ),skupljanje oruzija i sanitetskog materijala, prebacivanje dobrovoljaca u partizane, sabotaze, paljenje zita i kudelej...Faisisti su tragali za ilegalcima, bilo je slucajeva da su bili otkriveni, onda se primire, i posle nekog vremena opet bi krenuli u akciju.
Doprinos Titovih ilegalaca u borbi protiv fasisima je ogroman i znacajan.
Ilegalna stamparija u Beogradu
Od 1. avgusta 1941. do 31. avgusta 1943. u kući Branka i Dane Maksimović na Banjičkom vencu broj 18 radila je ilegalna štamparija CK KPJ. Organizator i rukovodilac štamparije bio je Svetozar Vukmanović Tempo, a u štampariji su radili dr Milo Bošković, asistent na Veterinarskom fakultetu, Zaga Jovanović, studentkinja medicine, Slobodan Jović, slovoslagač, Branko Đonović, tipomašinista, i Ljubica Đonović, domaćica štamparije. Kad je procenjeno da je bezbednost dr Boškovića ugrožena, odlučeno je početkom jula 1942. da otputuje u Zagreb, odakle je trebalo da ide u Vrhovni štab. Nažalost, uhapsila ga je ustaška policija. Dve godine je proveo u Staroj Gradiški i Jasenovcu, gde je ubijen u prvoj polovini 1944.
Od maja 1943. u štampariji su radili samo Jović i Đonović. Iz bezbednosnih razloga, štamparija na Banjičkom vencu zatvorena je avgusta 1943. godine, da bi nastavila rad u oktobru iste godine u Krajinskoj ulici 36 na Vračaru, u kući Milutina i Ratke Blagojević. Kada je štamparija otkrivena, Jović i Đonović su, da ne bi pali Nemcima u ruke, 28. jula 1944. izvršili samoubistvo. Posle rata, 1946, Đonović i Jović su proglašeni za narodne heroje, a dr Bošković 1953. godine.
http://www.politika.rs/sr/clanak/431118/Blede-secanja-na-ilegalnu-stampariju-CK
Ilegalna radiostanica
Ilegalna radio-stanica, na čijim je valovima u ljeto 1941. godine prvi put emitiran proglas Centralnog komiteta KPJ kojim se narodi Jugoslavije pozivaju na borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika, bila je sastavni dio tehnike CK KP Hrvatske. Ona se nalazila usred Zagreba, u Tuškanovoj ulici broj 15, u stanu braće Engl.
Na pripremama za izradu radio-stanice sudjelovali su drugovi Rade Končar, Pavle Pap i braća Engl. Kad je radio-stanica bila dovršena i složena u dva oveća sanduka, postavili smo je u kupaonicu stana braće Engl u Tuškanovoj ulici.
Prije emitiranja prvih vijesti, sastajali smo se Rade Končar, Pavle Pap, jedan od braće Engl i ja da izvršimo posljednje pokuse i pripreme. Drugovi su sjedili u sobi kraj radio-aparata i slušali ono što sam ja u kupaonici pred mikrofonom čitao iz nekih starih novina. Kad smo dovršili tehničke i spikerske pokuse, to je trajalo nekoliko dana, Pavle Pap mi je donio proglas za ustanak, pisan rukom. Proglas se završavao riječima: »Smrt fašizmu — Sloboda narodu!«, a potpisan je bio Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.
Ovaj smo proglas zatim umnožili u našoj ilegalnoj štampariji u stanu Ilije Pavešića u Klaićevoj ulici broj 17 i podijelili ga svim našim organizacijama, išli smo čak tako daleko da smo ga stavljali u tri koverte, pa su ih neki drugovi na ulicama dijelili njemačkim vojnicima kao »uspomenu« iz Zagreba. Dok bi Nijemci otvorili sve tri koverte, oni koji su dijelili proglas imali su vremena da izmaknu.
Prije nego što smo odlučili da pročitamo proglas preko radio-stanice, obavijestili smo o tome okružne partijske komitete.
Jedno veče, nekoliko dana poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez, ostao sam sam u stanu braće Engl, jer smo se dogovorili da drugovi slušaju emisiju u gradu. To smo učinili iz opreza, kako bi u slučaju provale samo jedan pao u ruke ustaša. Kad su drugovi izišli, pogasio sam svjetlo u stanu, ključanicu začepio papirom, a prozorčić prekrio dekom, tako da se iz kupaonice ne vidi svjetlo. U kupaonici je bilo upaljeno samo jedno malo svjetlo pored teksta, tako da sam mogao dobro čitati.
U određeno vrijeme počeo sam čitanje. Najava je glasila: »Ovdje radio-stanica Komunističke partije Hrvatske.« Dok sam čitao, imao sam neko čudno osjećanje. Ne bih mogao reći da je to strah, jer sam se dobro pripremio. Bilo je to nešto drugo, osjećanje da vršim jedan krupni zadatak, kakav dotada nisam imao. Bilo bi možda prijatnije da je još netko od drugova bio uz mene. Kad sam pročitao proglas, a to je trajalo 8—10 minuta, sjećam se da sam naročito naglasio: »Smrt fašizmu — Sloboda narodu!« i potpis: »Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.« Završio sam riječima: »Slušajte nas sutra u isto vrijeme na toj istoj dužini.«
Poslije toga sam pogasio svjetla, radio-stanicu spremio u kovčege, stavio na sigurno mjesto i izišao. Pošao sam prema centru grada i kod bivše garaže »Splendid«, u današnjoj Ulici socijalističke revolucije, susreo druga Papa. Zagrlio me i rekao:
— Kolosalno je uspjelo!
Sutradan sam u isto vrijeme ponovno pročitao proglas. Tako se to ponavljalo dan za danom gotovo čitavu sedmicu. Za kratko vrijeme dobili smo obavijest iz Karlovca, Varaždina i Siska, da su nas čuli. O tome se mnogo pričalo i u građanstvu. Kasnije su nam javili da su radio-stanicu slušali i u Slavonskom Brodu, a i mi smo pretpostavljali da nas pod povoljnim atmosferskim prilikama mogu čuti sve do Broda.
Naravno da su radio-stanicu čuli i ustaše i Gestapo i da su se odmah dali na traganje. S detektorima su počeli ispitivati čitavo područje Zagreba. Njihov se krug stalno sužavao. Nakon nekoliko dana već su se približili današnjem Trgu Republike, a zatim Zrinjevcu, dok konačno nisu odredili pravac prema radio-stanici. Dogovorili smo se kako da radio-stanicu prebacimo na drugo mjesto. Spakovali smo je u dva kovčega i prenijeli je krojačkom radniku Lovri Horvatu u podrumski stan u Plemićevoj ulici. Pošto radio-stanica nekoliko dana nije radila, ustaše i Gestapo prestali su dalje traganje.
Nekoliko omladinaca, medu njima Martin Mojmir i Leo Rukavina, koji je ubijen još 1941. godine, prenijeli su kasnije radio-stanicu u Jarun u neku trgovinu koja je služila za ilegalan rad. Tamo je ova radio-stanica najzad pala u ruke neprijatelju. Omladinci su se upravo pripremali da pronađu drugo mjesto, s koga će emitirati vijesti preko radio-stanice, a u podrumu ove trgovine vršili su pokuse. Međutim, jednog od njih pratila je policija, kad je ulazio u kuću. Policajci su ušli u zgradu i tu ga uhvatili, a u podrumu su pronašli radio-stanicu. Leo Rukavina je uspio pobjeći na druga vrata.
Iako je docnije pala u ruke policiji, radio-stanica Komunističke partije Hrvatske odigrala je značajnu ulogu. Emitirajući proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije s pozivom na ustanak, i to u danima kada su Nijemci i ustaše mislili da su nepobjedivi, stvaralo je u čovjeku oduševljenje i osjećanje ponosa.
http://www.kartografija-otpora.org/...Tjo8I0t2XB80sWw8zwbxL5r9rpYaJHKuMSU4GV0dprosI
Pogibija Josipa Preskara
U Vlaškoj ulici 86 poginuo je 9. ožujka 1943. član MK SKOJ-a i rukovodilac udarnih grupa Josip Preskar-Boltek. Govoreći o akciji koju je Preskar izveo na provokatora i ustaškog doušnika Katovića, Lutvo Ahmetović ovako opisuje Preskara: »Omladinac, postolar s Rokovog perivoja, Slovenac, onizak, čvrst, mlad čovjek, žustar i okretan. U licu crven, uvijek nasmijan, hitar kao vidra. Nadimak mu je bio Boltek. Bio je majstor za pojedinačne akcije. Preskara je prokazao provokator i, zbog straha da se s njim suoče, policajci su mu pucali iz automobila u leđa kod Petrove crkve u Vlaškoj ulici.
http://www.kartografija-otpora.org/hr/punktovi/?marker_id=24
Ilegalci su u svakom gradu bili podeljeni u grupi, konspirativnost je bila velika, tako da u nekim grupama clanovi nisu znali prava imena svojih drugova nego samo nadimke.
Aktivnosti ilegalaca su bili : emitovanjeprograma putem radio stanica, ilegalne stamparije, likvidacije fasisita i njegovih saradnika, ( to su bile posebne udarne grupe ),skupljanje oruzija i sanitetskog materijala, prebacivanje dobrovoljaca u partizane, sabotaze, paljenje zita i kudelej...Faisisti su tragali za ilegalcima, bilo je slucajeva da su bili otkriveni, onda se primire, i posle nekog vremena opet bi krenuli u akciju.
Doprinos Titovih ilegalaca u borbi protiv fasisima je ogroman i znacajan.
Ilegalna stamparija u Beogradu
Od 1. avgusta 1941. do 31. avgusta 1943. u kući Branka i Dane Maksimović na Banjičkom vencu broj 18 radila je ilegalna štamparija CK KPJ. Organizator i rukovodilac štamparije bio je Svetozar Vukmanović Tempo, a u štampariji su radili dr Milo Bošković, asistent na Veterinarskom fakultetu, Zaga Jovanović, studentkinja medicine, Slobodan Jović, slovoslagač, Branko Đonović, tipomašinista, i Ljubica Đonović, domaćica štamparije. Kad je procenjeno da je bezbednost dr Boškovića ugrožena, odlučeno je početkom jula 1942. da otputuje u Zagreb, odakle je trebalo da ide u Vrhovni štab. Nažalost, uhapsila ga je ustaška policija. Dve godine je proveo u Staroj Gradiški i Jasenovcu, gde je ubijen u prvoj polovini 1944.
Od maja 1943. u štampariji su radili samo Jović i Đonović. Iz bezbednosnih razloga, štamparija na Banjičkom vencu zatvorena je avgusta 1943. godine, da bi nastavila rad u oktobru iste godine u Krajinskoj ulici 36 na Vračaru, u kući Milutina i Ratke Blagojević. Kada je štamparija otkrivena, Jović i Đonović su, da ne bi pali Nemcima u ruke, 28. jula 1944. izvršili samoubistvo. Posle rata, 1946, Đonović i Jović su proglašeni za narodne heroje, a dr Bošković 1953. godine.
http://www.politika.rs/sr/clanak/431118/Blede-secanja-na-ilegalnu-stampariju-CK
Ilegalna radiostanica
Ilegalna radio-stanica, na čijim je valovima u ljeto 1941. godine prvi put emitiran proglas Centralnog komiteta KPJ kojim se narodi Jugoslavije pozivaju na borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika, bila je sastavni dio tehnike CK KP Hrvatske. Ona se nalazila usred Zagreba, u Tuškanovoj ulici broj 15, u stanu braće Engl.
Na pripremama za izradu radio-stanice sudjelovali su drugovi Rade Končar, Pavle Pap i braća Engl. Kad je radio-stanica bila dovršena i složena u dva oveća sanduka, postavili smo je u kupaonicu stana braće Engl u Tuškanovoj ulici.
Prije emitiranja prvih vijesti, sastajali smo se Rade Končar, Pavle Pap, jedan od braće Engl i ja da izvršimo posljednje pokuse i pripreme. Drugovi su sjedili u sobi kraj radio-aparata i slušali ono što sam ja u kupaonici pred mikrofonom čitao iz nekih starih novina. Kad smo dovršili tehničke i spikerske pokuse, to je trajalo nekoliko dana, Pavle Pap mi je donio proglas za ustanak, pisan rukom. Proglas se završavao riječima: »Smrt fašizmu — Sloboda narodu!«, a potpisan je bio Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.
Ovaj smo proglas zatim umnožili u našoj ilegalnoj štampariji u stanu Ilije Pavešića u Klaićevoj ulici broj 17 i podijelili ga svim našim organizacijama, išli smo čak tako daleko da smo ga stavljali u tri koverte, pa su ih neki drugovi na ulicama dijelili njemačkim vojnicima kao »uspomenu« iz Zagreba. Dok bi Nijemci otvorili sve tri koverte, oni koji su dijelili proglas imali su vremena da izmaknu.
Prije nego što smo odlučili da pročitamo proglas preko radio-stanice, obavijestili smo o tome okružne partijske komitete.
Jedno veče, nekoliko dana poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez, ostao sam sam u stanu braće Engl, jer smo se dogovorili da drugovi slušaju emisiju u gradu. To smo učinili iz opreza, kako bi u slučaju provale samo jedan pao u ruke ustaša. Kad su drugovi izišli, pogasio sam svjetlo u stanu, ključanicu začepio papirom, a prozorčić prekrio dekom, tako da se iz kupaonice ne vidi svjetlo. U kupaonici je bilo upaljeno samo jedno malo svjetlo pored teksta, tako da sam mogao dobro čitati.
U određeno vrijeme počeo sam čitanje. Najava je glasila: »Ovdje radio-stanica Komunističke partije Hrvatske.« Dok sam čitao, imao sam neko čudno osjećanje. Ne bih mogao reći da je to strah, jer sam se dobro pripremio. Bilo je to nešto drugo, osjećanje da vršim jedan krupni zadatak, kakav dotada nisam imao. Bilo bi možda prijatnije da je još netko od drugova bio uz mene. Kad sam pročitao proglas, a to je trajalo 8—10 minuta, sjećam se da sam naročito naglasio: »Smrt fašizmu — Sloboda narodu!« i potpis: »Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.« Završio sam riječima: »Slušajte nas sutra u isto vrijeme na toj istoj dužini.«
Poslije toga sam pogasio svjetla, radio-stanicu spremio u kovčege, stavio na sigurno mjesto i izišao. Pošao sam prema centru grada i kod bivše garaže »Splendid«, u današnjoj Ulici socijalističke revolucije, susreo druga Papa. Zagrlio me i rekao:
— Kolosalno je uspjelo!
Sutradan sam u isto vrijeme ponovno pročitao proglas. Tako se to ponavljalo dan za danom gotovo čitavu sedmicu. Za kratko vrijeme dobili smo obavijest iz Karlovca, Varaždina i Siska, da su nas čuli. O tome se mnogo pričalo i u građanstvu. Kasnije su nam javili da su radio-stanicu slušali i u Slavonskom Brodu, a i mi smo pretpostavljali da nas pod povoljnim atmosferskim prilikama mogu čuti sve do Broda.
Naravno da su radio-stanicu čuli i ustaše i Gestapo i da su se odmah dali na traganje. S detektorima su počeli ispitivati čitavo područje Zagreba. Njihov se krug stalno sužavao. Nakon nekoliko dana već su se približili današnjem Trgu Republike, a zatim Zrinjevcu, dok konačno nisu odredili pravac prema radio-stanici. Dogovorili smo se kako da radio-stanicu prebacimo na drugo mjesto. Spakovali smo je u dva kovčega i prenijeli je krojačkom radniku Lovri Horvatu u podrumski stan u Plemićevoj ulici. Pošto radio-stanica nekoliko dana nije radila, ustaše i Gestapo prestali su dalje traganje.
Nekoliko omladinaca, medu njima Martin Mojmir i Leo Rukavina, koji je ubijen još 1941. godine, prenijeli su kasnije radio-stanicu u Jarun u neku trgovinu koja je služila za ilegalan rad. Tamo je ova radio-stanica najzad pala u ruke neprijatelju. Omladinci su se upravo pripremali da pronađu drugo mjesto, s koga će emitirati vijesti preko radio-stanice, a u podrumu ove trgovine vršili su pokuse. Međutim, jednog od njih pratila je policija, kad je ulazio u kuću. Policajci su ušli u zgradu i tu ga uhvatili, a u podrumu su pronašli radio-stanicu. Leo Rukavina je uspio pobjeći na druga vrata.
Iako je docnije pala u ruke policiji, radio-stanica Komunističke partije Hrvatske odigrala je značajnu ulogu. Emitirajući proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije s pozivom na ustanak, i to u danima kada su Nijemci i ustaše mislili da su nepobjedivi, stvaralo je u čovjeku oduševljenje i osjećanje ponosa.
http://www.kartografija-otpora.org/...Tjo8I0t2XB80sWw8zwbxL5r9rpYaJHKuMSU4GV0dprosI
Pogibija Josipa Preskara
U Vlaškoj ulici 86 poginuo je 9. ožujka 1943. član MK SKOJ-a i rukovodilac udarnih grupa Josip Preskar-Boltek. Govoreći o akciji koju je Preskar izveo na provokatora i ustaškog doušnika Katovića, Lutvo Ahmetović ovako opisuje Preskara: »Omladinac, postolar s Rokovog perivoja, Slovenac, onizak, čvrst, mlad čovjek, žustar i okretan. U licu crven, uvijek nasmijan, hitar kao vidra. Nadimak mu je bio Boltek. Bio je majstor za pojedinačne akcije. Preskara je prokazao provokator i, zbog straha da se s njim suoče, policajci su mu pucali iz automobila u leđa kod Petrove crkve u Vlaškoj ulici.
http://www.kartografija-otpora.org/hr/punktovi/?marker_id=24
